Politika & Kriminal

Goranko Fižulić za Telegram: Tko je pravi vlasnik hrvatske nafte i plina

Od kad je MOL ušao u Inu, država ima mizernu naknadu od nafte

, Image: 276079979, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy
FOTO: Profimedia, Alamy

Pukovnik Edwin. L. Drake je 30.prosinca 1857. u Titusvilleu, u američkoj saveznoj državi Pensilvaniji iznajmio zemljište za kompaniju Seneca Oil na kojem je namjeravao crpiti naftu. Temeljem ugovora o koncesiji vlasnik zemljišta imao je pravo na 12,5% tržišne vrijednosti izvađene nafte. Taj osnovni element koncesijskih ugovora za eksploataciju nafte i plina zadržao se do današnjih dana.

William Knox D’Arcy i perzijski šah Mozzafar al-Din sklopili su prvi međunarodni koncesijski ugovor 1901. kojim je D’Arcy dobio ekskluzivno pravo eksploatacije plina i nafte na površini od 1,242 milijuna km2 na razdoblje od 60 godina. Šah je zauzvrat primio 20 tisuća britanskih funti, isto toliko u dionicama kompanije koja će vaditi naftu i plin te 16% njene godišnje dobiti. Venezuela je 1948. prva uvela ravnopravnu podjelu dobiti između države i operativne kompanije koja eksploatira naftu i plin.

Važan pregled koncesijskih ugovora

Njen primjer je dvije godine kasnije slijedila Saudijska Arabija, a nakon nje i ostale bliskoistočne države. Danas je to općeprihvaćeni standard u naftnoj industriji, a najbolji pregled sklopljenih koncesijskih ugovora može se pronaći u studiji Kirsten Bindermann „Product-Sharing Agreements“ u izdanju Oxford Institute for Energy Studies iz 1999.

Ukupno je obrađeno 268 ugovora o istraživanju i proizvodnji nafte u 74 države u razdoblju od 1966. do 1998. kojima je regulirana raspodjela dobiti i rizika između država koje raspolažu nalazištima i operativnih kompanija. Države ubiru koncesijsku naknadu, obično 20 %, te udio u dobiti proizašle iz eksploatacije nafte i plina u iznosu od 55 do 80 %.

Sukladno članku 52. Ustava Republike Hrvatska nafta i plin su kao i druga rudna bogatstva pod zaštitom RH i mogu se iskorištavati samo na način određen zakonom. Hrvatski sabor i Vlada RH donijeli su cijeli niz zakonskih propisa, odnosno uredbi kojima je reguliran način iskorištavanja nafte i plina, a 2014. osnovana je i Agencija za ugljikovodike. Interesantno je da sama Agencija sebe ne smatra nadležnom za postojeća eksploatacijska polja te ne raspolaže nikakvim podacima o proizvedenim količinama nafte i plina u 2014. ili 2015.

Presedanski izostanak raspodjele dobiti

Zakon o rudarstvu te Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika iz 2013. ne odnose se na ranije stečena prava i izdana odobrenja za eksploatacijska polja. Ministarstvo gospodarstva obračunava naknadu za eksploataciju nafte i plina temeljem Uredbe koju je Vlada donijela u ožujku 2014. i koja između ostalog predviđa naknadu od 10% tržišne vrijednosti pridobivenih ugljikovodika.

Ista se dijeli između jedinica lokalne samouprave i državnog proračuna. Sama naknada je osjetno niža od prosjeka koncesijskih naknada u 268 analiziranih ugovora u 74 države obrađenih u studiji Kirsten Bindermann. Ali bitno veći problem je izostanak raspodjele dobiti između države i operativne kompanije, u ovom slučaju INA-e, što je presedan u industriji nafte i plina.

Poduzeće Ina-Naftaplin osnovano je 1952., a rekordnu proizvodnju nafte ostvarilo je 1988. kada je iscrpljeno 22,3 milijuna barela nafte i 2,1 milijardi m3 plina, što je u cijenama 2014. iznosilo 3 milijarde američkih dolara. INA je bila najveće poduzeće u bivšoj Jugoslaviji, a njen ukupni prihod 1990. činio je jednu desetinu sveukupnog hrvatskog gospodarstva. Koncesijska prava i plaćanje naknada za korištenje nacionalnog bogatstva nisu bila na dnevnom redu ni u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Tajna oko plaćanja koncesijske naknade

U srpnju 2003. nakon javnog natječaja Vlada RH je 25% + jednu dionici INA-e prodala mađarskom MOL-u za 505 milijuna dolara. U studenom 2006. prodano je 16,2% dionica INA-e u javnoj ponudi na domaćem i stranom tržištu za 2,8 milijardi kuna. Godinu kasnije Vlada RH prodala je još 628 000 dionica tadašnjim i bivšim zaposlenicima INA-e za 858 milijuna kuna.

Ukupan prihod državnog proračuna iz ove tri tranše prodaje udjela u INA-i bio je 1,164 milijarde dolara. MOL je u listopadu 2008. kupio u javnoj ponudi 22,15% dionica za milijardu dolara. RH danas posjeduje 44,84% dionica INA-e, a MOL 49,08% koje je ukupno platio 1,5 milijarde dolara. Javnosti je poznat neprekidni rat oko upravljačkih prava, sukobi oko zatvaranja rafinerijskog poslovanja u Sisku te nabavljanja uvozne nafte preko MOL-a. Ono što je ostalo obavijeno velom tajne je plaćanje odgovarajuće koncesijske naknade u proteklih 13 godina.

Od kada je MOL stekao prvi udio u INA-i ukupna hrvatska proizvodnja nafte do 2014. iznosila je 59,5 milijuna barela ili 4.6 milijardi dolara u prosječnim godišnjim cijenama. Prema dostupnim podacima lokalni proračuni te proračun RH u istom su razdoblju naplatili na ime koncesijske naknade samo 180 milijuna dolara ili 3,91% vrijednosti proizvedene nafte.

Nevjerojatni uvjeti za privatnu kompaniju

Ministarstvo financija i Ministarstvo gospodarstva ne raspolažu s točnim iznosima koliki su bili prihodi jedinica lokalne uprave prije 2009., a državni proračun nije imao nikakav prihod s tog naslova do 2009. Prema izvješću Vlade RH za 2013. ukupan koncesijski prihod od proizvodnje nafte državnog proračuna, proračuna županija te proračuna gradova i općina iznosio je 119,8 milijuna kuna, a u 2012. 127,8 milijuna kuna. INA je u te dvije godine na 33 polja u Hrvatskoj proizvela nafte u vrijednosti 4,95 milijardi kuna.

Da je primijenjen model koji je Vlada odredila za jadranska istraživanja ili nova istraživanja u Slavoniji INA bi na ime koncesijske naknade od 2003. do 2014. uplatila u državni proračun, te proračune županija, gradova i općina sveukupno 1,855 milijardi dolara ili deset puta veći iznos od uplaćenog. Početkom rujna prošle godine prvi put sam objavio ove izračune u nastojanju da potaknem raspravu oko ključnog problema između MOL-a i Vlade RH.

MOL je pokrenuo arbitražni postupak u Washingtonu zbog navodnih gubitaka koje INA ostvaruje na plinskom poslovanju, a 2013. naknada za eksploataciju plina u jadranskom podmorju iznosila je 146 milijuna kuna a sve naknade za eksploataciju plina zajedno bile su 249,6 milijuna kuna ili 5,25 % od prosječne vrijednosti uvoznog plina na tržištu Europske unije. Meni nije poznata ni jedna država ili privatni vlasnik zemljišta, koja svoj plin i naftu daje pod tim uvjetima privatnoj operativnoj kompaniji.

Moćni promotori mađarskih interesa

Potpredsjednik Vlade Božo Petrov najavio je da će Most pod svaku cijenu „zaštiti nacionalne interese“ vezane uz INA-u. Ministar gospodarstva Tomislav Panenić koji dolazi iz Mosta, izravno je nadležan za koncesijske naknade i zakonsku regulativu koja ih propisuje.

Budući da Most ni na jedan način nije opterećen događanjima na relaciji Vlada RH – MOL u proteklih 13 godina, u jedinstvenoj je prilici da, bez obzira na sve prikrivene i očito moćne promotore mađarskih interesa, upozna javnost s razlozima ovakve skandalozne i sramotne koncesijske politike.

Zašto INA nije plaćala naknadu za eksploataciju nafte i plina po opće usvojenom modelu koji je svjetski standard za naftnu industriju već gotovo sedamdeset godina, pitanje je koje i dalje čeka odgovor. Božo Petrov i Tomislav Panenić možda znaju sve razloge i detalje. Vrijeme je da ih sazna i najšira javnost.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu