Goranko Fižulić: Zašto se, zapravo, odustaje od nafte i plina u Jadranu
Nije mi poznato da privatna tvrtka igdje plaća tako jadnu naknadu državi
Nekako se poklopilo da su Marathon Oil i OMV odustali od traženja nafte i plina u jadranskom podmorju kada su gotovo svi građani Hrvatske bili posvećeni problemu razgraničenja u vodama Piranskog zaljeva i malo izvan njega. Neriješen problem granice s Crnom Gorom pronađen je kao razlog odustajanja. Valjda je to onima koji su založili sav svoj autoritet u pretvaranje Hrvatske u malu Norvešku (kada smo već prije 20 godina odustali od pretvaranja u Švicarsku) izgledalo kao bolje opravdanje od jednostavnog i prozaičnog razloga: nafte ima previše u ponudi, a premalo u potražnji.
U trgovini naftom koriste se dva osnovna markera, BRENT u Europi i Aziji te WTI u Sjevernoj Americi. Trenutna cijena BRENT-a za isporuke u rujnu manja je od 50 dolara za barel, prije godinu dana bila je viša od 100 dolara za barel. Razlozi za drastičan pad cijene “crnog zlata” su višestruki. Tehnološki napredak, poglavito u SAD-u, omogućio je vađenje nafte iz prije nedostupnih podzemnih nalazišta te je dnevna proizvodnja u SAD-u s 5,3 milijuna barela na dan u 2009. porasla u 2014. na 8,7 milijuna ili za 62 posto. Istodobno, OPEC, organizacija koju čini 12 vodećih izvoznika nafte (bez Rusije) i koja daje 40 posto svjetske proizvodnje, uporno je držala dnevnu proizvodnju višom od 30 milijuna barela dnevno, a u srpnju je dostigla novi rekord od 31,5 milijuna barela na dan. Ukupna proizvodnja nafte je 95,66 milijuna barela dnevno, a potrošnja je 93,62 milijuna barela na dan. Znači, imamo višak od dva milijuna barela na dan, a, za usporedbu, hrvatska godišnja proizvodnja je 5,2 milijuna barela!
EIA, američka vladina agencija, prognozira da će u 2016. dnevni višak biti 900.000 barela. Ta prognoza dana je nakon povratka iranske nafte na svjetska tržišta, ali prije naznaka novog mogućeg usporavanja kineskoga gospodarstva.
Pad investicija
Naftne kompanije prisiljene su na rezanje troškova, prije svega ulaganja u nova istraživanja i bušotine. Tako je Marathon Oil, koji je s OMV-om trebao istražiti sedam polja na Jadranu, smanjio svoje investicije s 5,4 milijarde u 2014. na 3,3 milijarde dolara u 2015., a kompanija je izgubila polovicu svoje tržišne vrijednosti u proteklih godinu dana. Exxon Mobil, najveća svjetska naftna kompanija, koja je na dva jadranska polja trebala biti Inin partner i u međuvremenu je također odustala od istraživanja, izgubila je četvrtinu svoje tržišne vrijednosti u godinu dana, lijepih i okruglih 100 milijardi dolara.
Wood Mackenzie, vodeći konzultant za energetiku, napravio je usporednu analizu troškova proizvodnje za 2222 naftna polja u svijetu i ustanovio da će, ako cijena BRENT-a padne na 40 dolara za barel, samo 1,6 posto svjetske proizvodnje biti neprofitabilno. Ovo pišem u utorak navečer, Kina je neočekivano devalvirala nacionalnu valutu, BRENT je izgubio daljnjih 2,2 posto, a WTI 3,80 posto. Saudijska Arabija je u ponedjeljak izdala prvu tranšu državnih obveznica od 2007. u iznosu od 5,3 milijarde dolara kako bi financirala svoj proračunski deficit koji iznosi 20 posto BDP-a ili 150 milijardi dolara.
U takvim okolnostima iluzorno je očekivati bilo kakav interes za istraživanja u jadranskom podmorju. Dodatni je problem, uza sve navedeno, i povećanje ponude naftnih derivata na tržištu Mediterana u iduće četiri godine. Naime, Saudijska Arabija, Kuvajt i Oman završavaju tri megarafinerije ukupnog kapaciteta 1,2 milijuna barela dnevno, uz javno izraženu namjeru Saudijske Arabije da postane drugi najveći izvoznik derivata na svijetu. Usporedbe radi, riječka i sisačka rafinerija zajedno imaju kapacitet od 150.000 barela dnevno.
Hrvatska treba revidiranje svoje energetske politike u segmentu proizvodnje i prerade nafte u skladu s promijenjenim okolnostima na svjetskim tržištima. Sukob s MOL-om oko upravljačkih prava u Ini vodio se na pogrešnom terenu u pogrešno vrijeme i ne može završiti dobro. Ina svake godine ostvaruje sve slabije poslovne rezultate, ukupni prihodi su u 2014. bili 23,7 milijardi kuna što je za 20,5 posto manje nego u 2012. uz ostvareni gubitak od 1,9 milijardi kuna. Vlada RH ima 44,84 posto udjela u Ini d.d., MOL 49,08 posto, a ostali dioničari drže 6,08 posto dionica. Članovi Uprave u ključnim odlukama (budućnost rafinerijskog poslovanja, istraživanja u jadranskom podmorju i sl.) koliko je vidljivo iz medijskih napisa, zastupaju stavove po “delegatskom” principu. Tako se ne mogu voditi ni seljačke radne zadruge, a kamoli nekadašnji nacionalni ponos i uzdanica svih političkih ekipa koje su stanovale na Pantovčaku i Trgu sv. Marka.
Moj prijedlog je na prvu loptu hereza: prodati 19,83 posto dionica MOL-u, zadržati 25,01 posto u vlasništvu RH! Omogućiti MOL-u da vodi poslovanje Ine u skladu s interesom vlasnika te poštujući prava RH koja proizlaze iz posjedovanja “zlatne” dionice.
Skromni doprinos
Sudovi i dalje mogu rješavati sporove vezane uz preuzimanje upravljačkih prava, ali pokušajmo što prije dogovoriti prodaju spomenutog udjela u Ini uz samo jedan preduvjet: izmjenu koncesijskih ugovora u dijelu naknade za eksploataciju plina i nafte na području RH. Kada je Ina bila društveno vlasništvo, odnosno društvo u vlasništvu RH, nije se činilo naročito važnim naplaćivati naknadu za eksploataciju nafte i plina. Ina je odavno prestala biti društvo u vlasništvu RH, a koncesijske naknade su simbolične. Umjesto nepotrebnog i štetnog nadmetanja oko upravljačkih prava, Vlada je trebala primijeniti najbolju svjetsku praksu naplate korištenja i eksploatacije nacionalnog rudnog bogatstva. Ukupni koncesijski prihodi na temelju eksploatacije nafte, koji su prihod državnog proračuna, proračuna županija te gradova i općina, iznosili su u 2013. 119,80 milijuna kuna ili 3,8 posto vrijednosti nafte koju je Ina crpila, a sve po prosječnoj cijeni BRENT-a za tu godinu.
Mizerna naknada
Meni nije poznato da igdje u svijetu privatna kompanija plaća tako mizernu naknadu državi, lokalnoj upravi ili privatnom vlasniku zemljišta. Postoje razni koncesijski modeli, Ina radi na starim poljima te bi trebalo primijeniti podjelu dobiti što bi višestruko uvećalo proračunske prihode. U istoj godini naknada za eksploataciju plina u jadranskom podmorju iznosila je 146 milijuna kuna, a sve naknade za eksploataciju plina zajedno bile su 249,6 milijuna kuna ili 5,25 posto od prosječne vrijednosti uvoznog plina na tržištu EU.
Više kao anegdota, RH ne može ustanoviti koliko je uplaćeno koncesijskih naknada za eksploataciju plina i nafte na kontinentu do 2009. jer je to bio isključivo prihod lokalnih jedinica uprave koje nisu vodile odgovarajuću evidenciju. Zakon o koncesijama donesen je tek 2008., a Ina je u međuvremenu crpila naftu i plin kao da je “naša”. Nafta i plin su u skladu s Ustavom RH, čl. 52, pod zaštitom RH i zakonom je potrebno propisati kako se može upotrebljavati i iskorištavati.
Interes RH je da najprije zaštiti svoja rudna bogatstva te da za njihovu eksploataciju dobije maksimalnu moguću naknadu u skladu s najboljom svjetskom praksom i regulativom. To je sigurno višestruko veći iznos od naknada koje su do sada naplaćivane, pogotovo što je velika većina naftnih i plinskih polja nastala još u doba kad je Ina bila SOUR /Složena organizacija udruženog rada/ pa je njihova rentabilnost na nivou polja u Saudijskoj Arabiji.
Ako će Ina biti opet uspješna, pa makar i kao dio MOL-a, ako će za 19,83 posto udjela biti plaćena odgovarajuća premija na trenutnu vrijednost dionice i ako novim koncesijskim ugovorima državni proračun i proračuni lokalnih zajednica budu izdašno punjeni, Hrvatska će ostvariti sve nužne ciljeve u politici eksploatacije nafte i plina. A nafta, ako je ima, neka i dalje bude ispod preostalih jastoga, škampi i škarpina na radost i veselje svih onih koji nisu htjeli platforme.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 14. kolovoza