Guardian tvrdi da u Britaniji nema migrantske krize. Ona je u Grčkoj i Srbiji, i rezultat je zapadne politike

Retorika smišljena da izazove iskonske strahove

Uz noćni televizijski prijenos o izbjeglicama iz zemalja obuhvaćenima najvećim svjetskim sukobima, koji riskiraju živote da bi provalili u kamione i vlakove za Veliku Britaniju, ovo je bila retorika smišljena da izazove iskonske strahove, piše kolumnist i jedan od urednika Guardiana Seumas Milne.

Ministar jedva da je ponudio nagovještaj čovječnosti i suosjećanja s onima koji su umrli u Calaisu ovog ljeta. U stvarnosti, francuska je luka sporedna stvar. To je dom nekoliko tisuća migranata koji ne mogu platiti trgovcima ljudima za neku bolju rutu na kojoj bi izbjegli britansku graničnu kontrolu.

Prava izbjeglička kriza je u Mediteranu

Prava europska izbjeglička kriza je u Mediteranu. Više od 180.000 ljudi došlo je u Italiju i Grčku preko mora samo ove godine, a više od 2000 njih umrlo je pokušavajući stići u Europu, najčešće iz ratom opustošene Libije. Utjecaj na Grčku, koja se već nalazi u ekonomskoj krizi, trenutno je dosegao kritičnu točku. Na grčkom otoku Kosu, 2.000 uglavnom sirijskih i afganistanskih izbjeglica zaključano je na sportskom stadionu nakon sukoba s policijom, koja je koristila silu da bi uspostavila red. Broj ljudi koji pristižu na grčke otoke učetverostručio se od prošle godine.

Prema posljednjim informacijama, stotine sirijskih izbeglica jutros su se na Kosu počele ukrcavati na putnički brod koji su vlasti odredile za njihov smještaj, u pokušaju da ublaže kaos na otoku.

I Srbija je na rubu humanitarne katastrofe, u zemlju dnevno ulazi po dvije tisuće izbjeglica, a stanje je iznimno teško i u Makedoniji.

Velika Britanija uopće nije glavna destinacija

Ali Europa se ne može ni usporediti s brojem ljudi koji traže utočište u Turskoj, Libanonu, Pakistanu ili Jordanu. Kad se stavi u globalnu perspektivu, Calais nema tako velike razmjere. Velika Britanije nije glavna destinacija ni za izbjeglice ni za ilegalne imigrante.

Prošle godine 25.870 ljudi zatražilo je azil u Velikoj Britaniji, a samo ih je 10.050 dobilo. Nasuprot tome, Švedska je prihvatila tri puta toliko ljudi, a Njemačka ima 200.000 azilanata i novih tražitelja azila. Ni britanska naknada tražiteljima azila u iznosu od 36,95 funti tjedno nije toliko primamljiva kao što se prikazuje. Francuska daje 41.42 funte, Norveška 88,65 funti.

Umjesto poslodavaca, napadaju radnike migrante

Ono što privlači većinom legalne migrante radnike u Britaniju jest deregulirano tržište rada, gdje zaštita na radnom mjestu često ne postoji i na kojem i kriminalci i velike privatne tvrtke mogu provoditi nemilosrdno iskorištavanje.

Da su ministri iole zabrinuti za “poslodavce koji smanjuju plaće” pomoću ilegalnih imigranata, kao što tvrde, ojačali bi sindikate i zaštitili radnička prava. Ali oni rade upravo suprotno i koriste jezik dehumanizacije da bi opravdali uskraćivanje potpore djeci tražitelja azila, zatvaranje onih kojima je odbijen zahtjev za azil na neodređeno vrijeme i napadanje neprijavljenih radnika s daleko više entuzijazma nego što napadaju poslodavce koji ih iskorištavaju.

Izbjeglice su rezultat zapadnjačkih ratova i interesa

Kaos u Calaisu i daleko veći razmjeri patnje diljem Europe mogu se dovesti pod kontrolu nekom vrstom upravljanog preseljenja (sustav kvota prema zemljama, npr.), koje vlade sjevernoeuropskih zemalja, kao što je Velika Britanija, toliko žele izbjeći. Međutim, to bi bilo samo privremeno popravljanje izbjegličke krize potaknute ratom i raspadom država, a Britanija, Francuska i njihovi saveznici odigrali su središnju ulogu u većini ratova koji su potaknuli krizu. Izbjeglice koje pristižu u Europu dolaze iz Sirije, Iraka, Afganistana, Libije, Sudana, Pakistana, Somalije i Eritreje.

S iznimkom nedavnog diktatorskog režima u Eritreji, ovo su sve posljedice katastrofalnih intervencija i ratova, koje zapadne zemlje tamo vode već više od desetljeća. U slučaju Libije, britansko i francusko bombardiranje 2011. godine dovelo je izravno do građanskog rata i društvenog sloma koji je pretvorio zemlju u glavni kanal za krijumčarenje izbjeglica iz Afrike. A u Siriji, zapadnjačko financiranje, naoružavanje i obučavanje opozicijskih skupina – dok je istovremeno potaknulo uspon ISIS-a – odigralo je ključnu ulogu u uništavanju zemlje.

Ako se trenutno saudijsko bombardiranje Jemena, podržano od strane SAD-a i Velike Britanije, nastavi, možemo očekivati da će se jemenski izbjeglice pridružiti ostalima iz regije koji bježe iz svojih zemalja.

Optužuju Zapad za pljačku i pustošenja

Dakle, prvi dugoročni doprinos Britanije i njezinih saveznika zaustavljanju rasta broja izbjeglica bio bi kad bi prestali voditi otvorene i tajne ratove na Bliskom istoku i sjevernoj Africi. To je stvarna pljačka i pustošenje.

Druga bitna stvar bila bi veliki zaokret u politici prema razvoju Afrike. Afrika možda nije vodeća u trenutnoj izbjegličkoj krizi i afrički migranti zasigurno ne prijete europskim životnim standardima. Ali kao što je skupina nevladinih organizacija koje se bave globalnim siromaštvom ustvrdila ovaj tjedan, Africi se oduzimaju resursi kroz izvlačenje profita za zapadne kompanije, prekomjerne otplate duga i trgovinske “partnerske” jednostrane ugovore. Ako se ta pljačka nastavi i poveća se broj siromašnih uz klimatske promjene koje su sve veće, migracijski pritisak na bogati sjever može samo rasti.

Postoji stvarna migracijska kriza potaknuta ratom i neoliberalnom globalizacijom. Unatoč zastrašivanju, ta kriza još nije dosegla Veliku Britaniju. Ali suludo je zamišljati da bi ograde, deportacije i veća sigurnost zaštitile tvrđavu Europe. Zaustavljanje pravih pljački i pustošenja bilo bi puno učinkovitije.