Od prvog časa, od kad je objavljeno da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu austrijski pisac Peter Handke, bilo je jasno da će to na ovim prostorima izazvati buru vrlo predvidivih reakcija. Sve je tu bilo unaprijed poznato, od euforičnog slavlja u srpskim medijima, do konsternacije i povrijeđenosti u bosanskohercegovačkim. Reakcije na Facebooku su se kretale ovisno o političkim preferencijama i prostoru iz kojeg netko dolazi, a o književnosti se zapravo i nije razgovaralo. Na kraju krajeva, posve je logično da su se stvari tako odvile, jer Peter Handke je svjesno založio sav svoj ugled intelektualca i ozbiljnog i priznatog pisca da podrži jednu vrstu zločinačke politike, čije posljedice i danas živimo.
No, prije nego se vratimo na tu temu, ključno pitanje koje je ostalo bez odgovora je ono da li je odbor za dodjelu Nobelove nagrade razdvojio djelo od pisca ili nije, te zašto to jest ili nije uradio? Odgovor na ovo pitanje je važan, bez obzira na to što ne može ni na koji način utjecati na doživljaj ovakve odluke. Ono što može je da nam pomogne utvrditi do koje mjere je moralni relativizam ušao u jednu za svijet tako bitnu instituciju kao što je Nobelova nagrada.
Posebna važnost dvije kategorije Nobela
Koliko je ona bitna i do koje mjere utječe na ljude, jasno je već iz činjenice da se u svim ostalim znanstvenim kategorijama za nju zanimaju isključivo eksperti te prijatelji i članovi obitelji nominiranih i nagrađenih, dok one za mir i književnost privuku pažnju cijelog svijeta. Tome je tako jer ljudi imaju potrebu u surovom, često amoralnom svijetu, pronaći barem nekakvo sigurno utočište i poetsku pravdu, pa ih između ostalog, traže i u Nobelovoj nagradi, bivajući puno puta razočarani odlukama tamošnjih odbora. Međutim, važnost te nagrade je tolika da čak i nakon silnih razočaranja zbog laureata i nakon spoznaja o skandalu zbog kojeg prošle godine za književnost uopće nije ni dodijeljena, ljudi toj nagradi i dalje pridaju mitsku važnost.
Upravo stoga je važno odgovoriti na pitanje jesu li u odboru razdvojili djelo i autora ili nisu. Pri čemu se teško odlučiti što bi bilo poraznije. Uzmimo za početak slučaj da jesu razdvojili autora i djelo pa zaključili kako nagradu daju odličnom piscu, a da ih njegovo javno djelovanje na drugim poljima ne zanima. Peter Handke nesumnjivo jeste dobar pisac, no njegova javna podrška srpskom nacionalizmu devedesetih se ne može gledati mimo pisanja, jer je na te teme objavio nekoliko knjiga. Čak i kada bismo bili blagonakloni i prihvatili da svatko tko je dugo na sceni i puno piše ima dobrih i loših knjiga, pa ove radove potisnuli u stranu, moramo se vratiti na bit.
Nepodnošljivi moralni relativizam
Ako je odbor koji je odlučivao o nagradi, Handkea nagradio isključivo zato što je dobar pisac, ne mareći za njegov javni angažman, onda taj isti odbor uopće ne razumije važnost Nobelove nagrade u svijetu, ni implikacija koje ona ima. Iz perspektive građana diljem svijeta dobitnici Nobelove nagrade za mir i za književnost predstavljaju istinske heroje i moralne vertikale, koji su, ako je o književnosti riječ, ujedno i prilično talentirani te imaju što za reći. Ljudi koji sjede u tom odboru se, naravno mogu praviti da se to njih ne tiče i da oni gledaju samo nečiji talent, ali onda jednostavno nisu dorasli ulozi koju obavljaju.
Ova opcija je dakle loša, ali donekle podnošljivija od druge. Jer što ako članovi žirija nisu razdvojili djelo i autora, nego su Handkea upravo nagradili i zbog njegovog javnog i političkog angažmana? Spomenuta mogućnost mi uopće ne izgleda nerealno, tim više jer je praktično nemoguće da tamo sjede ljudi koji ne razumiju značaj Nobelove nagrade za književnost. Štoviše, opcija u kojoj se nagrađuje i nečiji konkretan književni rad, ali i javni angažman svakako više odgovara onome kako ljudi diljem svijeta tu nagradu doživljavaju, samo što se u tom, gorem slučaju, susrećemo s nepodnošljivim moralnim relativizmom i potpunom destrukcijom ideje o javnom angažmanu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znao je kakvu politiku podržava
Mi možemo pokušati ljudski razumjeti Handkeov prvi impuls, potrebu da se izdvoji od većinske europske intelektualne javnosti koja ga je moguće zbog sto drugih stvari nervirala, ali sve to možemo do razine u kojoj on vodi osobne ratove, daleko od prostora i ljudi koje je izabrao zastupati. Čak možemo razumjeti i to da je pogriješio u procjeni, to se uostalom svakome može dogoditi.
No, kad se čovjek izravno uvjerio u to koju je politiku podržavao, kad je u više navrata boravio ovdje i nakon svega odlučio govoriti na sprovodu Slobodana Miloševića, onda svako razumijevanje nestaje. Teško da možemo zamisliti išta manje dostojanstveno od toga da veliki pisac i od jučer nobelovac govori na sprovodu, po svemu, osim po količina ludila i zla koje je pokrenuo, beznačajnom čovjeku i političaru. Jednako kao što se teško odlučiti je li ta scena više ponižavajuća za Handkea ili za Nobelovu nagradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma. Kako to odvojiti od njegovih knjiga?
Je li odbor za dodjelu Nobelove nagrade razdvojio djelo od pisca ili nije, te zašto to jest ili nije učinio? To je važnije pitanje nego se čini
Teško da možemo zamisliti išta manje dostojanstveno od toga da veliki pisac i od jučer nobelovac govori na sprovodu, po svemu, osim po količina ludila i zla koje je pokrenuo, beznačajnom čovjeku i političaru. Jednako kao što se teško odlučiti je li ta scena više ponižavajuća za Handkea ili za Nobelovu nagradu.
Od prvog časa, od kad je objavljeno da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu austrijski pisac Peter Handke, bilo je jasno da će to na ovim prostorima izazvati buru vrlo predvidivih reakcija. Sve je tu bilo unaprijed poznato, od euforičnog slavlja u srpskim medijima, do konsternacije i povrijeđenosti u bosanskohercegovačkim. Reakcije na Facebooku su se kretale ovisno o političkim preferencijama i prostoru iz kojeg netko dolazi, a o književnosti se zapravo i nije razgovaralo. Na kraju krajeva, posve je logično da su se stvari tako odvile, jer Peter Handke je svjesno založio sav svoj ugled intelektualca i ozbiljnog i priznatog pisca da podrži jednu vrstu zločinačke politike, čije posljedice i danas živimo.
No, prije nego se vratimo na tu temu, ključno pitanje koje je ostalo bez odgovora je ono da li je odbor za dodjelu Nobelove nagrade razdvojio djelo od pisca ili nije, te zašto to jest ili nije uradio? Odgovor na ovo pitanje je važan, bez obzira na to što ne može ni na koji način utjecati na doživljaj ovakve odluke. Ono što može je da nam pomogne utvrditi do koje mjere je moralni relativizam ušao u jednu za svijet tako bitnu instituciju kao što je Nobelova nagrada.
Posebna važnost dvije kategorije Nobela
Koliko je ona bitna i do koje mjere utječe na ljude, jasno je već iz činjenice da se u svim ostalim znanstvenim kategorijama za nju zanimaju isključivo eksperti te prijatelji i članovi obitelji nominiranih i nagrađenih, dok one za mir i književnost privuku pažnju cijelog svijeta. Tome je tako jer ljudi imaju potrebu u surovom, često amoralnom svijetu, pronaći barem nekakvo sigurno utočište i poetsku pravdu, pa ih između ostalog, traže i u Nobelovoj nagradi, bivajući puno puta razočarani odlukama tamošnjih odbora. Međutim, važnost te nagrade je tolika da čak i nakon silnih razočaranja zbog laureata i nakon spoznaja o skandalu zbog kojeg prošle godine za književnost uopće nije ni dodijeljena, ljudi toj nagradi i dalje pridaju mitsku važnost.
Upravo stoga je važno odgovoriti na pitanje jesu li u odboru razdvojili djelo i autora ili nisu. Pri čemu se teško odlučiti što bi bilo poraznije. Uzmimo za početak slučaj da jesu razdvojili autora i djelo pa zaključili kako nagradu daju odličnom piscu, a da ih njegovo javno djelovanje na drugim poljima ne zanima. Peter Handke nesumnjivo jeste dobar pisac, no njegova javna podrška srpskom nacionalizmu devedesetih se ne može gledati mimo pisanja, jer je na te teme objavio nekoliko knjiga. Čak i kada bismo bili blagonakloni i prihvatili da svatko tko je dugo na sceni i puno piše ima dobrih i loših knjiga, pa ove radove potisnuli u stranu, moramo se vratiti na bit.
Nepodnošljivi moralni relativizam
Ako je odbor koji je odlučivao o nagradi, Handkea nagradio isključivo zato što je dobar pisac, ne mareći za njegov javni angažman, onda taj isti odbor uopće ne razumije važnost Nobelove nagrade u svijetu, ni implikacija koje ona ima. Iz perspektive građana diljem svijeta dobitnici Nobelove nagrade za mir i za književnost predstavljaju istinske heroje i moralne vertikale, koji su, ako je o književnosti riječ, ujedno i prilično talentirani te imaju što za reći. Ljudi koji sjede u tom odboru se, naravno mogu praviti da se to njih ne tiče i da oni gledaju samo nečiji talent, ali onda jednostavno nisu dorasli ulozi koju obavljaju.
Ova opcija je dakle loša, ali donekle podnošljivija od druge. Jer što ako članovi žirija nisu razdvojili djelo i autora, nego su Handkea upravo nagradili i zbog njegovog javnog i političkog angažmana? Spomenuta mogućnost mi uopće ne izgleda nerealno, tim više jer je praktično nemoguće da tamo sjede ljudi koji ne razumiju značaj Nobelove nagrade za književnost. Štoviše, opcija u kojoj se nagrađuje i nečiji konkretan književni rad, ali i javni angažman svakako više odgovara onome kako ljudi diljem svijeta tu nagradu doživljavaju, samo što se u tom, gorem slučaju, susrećemo s nepodnošljivim moralnim relativizmom i potpunom destrukcijom ideje o javnom angažmanu.
Znao je kakvu politiku podržava
Mi možemo pokušati ljudski razumjeti Handkeov prvi impuls, potrebu da se izdvoji od većinske europske intelektualne javnosti koja ga je moguće zbog sto drugih stvari nervirala, ali sve to možemo do razine u kojoj on vodi osobne ratove, daleko od prostora i ljudi koje je izabrao zastupati. Čak možemo razumjeti i to da je pogriješio u procjeni, to se uostalom svakome može dogoditi.
No, kad se čovjek izravno uvjerio u to koju je politiku podržavao, kad je u više navrata boravio ovdje i nakon svega odlučio govoriti na sprovodu Slobodana Miloševića, onda svako razumijevanje nestaje. Teško da možemo zamisliti išta manje dostojanstveno od toga da veliki pisac i od jučer nobelovac govori na sprovodu, po svemu, osim po količina ludila i zla koje je pokrenuo, beznačajnom čovjeku i političaru. Jednako kao što se teško odlučiti je li ta scena više ponižavajuća za Handkea ili za Nobelovu nagradu.