Lektira se sve slabije čita, a ovi sveučilišni profesori tvrde da znaju i zašto. Preko 'Stranca' analiziraju razloge i nude rješenja

Tko bi se, zaboga, povodio za čovjekom koji ne plače na sprovodu vlastite majke, koji je toliko ravnodušan spram svega što ga okružuje da mu odgovor “svejedno” – na razna pitanja kojima ga neprestano obasipaju – postaje svojevrsna mantra? Zašto bismo, uopće, učili bilo što od tog Meursaulta koji – zaslijepljen suncem i soli koja mu para oči – na koncu ispucava metak u nepoznatog čovjeka, i to lakoćom kojom se udara teniska loptica?

Srećom, tu je i drugi pogled, kao i činjenica da je Meursault – taj mladić vrlo jednostavnog života, ali znatno kompleksnijeg uma – “samo” (ne)običan književni lik. A od književnih se likova, kako znamo, itekako može učiti i kad su nevaljali.

Anakron pristup lektiri

Meursaultova ravnodušnost spram života mogla bi se usporediti s ravnodušnošću današnjih srednjoškolaca spram lektirnih naslova, zbog čega je i nastao ovaj i ovakav zbornik. Obvezna lektira odavno se zamjerila mnogim mladim i potencijalnim čitateljima, a izvorište takvoga stanja neupitno leži u anakronom školskom pristupu kanonskim djelima, koji se najbolje može sažeti onom duboko promašenom maksimom: Što je pisac htio reći?

Riječ je, dakle, o monologu, a monolozi su dosadni; mladost želi raspravu, prepiranje, stav. Želi sukobljavati mišljenja, provocirati, nuditi drugačije perspektive. Želi se, barthesovski rečeno, poroditi kao čitatelj, ali u školskom sistemu nitko da konačno prepozna tu jednostavnu ideju pa se mladost i dalje muči piščevim monologom, porukom s kojom nema rasprave. Autor tako postaje kip – nijemi, u kamenu isklesani učitelj – a djelo svojevrsni priručnik, skup uputa za “pravilno čitanje” famozne piščeve poruke. I onda se čudimo što nitko ne čita lektirne naslove.

Skupina domaćih profesora i intelektualaca, predvođena priređivačem Nikolom Petkovićem s riječkih Kulturalnih studija, okupila se u zborniku posvećenom Camusovom remek-djelu “Stranac” (Naklada Uliks), kako bi ponudila drugačiju perspektivu na spomenuto djelo, ali i čitanje (lektira) općenito. Riječ je o sjajnoj studiji Meursaultovog lika i Camusovog djela, u kojoj svaki od sudionika ove književne rasprave – a pišu Nadežda Čačinović, Maja Zorica Vukušić, Dean Duda, Nenad Ivić, Slaven Jurić, Helena de Karina, Aleksandar Mijatović, Branko Mijić i sam Nikola Petković, uz recenzije akademika Krešimira Bagića i akademkinje Sibile Petlevski – nudi svoj prijedlog čitanja Camusovog romana, ali i književnosti uopće.

Autori i autorice okupljeni u zborniku odavno nisu mladi, ali raspravljaju se i “prepiru” gorljivo kao školarci koji za to, rekli smo, nemaju priliku u trenutnom poretku stvari.

Svaki autor piše iz svoga očišta

Svaki od autora i autorica Camusu pristupa iz svoga očišta, sukladno svojim profesionalnim interesima i akademskoj pozadini iz koje dolaze. Pa će tako Nenad Ivić, jedan od najvećih naših autoriteta za francusku književnost, u svom eseju nadahnuto i sebi karakteristično pisati o određenju književnosti (“Stranca”) i ulozi institucija u tumačenju njezina smisla, da bi najzad istaknuo mnogostrukost tumačenja književnog djela, ali i raspravljao o ulozi “Stranca” kao klasika svjetske književnosti. Sve što piše Nenad Ivić – znamo i od ranije – treba pažljivo čitati. Pogledajmo iduću njegovu rečenicu, parafrazu Sv. Augustina:

“Kako se radi o književnosti, postavljamo najprije pitanje: što je književnost? Dok me nitko ne pita, znam što je, a kad me netko upita, ne znam što da odgovorim.”

Nije li u njoj lucidno sažeta i čitava problematika školske lektire i “piščeve poruke”? Kada mladost čita Camusovog “Stranca”, ona sigurno zna – osjeti, ako već ne može to verbalizirati – o čemu se tu, zapravo, radi. Nemoguće je, pogotovo u današnjem svijetu, ne korespondirati s tim prožimajućim apsurdom i besmislom, unutar kojih ipak postoji mogućnost pronalaska smisla u malim radostima svakodnevice, ali i u prihvaćanju vlastite autentičnosti. Tu malu, ali postojanu mogućnost svaki će pismen čovjek naslutiti čitajući “Stranca”; zato ovaj roman i jest remek-djelo. No, na pitanje o poruci djela, učenik će – baš kao i Nenad Ivić na pitanje o tome što je književnost – vrlo vjerojatno ostati nijem. U najboljem slučaju, robotski će prenijeti tih nekoliko rečenica koje je pročitao na internetu.

Ravnodušnost kao ideologija

Komparatist i filozof Dean Duda o “Strancu” piše u svom poznatom ključu, prvo raspravljajući o pojavi novog ili drugačijeg čovjeka u književnosti, “književnom ostvarenju lika koji uvelike simbolizira ili pak nagovještava ono što se naziva epohom ili razdobljem” (iz predgovora Nikole Petkovića). Duda nastavlja i o tome kako Meursaultovo “svejedno” na fakultetu, u odnosima, na poslu… itekako može biti jedna vrsta kritičnog pogleda na svijet. Njegova ravnodušnost kao ideološka praksa, zapravo – tako tipično za Dudu! – podriva ključne i neupitne elemente (kapitalističke) reprodukcije svijeta, a riječ je o prirodnoj reakciji na dominantnu ideologiju u kojoj se naš (anti)junak nikako ne prepoznaje.

“Meursault je u svojoj ravnodušnosti društvena devijacija, zatim i opasnost. (…) Organizirani kapitalizam preferira mobilnost, pokretljivost ljudi, karijernu pokretljivost i ambiciju, a svega toga kod Meursaulta nema”, piše Duda koji se na kraju eseja vraća slici čovjeka u književnosti – onog koji nagovještava epohu ili razdoblje – ovaj put se referirajući i na Kafku.

“Zašto se Gregor Samsa pretvorio u stranca, štoviše kukca (doslovno: gamad, njem. das Ungeziefer) i kako je završio? Rijetko izazovno pitanje nakon čitanja Camusovog ‘Stranca’. I jednako tako nezaobilazna epizoda u razumijevanju slike čovjeka u modernom romanu. Gamad pa stranac pa… vrijedilo bi komparatistički nastaviti niz.”

Književnost upućuje na stvarnost

Pišući o temeljnim Camusovim djelima, filozofkinja Nadežda Čačinović smješta autora u kontekst intelektualne povijesti, filozofije, književnosti…, približavajući nam Camusa kao angažiranog intelektualca, iako je njegov protagonist Meursault – na prvi pogled – pasivan i nezainteresiran za vlastiti život i društveni probitak. Aleksandar Mijatović, filolog i dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci, donosi svoj pogled na stvar: pišući o tome kako literatura stvara književne tekstove i preko njih upućuje na stvarnost, društvo i svijet, a “Stranac” u tom smislu otvara mnoga složena pitanja, poput onih o etici, moralu, religiji.

U zborniku još pišu izvanredna profesorica s Odsjeka za romanistiku FFZG-a Maja Zorica Vukušić i njezin kolega Slaven Jurić, izvanredni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost, svaki na svoj način progovarajući o “Strancu”, ali i o romanu “Meursault, protuistraga” (2013.), suvremenog alžirskog novinara i pisca Kamela Daoduda, za koji dobio i prestižnu francusku književnu nagradu Goncourt za prvi roman. Riječ je o romanu svojevrsnom antipodu Camusovom “Strancu” koji se, poput negativa fotografije, iz sasvim opozitnog rakursa bavi Meursaultovim ubojstvom bezimenog Arapina. Taj nesretni Arapin, međutim, u Daoudovom romanu ima ime – Musa – a priču, u prvom licu i na točan broj znakova koji nalazimo i u “Strancu”, pripovijeda upravo njegov brat, Harun.

Tu su, sa svojim prilozima raspravi, i novinar i kolumnist Branko Mijić te priređivač ovog važnog zbornika, Nikola Petković. Mijić zatvara zbornik svojom “Bilješkom o piscu” u kojoj sažeto, ali oštroumno piše o “našem čovjeku Albertu” koji je, zapravo, do svoje tragične smrti bio sve suprotno no njegov junak Meursault. Nikola Petković, s druge strane, u svom eseju “Srce svjetla ili Meursaultov (post)kolonijalni stresni poremećaj” prvo decidirano navodi kako “interpretacija pročitanog djela ima onoliko koliko ima i čitatelja”, da bi se zatim – pozivajući se na Rolanda Barthesa i Jean-Paula Sartrea – bavio “otvorenošću autorskog teksta”, razračunavajući se s “intelektualnim konformistima i misaonim lijenčinama” koji i dalje smatraju kako je literatura “namjerno slanje poruke čitatelju zamaskirano u estetski izraz”.

Sloboda čitanja, ali uz ograničenja

Govoreći o “otvorenosti djela”, Petković napominje i kako “u tom moru slobode u kojemu ne postoji nijedno ograničenje itekako postoji jedno i to temeljno pravilo”. Naime, otvorenost djela i odmak od njegove tobožnje poruke ipak dolazi s odgovornošću. O lektiri se ne može trabunjati bilo što, a svaki interpret mora moći potkrijepiti svoje čitanje djela “argumentima i dokazima” koje pronalazi u tekstu koji “aktivno čita i kreativno tumači”.

Priređivač već najavljuje i novi lektirni zbornik, posvećen “Preobrazbi” Franza Kafke i protagonistu romana Gregoru Samsi (materijal je već u tisku). Zbornik posvećen Kafki opet će okupiti ponajbolje stručnjake iz polja srednjoeuropske literature: Benjamina Balinta, Marijana Bobinca, Milku Car, Nadeždu Čačinovič, Borisa Perića, Petru Žagar Šoštarić i, dakako, samoga Petkovića. Šuška se da stižu i zbornici posvećeni Marinkovićevom “Kiklopu”, zatim najvažnijim našim pjesnicima (Ujević, Matoš, A.B. Šimić, V. Parun) te Dinku Šimunoviću i njegovoj “Dugi” te “Alkaru” (lektirno gradivo osnovne škole). Po svoj prilici, trebat će se u jednom času na ovaj način obraditi i Krleža. Ali, prepustimo te detalje priređivaču.

Bit će dobro ako se ovaj zbornik o Camusovom “Strancu” nađe nekako i u rukama srednjoškolaca koji će sigurno zavoljeti Meursaulta, samo ako im se pristupi na pravi način. Kako ga i ne bi zavoljeli: u svijetu u kojemu su veze među ljudima sve slabije, u kojemu se vrijednosti poput solidarnosti, empatije i suosjećanja često zanemaruju u korist individualnih interesa, lik Meursaulta zauzima ulogu strašnog (i strastvenog, ravnodušnosti unatoč!) upozorenja. Njegov slučaj, karakter, odnos prema svijetu i životu… tjera na razmišljanje o suštini kapitalističkog društva u kojem živimo, a čini se da to nikad nije bilo potrebnije. Njegova, pak, nezainteresiranost za materijalno i društveno priznanje, kao i odbijanje da se prilagodi društvenim normama, postaju zrcalo u kojemu se odražava apsurdnost utrke za uspjehom i konstantne potrage za srećom koje nas – htjeli ili ne htjeli – udaljava od istinskih vrijednosti života.

Osim što će ovaj zbornik podsjetiti srednjoškolce da ne postoji “jedno pravilno čitanje djela” – kao niti nešto poput “poruke pisca” – možda će im upravo to čitanje skratiti put od apsurda do pobune.