Bila sam sinoć na ženskoj kavi u gradu s desetak prijateljica, djelatnih novinarki iz raznih hrvatskih medija, kad je sa svih portala iskočilo da će se roditeljima koji kod kuće održavaju na životu svoju neizlječivo bolesnu djecu, u slučaju djetetove smrti, isplaćivati naknada još 10 mjeseci.
Prva koja je vidjela tu vijest pročitala je nama ostalima kakav dar odjednom donosi Plenković ožalošćenim obiteljima. HDZ-ov stroj odbacio je u petak šest mjeseci, a u ponedjeljak premijer daje deset. Ali nijednu od nas nije iznenadio taj preokret. Dugo ovo radimo pa znamo šifre i šeme. Samo smo se zasmijale, uglas, kao na dugme.
Nitko se ne želi sramiti svoje države
Izmiješalo se više različitih razloga za taj spontani smijeh za stolom, koji je grunuo iz nas, žena, kćeri, majki i građanki sustava koji se poziva na solidarnost. Na prvo mjesto treba staviti osjećaj zadovoljstva što će ubuduće roditelji njegovatelji, shrvani najgorom stvari koja se živom čovjeku može dogoditi, a to je smrt djeteta, ipak dobiti predah da se bar malo oporave od svoje tragedije, da poližu ranu i dovedu se u stanje da uopće mogu krenuti u traženje posla.
Kad toliki novac odvajamo iz svojih plaća i mirovina ”za državu”, imamo pravo tražiti ta država bude pravedna, da bude osjetljiva na patnju nemoćnih, da ima srca. Nitko se ne želi sramiti svoje države jer nije takva i nositi u sebi gorčinu jer se, i bez svoje krivnje, osjećaš suodgovornim za tvrdoću prema ljudima koji nisu bili djeca sreće i kojima je tako potrebno dati ruku. Nekima da imaju kruh na stolu i prežive, drugima da se liječe, trećima da izdrže svoje jade koje ni na koji način nisu prouzročili.
Ništa ne može ganuti taj sirovi bahatluk
Drugo lice tog smijeha je nelijepo jer je sarkastično i nosi grimasu s jedne strane gađenja, a s druge likovanja. Gađenja prema tim HDZ-ovim političarima, koji bi usput morali biti i normalni ljudi, a u petak su se ponijeli kao nemoralna klatež.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njima takvima bio je problem glasati za prijedlog koji je došao iz opozicijskih klupa jer, nema mrdanja, oni su vlast i vlada, i svatko je pred njima dužan pasti ničice. Oni određuju što će biti i za što će se dati javni novac iako se taj novac prikuplja od svih koji ovdje žive. I ništa ne može ganuti taj sirovi bahatluk pa čak ni situacija tih obitelji kojima su na sretan dan rođenja njihove djece, umjesto cvijeća i čestitki, s propisnim žaljenjem izručene njihove strašne i ireverzibilne dijagnoze.
Pa nudila im je Anka Mrak Taritaš da preuzmu njezin prijedlog kao svoj, nema veze, samo neka se usvoji, ali brus, neće. Nevjerojatno je da u vladajućem parlamentarnom klubu imamo taj tipski profil koji se može uživjeti samo u svoje komocije, u svojih 6+6, u bitnost svojih naknada za stvarni i hinjeni odvojeni život, ručkove u saborskom restoranu, poslovne dilove, povlaštene mirovine, zaposlenja za užu i širu obitelj i državne stanove. To ti se mora gaditi.
Sociopatsko odbijanje male pogodnosti
A identičnu reakciju mora izazvati i ovo što je Plenković napravio tri dana kasnije jer to nije rezultat empatije ili časne spoznaje da je ono bila greška, nego toga što je premijer shvatio da je sociopatsko odbijanje te male pogodnosti za roditelje njegovatelje, tog sitnog i banalnog troška, ogorčilo kompletnu javnost na sjeveru, istoku, zapadu i jugu Hrvatske. I onda je namislio da će se on sad pojaviti kao faraon. I dat će nadmeno više nego što su ovi tražili. Skoro duplo. I riješit će sada kao od šale sve drugo što se djeci s posebnim potrebama ne rješava godinama. Jer je on taj koji mjeri i siječe sukno, koji drži vagu i koji daje. Neka se to zna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No ovo naknadno kraljevsko ”darivanje” zapravo je gadan poraz. I zato je likovanje neizbježni sastojak tog smijeha nad osvetničkom gestom jednog primarno sebeljubivog premijera koji je navodno intelektualac, navodno široki fazon, navodno svjetski čovjek, a zapravo je napuhanac i sitna duša.
A taj smijeh, koji je za našim stolom prsnuo kao voda iz prepukle cijevi, bio je potaknut i dobrim osjećajem da se isplati boriti za dobre ciljeve i da se svašta dobroga može postići glasnim zagovorom zdravog dijela društva. To se dogodilo u ovom slučaju. Plenković je to, naravno, nazvao ”medijskom histerijom”. Ali imamo se u svakoj komponenti zašto smijati. Pa neka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ je sociopatski odbio naknade za roditelje njegovatelje, a onda se Plenković pojavio kao faraon
No ovo naknadno kraljevsko ''darivanje'' zapravo je gadan poraz
To nije rezultat empatije ili časne spoznaje da je ono bila greška, nego toga što je premijer shvatio da je sociopatsko odbijanje te male pogodnosti za roditelje njegovatelje, tog sitnog i banalnog troška, ogorčilo kompletnu javnost na sjeveru, istoku, zapadu i jugu Hrvatske
Bila sam sinoć na ženskoj kavi u gradu s desetak prijateljica, djelatnih novinarki iz raznih hrvatskih medija, kad je sa svih portala iskočilo da će se roditeljima koji kod kuće održavaju na životu svoju neizlječivo bolesnu djecu, u slučaju djetetove smrti, isplaćivati naknada još 10 mjeseci.
Objavio je to osobno Andrej Plenković, predsjednik stranke i šef koalicije čiji su zastupnici prije tri dana – svi do jednoga – glasali protiv prijedloga Anke Mrak Taritaš da se naknada ne ukida narednih šest mjeseci. Iza tog prijedloga stajala je cijela opozicija, lijeva, desna i srednja jer je monstruozno da se ženu koja sahranjuju dijete već sljedeći tjera da se prijavi na burzu rada. Ali HDZ-ovci i njihovi sateliti rekli su ”ne”. Ne može tako i ne može sada.
Prva koja je vidjela tu vijest pročitala je nama ostalima kakav dar odjednom donosi Plenković ožalošćenim obiteljima. HDZ-ov stroj odbacio je u petak šest mjeseci, a u ponedjeljak premijer daje deset. Ali nijednu od nas nije iznenadio taj preokret. Dugo ovo radimo pa znamo šifre i šeme. Samo smo se zasmijale, uglas, kao na dugme.
Nitko se ne želi sramiti svoje države
Izmiješalo se više različitih razloga za taj spontani smijeh za stolom, koji je grunuo iz nas, žena, kćeri, majki i građanki sustava koji se poziva na solidarnost. Na prvo mjesto treba staviti osjećaj zadovoljstva što će ubuduće roditelji njegovatelji, shrvani najgorom stvari koja se živom čovjeku može dogoditi, a to je smrt djeteta, ipak dobiti predah da se bar malo oporave od svoje tragedije, da poližu ranu i dovedu se u stanje da uopće mogu krenuti u traženje posla.
Kad toliki novac odvajamo iz svojih plaća i mirovina ”za državu”, imamo pravo tražiti ta država bude pravedna, da bude osjetljiva na patnju nemoćnih, da ima srca. Nitko se ne želi sramiti svoje države jer nije takva i nositi u sebi gorčinu jer se, i bez svoje krivnje, osjećaš suodgovornim za tvrdoću prema ljudima koji nisu bili djeca sreće i kojima je tako potrebno dati ruku. Nekima da imaju kruh na stolu i prežive, drugima da se liječe, trećima da izdrže svoje jade koje ni na koji način nisu prouzročili.
Ništa ne može ganuti taj sirovi bahatluk
Drugo lice tog smijeha je nelijepo jer je sarkastično i nosi grimasu s jedne strane gađenja, a s druge likovanja. Gađenja prema tim HDZ-ovim političarima, koji bi usput morali biti i normalni ljudi, a u petak su se ponijeli kao nemoralna klatež.
Njima takvima bio je problem glasati za prijedlog koji je došao iz opozicijskih klupa jer, nema mrdanja, oni su vlast i vlada, i svatko je pred njima dužan pasti ničice. Oni određuju što će biti i za što će se dati javni novac iako se taj novac prikuplja od svih koji ovdje žive. I ništa ne može ganuti taj sirovi bahatluk pa čak ni situacija tih obitelji kojima su na sretan dan rođenja njihove djece, umjesto cvijeća i čestitki, s propisnim žaljenjem izručene njihove strašne i ireverzibilne dijagnoze.
Pa nudila im je Anka Mrak Taritaš da preuzmu njezin prijedlog kao svoj, nema veze, samo neka se usvoji, ali brus, neće. Nevjerojatno je da u vladajućem parlamentarnom klubu imamo taj tipski profil koji se može uživjeti samo u svoje komocije, u svojih 6+6, u bitnost svojih naknada za stvarni i hinjeni odvojeni život, ručkove u saborskom restoranu, poslovne dilove, povlaštene mirovine, zaposlenja za užu i širu obitelj i državne stanove. To ti se mora gaditi.
Sociopatsko odbijanje male pogodnosti
A identičnu reakciju mora izazvati i ovo što je Plenković napravio tri dana kasnije jer to nije rezultat empatije ili časne spoznaje da je ono bila greška, nego toga što je premijer shvatio da je sociopatsko odbijanje te male pogodnosti za roditelje njegovatelje, tog sitnog i banalnog troška, ogorčilo kompletnu javnost na sjeveru, istoku, zapadu i jugu Hrvatske. I onda je namislio da će se on sad pojaviti kao faraon. I dat će nadmeno više nego što su ovi tražili. Skoro duplo. I riješit će sada kao od šale sve drugo što se djeci s posebnim potrebama ne rješava godinama. Jer je on taj koji mjeri i siječe sukno, koji drži vagu i koji daje. Neka se to zna.
No ovo naknadno kraljevsko ”darivanje” zapravo je gadan poraz. I zato je likovanje neizbježni sastojak tog smijeha nad osvetničkom gestom jednog primarno sebeljubivog premijera koji je navodno intelektualac, navodno široki fazon, navodno svjetski čovjek, a zapravo je napuhanac i sitna duša.
A taj smijeh, koji je za našim stolom prsnuo kao voda iz prepukle cijevi, bio je potaknut i dobrim osjećajem da se isplati boriti za dobre ciljeve i da se svašta dobroga može postići glasnim zagovorom zdravog dijela društva. To se dogodilo u ovom slučaju. Plenković je to, naravno, nazvao ”medijskom histerijom”. Ali imamo se u svakoj komponenti zašto smijati. Pa neka.