HDZ-ova najveća greška je ozbiljna sanaderizacija na izbornim listama. Ona ruši retoriku o 'novoj snazi'
Na listama HDZ-a redom su osobe optužene za razne zločine
Damir Kajin zaslužan je za jedan od zabavnijih spotova u aktualnoj izbornoj kampanji. Bivši tribun Istarskog demokratskog sabora, koji je u posljednje vrijeme drastično zagubio političku orijentaciju pa se tako, kao da je cijeli život bio u HDZ-u, svim srcem zalagao za izlazak vojske na granicu tijekom izbjegličke krize, odlučio je istaknuti riječ Pošteno, kao središnje mjesto svog programa i svog public relationsa.
Međutim, kod Kajina je riječ Pošteno naslonjena na ime njegove stranke/koalicijskog saveznika: Bandić Milan. Znači, u Kajinovu spotu zajedno stoje riječ Pošteno i ime Milan Bandić. Budući da je, kako znamo, Milan Bandić uhićen u listopadu prošle godine zbog niza financijskih malverzacija (te da je Bandićeva reputacija već petnaestak godina vezana uz financijske malverzacije), uistinu ne postoji ništa kontradiktornije, smješnije i čudnije nego vezati pojam pošteno uz Milana Bandića, što bi se, naposljetku, moglo vidjeti na Kajinovu izbornom rezultatu.
Problem ovdje, naravno, nije u Damiru Kajinu niti u njegovoj nespretnosti i političkoj izgubljenosti.
Politički problem, što ga simbolizira Kajinov spot, jest u činjenici da se za Sabor Republike Hrvatske ove godine natječu ljudi protiv kojih su podignute optužnice za vrlo teška kaznena djela. Zagrebački gradonačelnik najuočljiviji je primjer te opasne prakse, koju možemo nazvati ‘S optužnicom u Sabor’.
Na ovim izborima natječu se ljudi protiv kojih su podignute optužnice za vrlo teška kaznena djela, a najuočljiviji primjeri su Milan Bandić i Božidar Kalmeta te Josipa Rimac
Milan Bandić lani je optužen da je koruptivnim radnjama i nerazjašnjenim uplatama izazvao štetu od najmanje dvadesetak milijuna kuna. Bandić je neko vrijeme proveo u Remetincu, odakle je izašao u travnju ove godine, poslije odluke Ustavnog suda, koja je skandalizirala veći dio hrvatske javnosti.
Ustavni sud pustio je zagrebačkog gradonačelnika iz pritvora te mu ukinuo jamčevinu od 15 milijuna kuna, premda je posve nedvojbeno utvrđeno kako je gospodin Bandić nagovarao svjedoke da lažu u njegovu korist. I onda se Milan Bandić ponovno odlučio natjecati za Sabor (na parlamentarnim izborima 2011. godine Bandić je doživio debakl).
Dva su očigledna razloga za Bandićevu ovogodišnju kandidaturu. Prvo, Bandić mora pokazati da je politički živ i snažan, kako bi održao poziciju moći, među ljudima s kojima je stvorio organizaciju, ili više organizacija, koju USKOK i Državno odvjetništvo smatraju kriminalnom.
Drugo, Bandić, opravdano, smatra kako bi ulaskom u Sabor imao nešto veće šanse da izbjegne daljnji sudski progon, jer bi bio bliže institucijama iz kojih se, nažalost, može utjecati na sudstvo. Potpuno je neosporno, opet nažalost, da je mnogo teže osuditi Milana Bandića saborskog zastupnika, nego Milana Bandića gradonačelnika, već i zato što će u slučaju neriješenog rezultata između SDP-a i HDZ-a svaki saborski mandat postati iznimno vrijedno sredstvo trgovine utjecajem i uslugama.
Milan Bandić, zapravo, kandidirao se da bi politički (i fizički) preživio, dok su njegove izjave o premijerskim ambicijama tek posljedica nekontroliranog temperamenta i tabloidne retorike, što sve neizbježno podsjeća na Ćiru Blaževića.
Skandalozna činjenica
Slučaj Božidara Kalmete, drugog najpoznatijeg optuženika na izbornim listama, nešto je složeniji, pa i maligniji (jer Kalmeta nije samostalni igrač nego sistemski kandidat). Podsjetimo, bivši ministar prometa i dugogodišnji zadarski gradonačelnik optužen je u lipnju ove godine da je zajedno sa svojim najbližim suradnicima oštetio državu za barem 24 milijuna kuna. Kalmeta je optužen zbog zločinačkog udruživanja, primanja i davanja mita.
Optužnica protiv gospodina Kalmete očekivala se godinama, budući da je posve izvjesno kako su veliki državni građevinski radovi na prometnoj infrastrukturi svojedobno predstavljali jedan od najvećih izvora korupcije u zemlji. Poslije objavljivanja optužnice Hrvatska demokratska zajednica nije osobito srčano branila svog dugogodišnjeg zadarskog čelnika.
Danas je, međutim, Božidar Kalmeta na trećem mjestu HDZ-ove liste u IX. izbornoj jedinici, gdje izbornu listu predvodi sam Tomislav Karamarko, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice! Čovjek koji je okrivljen da je ukrao ili omogućio krađu više milijuna eura, dok je obnašao visoku državnu dužnost (uglavnom u Vladi Ive Sanadera), smješten je samo dva mjesta ispod Tomislava Karamarka na HDZ-ovoj izbornoj listi!
Riječ je o očitom nedostatku minimalnog konsenzusa u društvu da oni političari za koje se osnovano sumnja da su već zloupotrijebili svoj položaj više ne smiju sudjelovati u utrkama za položaje. Čemu onda hiniti da se političari moraju držati zakona?
Ova nevjerojatno skandalozna činjenica dovoljno govori o karakteru “novog HDZ-a” i o stranačkom poštenju na koje se Tomislav Karamarko tako često poziva. No, to nije sve.
Na drugom mjestu liste u Karamarkovoj, Devetoj izbornoj jedinici, točno između predsjednika stranke i bivšeg Sanaderova ministra, jest direktorica HDZ-ove kampanje, donedavna kninska gradonačelnica Josipa Rimac, protiv koje se vodi istraga zbog navodnih manipulacija s nekretninama u tom gradu.
Dakle, predsjedniku HDZ-a najbliži kandidati na izbornoj listi jesu bivši Sanaderov ministar, optužen za krađu nekoliko milijuna eura tijekom gradnje autocesta, i političarka koja je afirmaciju stekla u Sanaderovu sustavu, a koju se istražuje zbog nekretnina i zloporabe političkog položaja. Baš kao da se od Sanaderova vremena do danas u HDZ-u nije previše toga promijenilo.
HDZ-ovi crni fondovi
Kada se pogledaju ove nedvojbene činjenice, jasno je da odluka Vrhovnog suda, kojom je privremeno ukinuta krivnja Hrvatske demokratske zajednice za korupciju u slučaju Fimi-media, zapravo ne znači dekriminalizaciju HDZ-a, jer se vodstvo sadašnjeg HDZ-a samo potrudilo rekriminalizirati vodeću hrvatsku desnu stranku ovakvim sastavom izbornih lista.
Ovdje valja dodati da se na petom mjestu HDZ-ove liste u Devetoj izbornoj jedinici nalazi bivši ministar zdravlja dr. Darko Milinović, za kojeg je nepobitno utvrđeno da se redovito služio HDZ-ovim crnim fondovima iz Sanaderova režima. Upadljiva sanaderizacija baš one HDZ-ove izborne liste koju predvodi predsjednik stranke Tomislav Karamarko nikoga ne treba čuditi.
Jedan od karakterističnih političko-društveno-ekonomskih obrazaca djelovanja Hrvatske demokratske zajednice, od vremena dr. Franje Tuđmana do danas, nije se značajno promijenio. HDZ je uvijek smatrao kako ima pravo raspolagati društvenim državnim novcem i drugim resursima prema svojim uvjerenjima i interesima, a mimo bilo kakvih čvršćih pravila.
Tako je HDZ arbitarno provodio privatizaciju, tako je HDZ na državnim i na lokalnim razinama odlučivao o raznim natječajima (pri čemu su oni vezani uz cestovnu infrastrukturu prirodno najviši u iznosima), tako je HDZ , naposljetku, instalirao političku korupciju kao neizbježan sistemski element u upravljanju našim društvom.
Raspolaganje javnim novcem
Dr. Ivo Sanader reprezentirao je prilično ekscentričnu osobnu zloporabu tog sustava, no on nije izmislio sustav, kao što ni sadašnji HDZ ne čini bilo što da se takav sustav promijeni. Jer da čini, ne bi na visoka mjesta izbornih lista, odmah iza svog predsjednika Karamarka, stavljao istaknute protagoniste Sanaderove korupcionaške Vlade, poput Božidara Kalmete i Darka Milinovića.
Budući da Hrvatska demokratska zajednica čvrsto vjeruje kako vladajuća stranka ima diskrecijsko pravo trošiti javni novac, HDZ ne vidi nikakav problem u optužnici protiv gospodina Kalmete, kao ni u podatku da se dr. Milinović – premda je u njegovu slučaju bila riječ o malim iznosima – koristio HDZ-ovim i Sanaderovim crnim fondom.
Oni, čini se, vjeruju da tako treba biti, jer se baš tako ponašaju više od dvadeset godina. Naravno, nisu jedini; Milan Bandić uveo je vrlo sličan sustav diskrecijskog raspolaganja javnim novcem u Zagrebu, Stipe Gabrić Jambo u Metkoviću, a Marina Lovrić Merzel u Sisačkoj županiji.
Međutim, SDP-u, srećom, nije palo na pamet da gospođu Lovrić Merzel kandidira za Sabor. Dok je HDZ hladno kandidirao Božidara Kalmetu i Josipu Rimac.
Najsigurnija izborna jedinica
Ovdje se neizbježno postavlja pitanje zašto Hrvatska demokratska zajednica misli da može, kao kandidate za parlament, isticati političare protiv kojih su podignute optužnice, koji su blisko surađivali s bivšim premijerom, protiv kojeg se vode četiri jako kompromitirajuća sudska procesa.
Zašto, dakle, vodstvo HDZ-a smatra da im resanaderizacija stranke, tako očigledna na Karamarkovoj listi u Devetoj izbornoj jedinici, ne može naštetiti, čak ni u ovako napetoj izbornoj utrci?
Božidar Kalmeta, optužen da je oštetio državu za barem 24 milijuna kuna, danas je na trećem mjestu u IX. jedinici
Prvo, zna se da HDZ baš uvijek pobjeđuje u Devetoj izbornoj jedinici. Dakle, ako Karamarko želi – a očigledno je da želi – poslati na Markov trg i Božidara Kalmetu i Josipu Rimac i Darka Milinovića, nema ništa sigurnije nego da ih kandidira baš u Devetoj izbornoj jedinici. Oni ondje ne bi izgubili ni kada bi iza sebe imali pravomoćnih deset ili petnaest godina zatvora.
Uostalom, i sam se Karamarko kandidirao u Devetoj izbornoj jedinici, kako ne bi riskirao da dobije manje glasova od političara iz SDP-ove koalicije, što bi mu se moglo dogoditi da se, recimo, natjecao u Zagrebu, Dubrovniku ili Osijeku (gdje, razumije se, ne bi izgubio od SDP-a, nego od Glavaševe stranke).
Odustajanje od ekonomije
Drugo, sama činjenica da je Tomislav Karamarko odlučio kandidirati političare pod optužnicom, pod istragama ili blisko povezane s Ivom Sanaderom pokazuje da predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, sasvim točno, procjenjuje kako 2015. godine izborna kampanja ne ovisi ni o jednoj specifičnoj temi.
Ona sigurno ne ovisi o ekonomiji, od koje je HDZ definitivno odustao, nakon što se pokazalo da autori njihova gospodarskog programa, bavarski institut IFO, ne podržavaju smanjivanje PDV-a, što je najkonkretnije HDZ-ovo predizborno ekonomsko obećanje.
Ona sigurno ne ovisi o vanjskoj politici, jer istraživanja pokazuju da Milanovićeva Vlada ni u jednom aspektu svog djelovanja nije uživala toliko masovnu potporu kao u odnosu prema izbjeglicama, što je, svakako, središnje aktualno hrvatsko vanjskopolitičko pitanje.
Ona ne ovisi ni o raznim civilnim politikama, poput demografske: parola o tisuću eura za svako dijete nije ništa drugo nego dodatni argument u osiguravanju snažne crkvene potpore Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ova izborna kampanja, gledamo li s HDZ-ova stanovišta, ovisi o samo jednoj temi.
Riječ je o komunizmu i jugoslavenstvu.
Hrvatska demokratska zajednica pobijedit će na ovim izborima ako uvjeri dovoljan broj građana da su u Hrvatskoj na vlasti komunisti i protuhrvati, koje treba svrgnuti odmah i pod svaku cijenu. Uostalom, ekscentrični general Glasnović, kandidat s HDZ-ove liste, suštinu HDZ-ove kampanje precizno je izrazio u svojem spotu, u kojem poziva na borbu protiv komunističko-udbaškog kalifata.
Budući da HDZ već godinama indoktrinira svoje potencijalne birače, ponavljajući kako su u Hrvatskoj na vlasti komunisti, udbaši i Jugoslaveni, potpuno je nevažan moralni (ili bilo kakav drugi) profil HDZ-ovaca, koji se bore protiv tih komunista, udbaša i Jugoslavena.
Prezir prema biračima
Važan je jedino sveti cilj – hrvatska država u čijoj vlasti i javnom životu više nema komunista, udbaša i Jugoslavena (zato Tomislav Karamarko napada i kazališta i medije). Da bi se taj cilj postigao, sva su sredstva dopuštena, i svi su suborci više nego dobrodošli. Stoga su, među ostalim, HDZ-ove izborne liste takve kakve jesu.
Optuženik Milan Bandić kandidira se, znači, na ovogodišnjim parlamentarnim izborima prije svega zato da bi društveno i zakonski pokušao preživjeti, dok Hrvatska demokratska zajednica ističe optuženike i druge više ili manje kriminalizirane političare kao svoje kandidate, zato što, prvo, HDZ-ov četvrtstoljetni modus operandi gotovo nužno dovodi dio HDZ-ovih čelnika na rub zakona, te, drugo, zato što HDZ zna da su ovo izbori o identitetu (doduše, o lažnom identitetu, jer komunista i Jugoslavena u Hrvatskoj više nema, osim u mikrokoličinama), a nipošto o konkretnim temama, još manje o pravoj važnosti ljudi koji se natječu na listama.
Ova izborna kampanja, gledamo li s HDZ-ova stanovišta, ovisi o samo jednoj temi. Riječ je o komunizmu i jugoslavenstvu
U HDZ-u znaju da resanaderizacija stranke, koja se definitivno dogodila na njihovoj izbornoj listi u Devetoj izbornoj jedinici, neće utjecati na one birače koji se žele riješiti komunista ili Jugoslavena. Ali, sve je to dalje uža slika.
Ono stvarno važno, središnje pitanje, kada se raspravlja o optuženicima na izbornim listama, jest pitanje odnosa prema instituciji izbora i sustavu liberalne parlamentarne demokracije.
Svaka stranka i svaki pojedini političar, neovisno o stranačkom opredjeljenju, koji zagovaraju kandidiranje optuženika za teška, koruptivna kaznena djela, pokazuju duboki, ultimativni prezir prema političkom sustavu Republike Hrvatske, prema svim biračima u Republici Hrvatskoj. Ovdje, uistinu, nije riječ o zakonskim odredbama. Riječ je o mnogo složenijem problemu.
Izbjegavanje sučeljavanja
Ovdje je riječ o minimalnom konsenzusu u društvu da oni političari, za koje se dovoljno osnovano sumnja da su već zloupotrijebili svoj politički položaj, više ne smiju sudjelovati u utrkama za nove političke položaje. Jednostavno ne smiju; u suprotnom, čemu uopće hiniti da je politika imalo etična, i da se političari moraju držati zakona.
Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Tomislav Karamarko, u bilo kojem televizijskom sučeljavanju, bilo gdje, objasnio zašto je na listu, gotovo odmah iza sebe, stavio optuženika za tešku korupciju i Sanaderova ministra prometa Božidara Kalmetu.
Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice vrlo dobro zna da ne može dati nijedan razuman i neosporiv odgovor na takvo pitanje pa i zato, među ostalim, uporno izbjegava predizborna sučeljavanja. Kandidature Milana Bandića i Božidara Kalmete spadaju među najgore izborne i etičke skandale u dvadeset i pet godina hrvatske demokracije.
Šteta što se na jednoj od tih lista (Bandićevoj ili HDZ-ovoj), nije kandidirao i Zdravko Mamić. Da upotpuni cirkus.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 31. listopada 2015.