Hedl: Predsjednica i SOA mogu biti mirni. Mate Radeljić neće dilati pikanterije koje je skupio uz nju
Drago Hedl portretira bivšeg savjetnika predsjednice, bliskog notornom Bujancu i HDZ-ovoj desnici, kojeg dobro poznaje
Mate Radeljić, sad već bivši savjetnik predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović, svakako je morao proći sigurnosnu provjeru SOA-e, ako ne prije, a ono kada je dolazio na Pantovčak. Neobično je stoga da mu je šef kabineta ravnatelja SOA-e Davor Franić – kako to tvrdi Radeljić – priprijetio da će hrvatska tajna služba štititi predsjednicu od njegova, Radeljićeva, ”mogućeg negativnog djelovanja”, nakon što ode iz ureda Kolinde Grabar Kitarović.
Sve tajne službe, a tako vjerojatno i SOA, imaju neku vrst psiholoških profila sigurnosno zanimljivih osoba. Matu Radeljića prilično dobro poznajem i uvjeren sam u tri njegove osobine – prvo: ne trača svoje poslodavce kada se s njima raziđe; drugo, iznimno je osjetljiv i ne podnosi nikakve prijetnje ili ucjene i treće: drži do ponosa. Sve to, siguran sam, znaju i analitičari SOA-e, pa mi je tim još nejasnije zašto su mu iz obavještajne agencije poručili da drži jezik za zubima kada ode s Pantovčaka.
Razlog bi mogla biti procjena da je Radeljićeva bliskost s Velimirom Bujancem moguća tempirana bomba. Možda je postojao strah da bi Radeljić počasnom gostu s predsjedničine inauguracije, koji se ranije volio slikati s kukastim križem i ispod portreta Ante Pavelića, mogao koješta došapnuti. Jer, kada ste četiri godine iz dana u dan s nekom osobom, kao što je Radeljić bio s Kolindom Grabar Kitarović, saznate o njoj jako puno. Čak i mnogo privatnih, povjerljivih, gotovo intimnih stvari.
Sigurno je odobrio i onu poznatu Bujančevu predstavu sa Šešeljom
Nedvojbeno je kako je Radeljić, boraveći četiri godine uz predsjednicu, skupio solidnu kolekciju informacija koje bi se mogle nazvati pikanterijama ili novinarskim poslasticama, vjerojatno boljim od onih kakve nude u slastičarnici Torte i to, gdje mu je čovjek iz SOA-e, šef kabineta Danijela Markića, priopćio kako mora napustiti Pantovčak.
Radeljić je Bujancu, sasvim sigurno, došaptavao određene informacije i vrlo vjerojatno bio izvor njegove nedavne ”ekskluzive” kako predsjednica neće putovati u Marakeš da bi ondje potpisala Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama, poznatiji kao Marakeška deklaracija. Iz oporbenih krugova u Zagrebu moglo se čuti kako je Radeljić vlasnik Velimira Bujanca (tako je taj odnos opisao jedan raniji stanovnik Pantovčaka), kojem pak ništa nije sveto i koji je, u završnici predsjedničke kampanje, prije četiri godine, nikako bez Radeljićeva znanja i odobrenja, pozvao u svoju emisiju (doduše telefonski) notornog ratnog zločinca, Vojislava Šešelja (između ostalog poznatog i po višekratnom, javnom, spaljivanju hrvatske zastave) da govori o Ivi Josipoviću i Kolindi Grabar Kitarović.
Naprosto nije sklon iznošenju prljavog veša o ljudima s kojima je radio
Bilo bi možda pretjerano reći da se na taj način Beograd miješao u predsjedničke izbore u Hrvatskoj, slično onome kao se kasnije Moskva upetljala u američke predsjedničke izbore, pomažući Donaldu Trumpu tako što se kompromitiralo Hillary Clinton, jer Šešelj nije bio na vlasti, već dio srbijanske oporbe. No, ipak – njegov istup u Hrvatskoj tada je znatno naštetio Ivi Josipoviću i natjerao podosta vode na mlin njegove suparnice u predsjedničkoj utrci. Čiju je izbornu kampanju vodio Radeljić.
Možda je SOA-u brinula i Radeljićeva bliskost s Tomislavom Karamarkom, bivšim predsjednikom HDZ-a, koji nije u cukerpiksi aktualnog šefa te stranke i premijera Andreja Plenkovića. Pa odatle možda upozorenje kako bi Radeljića mogao pogaziti auto na cesti bude li ”negativno djelovao” nakon što se s koferima informacija spusti blagim padinama Pantovčaka.
No, Radeljić nije osoba sklona iznošenju prljavog rublja, posebno ne pikanterija o onima s kojima se politički razišao. Bio sam prisutan razgovoru kada su, neposredno nakon što je imenovan za predsjedničina savjetnika, Radeljića nagovarali da bilježi iz dana u dan sve ono što će se događati na Pantovčaku, od protokolarnih događaja, do dvorskih spletki i intriga, jer će tako (pa zaboga, godinama je radio kao novinar i urednik) imati obilje građe za moguću knjigu kada jednom ode iz predsjedničine blizine. Odlučno je to odbio, rekavši kako želi biti lojalan suradnik, a da bi nekakav ”tajni dnevnik s Pantovčaka”, bio tome suprotan.
Nisam uspio iz njega izvući puno o Glavašu kad su se razišli
Kad sam u veljači 2015. za Jutarnji list radio veliki portret Mate Radjeljića zamolio sam ga da mi ustupi nekoliko fotografija iz privatne arhive, osobito onih manje formalnih iz vremena predsjedničke kampanje Kolinde Grabar Kitarović. Nije mi htio dati sliku gdje je u društvu s nekoliko osoba i tadašnjom kandidatkinjom za predsjednicu, na kojoj ga je Kolinda Grabar Kitarović prisno zagrlila. Smatrao je kako objavljivanje te privatne fotografije ne bi bilo korektno.
Kad se razišao s Branimirom Glavašem, kome je niz godina bio jedan od najbližih i najodanijih suradnika, od Radeljića se nije mogila izvući ni jedna pikanterija o nekadašnjem gospodaru života i smrti na istoku Slavonije. Najviše što je pristao reći bio je razlog zbog kojeg su se razišli, ili neke Glavaševe karakterne osobine, koje su ionako bile poznate.
Ali tračeva, novinarskih poslastica, onih pikanterija koji su grožđice svakog sočnijeg novinarskog kolača, od Radeljića se nije moglo čuti. Kao niti o njegovim ranijim ”poslodavcima”, Berislavu Rončeviću (dok je bio ministar obrane, a Radeljić vodio MORH-ov odjel za odnose s javnošću), niti o Jadranki Kosor (u čijoj je predsjedničkoj kampanji također sudjelovao, kasnije bio njen pomoćnik kad je preuzela Ministarstvo branitelja), još manje o Ivici Vrkiću, gradonačelniku Osijeka, kome je bio kratkotrajni šef kabineta nakon što mu je značajno, ako ne i najviše, pomogao u izbornoj kampanji.
Glavaša je mogao srušiti vrlo lako, ali odabrao je teži put
No, vratimo se onim drugim osobinama Radeljićeva karaktera, onima kako ne podnosi prijetnje i ucjene, te kako drži do vlastitog ponosa. Kad je svojedobno, nekadašnji saborski zastupnik Ivan Drmić, Glavašev izvođač grubljih radova (poznat po skupljanju novca kojima se trebalo podmititi suce Vrhovnog suda da bi Glavaša u suđenju za ratne zločine oslobodili krivnje ili ublažili kaznu), zaprijetio Radeljiću, ovaj se zahvalio svom dotadašnjem ”poslodavcu”, Branimiru Glavašu. Glavaš je naime tražio da Radeljić, kao tadašnji glavni urednik Slavonske televizije, sasipa verbalnu kantu govana po tadašnjem gradonačelnik Osijeka, Anti Đapiću.
Iako Radeljiću nisu bili strani takvi postupci (Slavonska televizija, na čijem je čelu tada bio, služila je i još uvijek služi kao Glavaševo ubojito oružje za obračun s političkim protivnicima), odbio je to učiniti jer je znao kako je Glavaš (kojem se tada sudilo za ratne zločine) ljubomoran na Đapićevu rastuću popularnost, koju je slavonski šerif, ne želeći pasti u drugi plan, očajnički želio zaustaviti. Drmić, prisustvujući tom razgovoru tada je, da bi upozorio neposlušnog Radeljića, malo pokazao mišiće (doduše tek verbalno), na što Glavaš nije reagirao.
Radeljić im se tada zahvalio i s HDSSB-om, Glavašem i njegovim ljudima, prekinuo svaku suradnju. No, bio je previše ponosan (a to je njegova treća osobina koju smo spomenuli) pa je svoj vijećnički mandat u Županijskoj skupštini Osječko-baranjskoj, gdje je Glavaš s koalicijskim partnerima imao tanku većinu, vratio stranci, HDSSB-u, na čijoj je listi bio izabran. Malo tko bi to učinio (uostalom hrvatska politička praksa to sjajno potvrđuje), osobito kada je Radeljić mogao trgovati mandatom jer je njegova ruka u županjskoj skupštini tada, zbog tanke većine pozicije, mogla srušiti Glavaševog župana, Krešimira Bubala.
Nije, kao Vlado Galić, tiho podnio rep i krotko podnio ostavku
Radeljić se odlučio za drugačiju strategiju. Na lokalnim izborima u svibnju 2013. skupio je široku antiglavaševsku koaliciju – od SDP-a, HSP-a, HNS-a, Laburista do nezavisnih i postigao ono čemu se nitko nije nadao: pobijedio je Glavaša. Bio je ključni igrač u trijumfu nestranačkog Ivice Vrkića, i danas gradonačelnika Osijeka. Srušiti Glavaševu vlast u Osijeku, čija je inkarnacija bio Krešimir Bubalo, bio je podvig kao kada biste praćkom srušili F16 i to ne onaj s izraelskim preinakama, već originalni, američki.
Samo Radeljićev ego i čvrsta načela kojima brani svoj ponos, doveli su do situacije da ga predsjednica Kolinda Grabar Kitarović razriješi dužnosti, umjesto da sam da ostavku i makne se s puta na kome više nije bio poželjan. Mogao je podvinuti rep i ugledati se na drugog predsjedničinog savjetnika, Vladu Galića, koji je krotko podnio ostavku i udovoljio zahtjevu predsjednice. Tada bi mogao očekivati nekakvu sinekuru, poput one (u Hrvatskoj gospodarskoj komori) gdje je Radeljić bio prije dolaska na Pantovčak.
Neće mu biti lako, ali ponovno će pokušati s politikom
Ovako, neće mu biti lako naći posao, vjerojatno i teže nego što je to bilo prilikom jednog ranijeg razrješenja. Naime, Radeljiću je ovo drugi put da na sličan način odlazi iz ”državne službe”. U travnju 2005. Vlada Republike Hrvatske razriješila ga je dužnosti pomoćnika ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti zbog, kako je navedeno u priopćenju, djelovanja suprotnog politici i programu Vlade. Na čelu Vlade tada je bio Ivo Sanader. Konkretno, Radeljić se nije htio odreći Branimira Glavaša, kojeg je baš tih dana, HDZ isključio iz stranke.
Radeljić je tek prešao 45. godinu i suviše je mlad i previše politički ostrašćen da bi se do kraja radnog vijeka bavio kakvim pravničkim poslom, poslom u struci, pa nije isključeno da ćemo u nekoj bližoj budućnosti ponovno, kad se uspne dovoljno visoko, moći svjedočiti nekom njegovom razrješenju. Kako li se ono kaže: treća sreća?