Bilo je to politički izrazito burno vrijeme. Ulazilo se u posljednje tjedne žestoke predizborne kampanje za, pokazalo se, povijesno neizvjesne predsjedničke izbore, koji su, pak, bili tek uvod u parlamentarne izbore i pokušaj desnice predvođene HDZ-om da se vrati na vlast.
Ukratko, radilo se o terenskoj priprema za politički prevrat (izborni, iako se prijetilo i drugim sredstvima), što prosvjednici nisu nimalo skrivali – natpis “Oba su pala, oba će pasti”, dovoljno je jasno govorio o motivima i namjerama. Kao i redovna hodočašća Šatoru od strane HDZ-ovih dužnosnika, uključujući i tad ne pretjerano poznatog europarlamentarca Andreja Plenkovića.
Loša kopija
Sav taj narativ o nenarodnoj vlasti, izdaji i ratnim žrtvama, sav jeftini scenarij iza kojeg je stajala tek goruća želja desnice za povratkom na vlast, djelovao je kao loša kopija onog što je Hrvatska već gledala.
Prvi put kad je HDZ voljom birača izgubio pravo na raspolaganje državnom blagajnom, početkom stoljeća, HVIDRA je prijetila balvanima na cestama. Na splitskoj Rivi se, naravno, zbog digniteta Domovinskog rata i naših generala prijetilo izdajnicima na vlasti. A u vrijeme kad je stigla haška optužnica protiv generela Janka Bobetka, ulicama oko njegove kuće defilirali su “skupljači kestenja” (tako su sami sebe nazvali) kako bi odvratili bilo kakav pokušaj njenog uručenja.
Briljantni kadrovi
Ukratko, mijenjaju se Vlade, izmjenjuju desetljeća, a priča je uvijek ista – kad HDZ ostaje bez vlasti, desnica koja polaže autorsko pravo na državu, prijeti golom silom. Sličan scenarij, sasvim je moguće, upravo počinjemo gledati u Zagrebu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prije četiri mjeseca završila je, zapravo, era vlasti Milana Bandića u Zagrebu. Dvije stranke koje su držale vlast u gradu u posljednjem mandatu, HDZ i stranka bivšeg gradonačelnika, dobile su jedva dvadesetak posto glasova, a Zagreb je preuzela ljevica. Borba za naklonost građana kroz regularne kanale, medije i Gradsku skupštinu, baš zasad i ne ide. Što, s obzirom na to je Bandićeva stranka nakon smrti svog osnivača na rubu političkog opstanka i još više na briljantne kadrove na čelu zagrebačkog HDZ-a, nimalo ne čudi.
Krik i bijes
No, točka na kojoj se može pritisnuti lijevu vlast u državi koja je svoj rat završila prije 26 godina, još uvijek je tobožnji nedostatak domoljublja. A mjesto za to, kako nas uči iskustvo, je ulica. Priča o prefarbavanju murala na HEP-ovoj trafostanici je, sama po sebi, bez pretjeranog političkog naboja. Sporni mural Slobodanu Praljku, koji se otrovao nakon što je pred Haškim sudom osuđen kao ratni zločinac, je bio na samo jednom od četiri zida – a sva četiri su prefarbana, uključujući i one koji su napravljeni u čast žrtava Vukovara.
Bilo je to dovoljno za okupljanje nezadovoljnih građana, ekspresnu dozvolu HEP-a za novi mural s tematikom Vukovara i krik i bijes desnice, potpuno neproporcionalan stvarnoj situaciji. No, gotovo je – unatoč stanju stvari, unatoč objašnjenjima gradonačelnika, Tomaševića se već rutinski ocrtava kao čovjeka kojem smeta žrtva Vukovara, a novu zagrebačku vlast naziva jugofilskom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nastavak Šatora drugim sredstvima
Ili, kako je to vehemento sažeo lokalni HDZ: “Novi Zagreb je odlučno i dostojanstveno stao u obranu vrijednosti Domovinskog rata, u obranu povijesne istine o Hrvatskoj, o žrtvi Vukovara i stradanju hrvatskog naroda u velikosrpskoj agresiji!”. Zvuči poznato?
Na dan kad je objavljeno da su Bandić i HDZ Zagreb ostavili s dugom u visini cijelog jednog proračuna grada, dakle, jednom nogom u bankrotu, a drugom na banani, priča o grafitu na jednoj trafostanici u Novom Zagrebu pokazala se kao potencijalni nastavak Šatora drugim sredstvima.
Jugo-zamke
Dakle, da postane fokalna točka uličnog otpora nenarodnoj vlasti (koju je, jebi ga, izabrao narod, ali nećemo sad u te logičko-semantičke jugo-zamke) i pokušaja povratka iz neprirodne situacije u kojoj vlast obnaša stranka ljevice. Ne bi, stoga, čudilo da priča o jednom grafitu iz Savskog Gaja još dugo vremena bude jedna od ključnih društvenih i političkih tema u Zagrebu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer, zaboga, ipak je u pitanju, kako ono… obrana vrijednosti Domovinskog rata, povijesne istine o Hrvatskoj, žrtva Vukovara i stradanje hrvatskog naroda u velikosrpskoj agresiji. A zna se tko na to ima autorska prava.
Hoće li mural u Novom Zagrebu postati Šator za Tomaševića? Moguće, desnica je već na braniku Domovine
Lijeve vlasti u Hrvatskoj uvijek se pritiskalo ulicom i optužbama o navodnom nedostatku domoljublja
Dan nakon prvog uhićenja Milana Bandića niknuo je Šator. Na dan objave stravične visine duga kojeg su Zagrebu ostavili HDZ i Bandić, Domovina se brani u Savskom gaju. Na muralu koji je greškom prefarban
Pripreme su počele u noći kad je uhićen Milan Bandić. Već 19. listopada 2014. godine počela se organizirati ekipa za prosvjed pred Ministarstvom branitelja, a poruke tipa sad il’ nikad, kružile su eterom. Prosvjed se vrlo brzo pretvorio u Šator. Punkt ulične pobune protiv Vlade Zorana Milanovića i njenog tretmana branitelja. I da, resornog ministra, inače heroja obrane Vukovara, Freda Matića.
Bilo je to politički izrazito burno vrijeme. Ulazilo se u posljednje tjedne žestoke predizborne kampanje za, pokazalo se, povijesno neizvjesne predsjedničke izbore, koji su, pak, bili tek uvod u parlamentarne izbore i pokušaj desnice predvođene HDZ-om da se vrati na vlast.
Ukratko, radilo se o terenskoj priprema za politički prevrat (izborni, iako se prijetilo i drugim sredstvima), što prosvjednici nisu nimalo skrivali – natpis “Oba su pala, oba će pasti”, dovoljno je jasno govorio o motivima i namjerama. Kao i redovna hodočašća Šatoru od strane HDZ-ovih dužnosnika, uključujući i tad ne pretjerano poznatog europarlamentarca Andreja Plenkovića.
Loša kopija
Sav taj narativ o nenarodnoj vlasti, izdaji i ratnim žrtvama, sav jeftini scenarij iza kojeg je stajala tek goruća želja desnice za povratkom na vlast, djelovao je kao loša kopija onog što je Hrvatska već gledala.
Prvi put kad je HDZ voljom birača izgubio pravo na raspolaganje državnom blagajnom, početkom stoljeća, HVIDRA je prijetila balvanima na cestama. Na splitskoj Rivi se, naravno, zbog digniteta Domovinskog rata i naših generala prijetilo izdajnicima na vlasti. A u vrijeme kad je stigla haška optužnica protiv generela Janka Bobetka, ulicama oko njegove kuće defilirali su “skupljači kestenja” (tako su sami sebe nazvali) kako bi odvratili bilo kakav pokušaj njenog uručenja.
Briljantni kadrovi
Ukratko, mijenjaju se Vlade, izmjenjuju desetljeća, a priča je uvijek ista – kad HDZ ostaje bez vlasti, desnica koja polaže autorsko pravo na državu, prijeti golom silom. Sličan scenarij, sasvim je moguće, upravo počinjemo gledati u Zagrebu.
Prije četiri mjeseca završila je, zapravo, era vlasti Milana Bandića u Zagrebu. Dvije stranke koje su držale vlast u gradu u posljednjem mandatu, HDZ i stranka bivšeg gradonačelnika, dobile su jedva dvadesetak posto glasova, a Zagreb je preuzela ljevica. Borba za naklonost građana kroz regularne kanale, medije i Gradsku skupštinu, baš zasad i ne ide. Što, s obzirom na to je Bandićeva stranka nakon smrti svog osnivača na rubu političkog opstanka i još više na briljantne kadrove na čelu zagrebačkog HDZ-a, nimalo ne čudi.
Krik i bijes
No, točka na kojoj se može pritisnuti lijevu vlast u državi koja je svoj rat završila prije 26 godina, još uvijek je tobožnji nedostatak domoljublja. A mjesto za to, kako nas uči iskustvo, je ulica. Priča o prefarbavanju murala na HEP-ovoj trafostanici je, sama po sebi, bez pretjeranog političkog naboja. Sporni mural Slobodanu Praljku, koji se otrovao nakon što je pred Haškim sudom osuđen kao ratni zločinac, je bio na samo jednom od četiri zida – a sva četiri su prefarbana, uključujući i one koji su napravljeni u čast žrtava Vukovara.
Bilo je to dovoljno za okupljanje nezadovoljnih građana, ekspresnu dozvolu HEP-a za novi mural s tematikom Vukovara i krik i bijes desnice, potpuno neproporcionalan stvarnoj situaciji. No, gotovo je – unatoč stanju stvari, unatoč objašnjenjima gradonačelnika, Tomaševića se već rutinski ocrtava kao čovjeka kojem smeta žrtva Vukovara, a novu zagrebačku vlast naziva jugofilskom.
Nastavak Šatora drugim sredstvima
Ili, kako je to vehemento sažeo lokalni HDZ: “Novi Zagreb je odlučno i dostojanstveno stao u obranu vrijednosti Domovinskog rata, u obranu povijesne istine o Hrvatskoj, o žrtvi Vukovara i stradanju hrvatskog naroda u velikosrpskoj agresiji!”. Zvuči poznato?
Na dan kad je objavljeno da su Bandić i HDZ Zagreb ostavili s dugom u visini cijelog jednog proračuna grada, dakle, jednom nogom u bankrotu, a drugom na banani, priča o grafitu na jednoj trafostanici u Novom Zagrebu pokazala se kao potencijalni nastavak Šatora drugim sredstvima.
Jugo-zamke
Dakle, da postane fokalna točka uličnog otpora nenarodnoj vlasti (koju je, jebi ga, izabrao narod, ali nećemo sad u te logičko-semantičke jugo-zamke) i pokušaja povratka iz neprirodne situacije u kojoj vlast obnaša stranka ljevice. Ne bi, stoga, čudilo da priča o jednom grafitu iz Savskog Gaja još dugo vremena bude jedna od ključnih društvenih i političkih tema u Zagrebu.
Jer, zaboga, ipak je u pitanju, kako ono… obrana vrijednosti Domovinskog rata, povijesne istine o Hrvatskoj, žrtva Vukovara i stradanje hrvatskog naroda u velikosrpskoj agresiji. A zna se tko na to ima autorska prava.