Hod za život zapravo nije o zabrani pobačaja. Zabrana pobačaja nesumnjivo jest u fokusu njihova rada i predstavljala je povod osnivanju te manifestacije, koja se, naizgled, ne razlikuje od sličnih pojava u inozemstvu.
Međutim, hrvatski Hod za život postao je pokretač i simptom još puno opasnijih procesa od pokušaja zabrane pobačaja. Ovdje želimo biti potpuno jasni: tisuću posto podržavamo pravo na izbor; smatramo da su ciljevi za koje se Hod za život zalaže naprosto nelogični i beskorisni.
Ubacivanje opasnih ideja
Pravno gledajući, zabrana pobačaja nikad i nigdje nije spriječila pobačaje, nego vodi u kriminalizaciju pobačaja što je višestruka katastrofa, već zato što kriminalizira dobar dio društva. Politički gledajući, zabrana pobačaja izraz je dominacije muškaraca nad ženama; sam podatak da u Hodu za život sudjeluje puno žena ne znači da nije tako .
Naprotiv, jedna bivša ministrica obrazovanja u većem je intervjuu za prastari broj Glorije bila izjavila da se ona uvijek ustaje kad muškarac uđe u sobu. Članice Hoda za život ponavljuju, svjesno ili nesvjesno, tu legendarnu rečenicu koja i danas svjedoči o niskom stupnju emancipacije žena u Hrvatskoj.
Ali, Hod za život definitivno, dubinski gledajući, nije samo o ženama i pobačaju. Hod za život pokušaj je ubacivanja opasnog virusa radikalnih ideja i ekstremističkih metoda djelovanja u društveni mainstream.
Protiv radikalnih ideologija
Poslije Drugog svjetskog rata Zapad se dogovorio o minimalnim načelima društvenog i političkog djelovanja i komuniciranja. Iz tih su načela izbačene radikalne političke ideologije i radikalne metode promoviranja političkih ideja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta su načela, usprkos golemim otporima, funkcionirala više od sedamdeset godina. Ona su postupno osvajala teren. U Americi kroz borbu za građanska prava, kroz emancipaciju crnaca i kroz feminizam.
U Europi kroz širenje demokracije kroz borbu za radnička prava i kroz stalno podrivanje ruskog komunizma, koji je između 1946. i 1989. godine predstavljao najgoru prijetnju liberalnoj demokraciji.
Ni lijevi ni desni radikalizmi
U tom sedamdesetogodšnjem procesu, širenje demokracije temeljilo se na sustavnom političkom i informativnom suzbijanju i lijevih i desnih radikalizama. Crvene brigade u Italiji i Frakcija Crvene armije u Njemačkoj bili su tipični primjeri lijevih radikalizama, koji su svojedobno uživali ne baš malu potporu javnosti da bi ipak zauvijek ustuknuli pred demokracijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Desni su se radikalizmi manifestirali kroz rasizam, nacionalizam, neofašizam i pretjeranu vjersku gorljivost, ali gotovo nikad nisu uspjeli ući u središnje struje europskih političkih pozornica .
Fašizam, kao i revolucionarni komunizam, u Europi su ostali trajno zapriječeni, uz nekoliko iznimaka poput popularnosti Jean-Marie Le Pena i njegove kćeri u Francuskoj, zatim kratkog trijumfa Jörga Haidera u Austriji ili sadašnje profašističke Vlade u Italiji.
Jednostavne političke forme
No, to su zaista iznimke, koje nisu uspjele ugroziti liberalnu demokraciju kao esencijalni temelj postojanja Europske unije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovdje je važno naglasiti da se liberalna demokracija manifestira kroz vrlo jednostavne političke forme: imamo umjerene desne stranke, liberalne stranke, umjerene lijeve stranke, zelene stranke i protestne stranke ili političke platforme. Ni jedna od njih načelno ne zagovara radikalne ideje i radikalna rješenja.
Primjer umjerene desnice jesu George Bush, koji je u najuži američki politički vrh prvi uspio dovesti niz crnih političara, kao i David Cameron, koji je konzervativnu retoriku u Engleskoj doveo u potpuni sklad s političkom korektnošću.
Trumpov doprinos raspadu
No, zbog niza okolnosti, paradigma vladavine umjerene desnice i umjerene ljevice počela se raspadati baš u Americi predsjedničkom kandidaturom i pobjedom Donalda Trumpa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Donald Trump razvalio je uobičajene modele ponašanja političkih stranaka i u njih uveo barem tri nova čimbenika: potpunu moralnu besprizornost, namjernu, svjesnu i obaveznu laž i brutalnost u postizanju vlastitih probitaka na račun društva,
Svaka je vlast, da parafraziramo lorda Actona, uvijek bar donekle kriminalizirana. Trump je, pak, od vlasti napravio kriminalnu organizaciju.
Kontaminirana javnost
Trump je to napravio tako što je je kontaminirao američku javnost, a osobito neke ugrožene segmente američkog društva. Kontaminirao ovdje znači da je Trump uspio nametnuti alternativne, namjerno lažne činjenice kao mjerilo istine u društvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Antivakseri, ravnozemljaši i svi mogući zagovornici teorija zavjera postojali su oduvijek. Ali, Trump je bio prvi američki predsjednik s kojim su se politički i mentalni radikali mogli identificirati: on je, ustvari, postao njihov glasnogovornik, što je izravno ugrozilo američku demokraciju i dovelo do napada na Kongres prije dvije i pol godine.
Društvena katastrofa SAD-a
Trumpov virus i danas djeluje. Pojedini veliki američki mediji, poput Fox Newsa, najnevjerodostojnije su informativne organizacije u cijeloj povijesti američkog novinarstva, a dobar dio američkih građana, kako pokazuju istraživanja, i dalje vjeruje da je Trumpu netko ukrao izbore.
Virus političkog i psihološkog radikalizma materijalizirao se, uostalom, u odluci Vrhovnog suda da omogući zabranu pobačaja. Politička i društvena katastrofa kroz koju Sjedinjene Države prolaze unatrag šest ili sedam godina pokazuje što se događa i najmoćnijoj demokraciji, kad radikalizmi s ruba društva uđu u samu društvenu maticu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Krhka hrvatska demokracija
Hrvatska je demokracija još razmjerno krhka. Hrvatska demokracija nema snažne institucije koje bi se mogle boriti protiv nabujalog radikalizma.
Hrvatska demokracija može postojati samo u čistom mainstreamu, u kojem imamo desnu stranku poput HDZ-a, umjereno lijevu stranku poput SDP-a, modernističku stranku poput Možemo i par protestinih stranaka, koje dobro prolaze na izborima, da bi se, nakraju, gotovo uvijek, priključile vladajućoj koaliciji.
Zadatak HDZ-ovih političara
Jedan od glavnih zadataka niza hrvatskih političara, osobio onih HDZ-ovih, bio je sprječavanje prekomjernih radikalizama. Franjo Tuđman žestoko se borio za Trg maršala Tita ne zato što nije znao za Bleiburg, nego zato što nije htio da Hrvatskom ovlada endehazijski revizionizam.
Ivo Sanader je prvo nakon izbora 2003. godine sastavio vladajuću koaliciju bez Hrvatske stranke prava, a zatim je pet ili šest godina kasnije, u povodu jednog pravopisnog prijepora, na televiziji rekao “ja neću ne ću”. Ta je izjava bila značajna, jer se suprotstavila jezičnom endehazijskom sentimenatalizmu.
Otvoren prostor Hodu za život
Tomislav Karamarko odlučio je, nažalost, krenuti drugim putem. Karamarko je kanio doći na vlast afirmacijom revizionizma, retorikom utemeljenom na naglašavanju komunističkih zločina, na isticanju hrvatskog naroda kao kolektivne žrtve, kao i na podilaženju radikalnim katoličkim tendencijama.
Utoliko je Tomislav Karamarko, u onom kratkom vremenu dok je vodio i Vladu i HDZ, otvorio središnji medijski i politički prostor i za Hod za život. Samim tim, u hrvatski je politički i društveni mainstream ušao mračni radikalizam.
Problem, ponovimo, nije samo u deklarativnim ciljevima Hoda za život. Većina zapadnih zemalja ima slične pokrete. Problem je u njihovoj argumentaciji i posljedicama njihova djelovanja.
Notorne laži i preuveličavanje
Evo kako je to izgledalo ovog vikenda u Zagrebu. Jedan sudionik Hoda za život hladno je rekao da one doktore koji vrše pobačaje, kao i žene koje se odlučuju na abortus, treba osuditi na višegodišnje zatvorske kazne.
Ovdje se radi o gorem stupnju ludila, zbog kojeg bi Hrvatska, među ostalim, trebala investirati ozbiljan novac u gradnju novih kaznionica. Drugo, mnogi sudionici Hoda za život tvrde da je dostupnost pobačaja jedan od uzroka hrvatske demografske krize, što je najnotornija laž, iza koje ne stoji ni jedna potvrđena činjencia..
Treće, brojke o pobačajima u Hrvatskoj strahovito se preuveličavaju: one su, naprosto, proizvoljne. Četvrto, signifikantno, gospođa iz vodstva Hoda za život tvrdi da je izložena cenzuri.
Tvrdi falsifikati stvarnosti
Zagreb, srećom, ima inteligentnog gradonačelnika, koji je odmah odgovorio kako je glupo spominjati cenzuru kad je Hod za život prošetao strogim centrom Zagreba, i kad su njegovi predstavnici govorili sve što su htjeli.
Sve ove četiri činjenice govore da radikalizam Hoda za život počiva na tvrdim, fanatičnim falisfikatima stvarnosti, baš kao i trumpizam. A kad ti falsifikati postanu dio političkog mainstreama i to u fragilnoj, donekle nestabilnoj zemlji poput Hrvatske, koja nema snažne demokratske institucije, oni mogu postati faktor degeneracije i entropije.
Laž kao metoda djelovanja
Hrvatska je premala i odveć neinstitucionalizirana, da bi si smjela dopustiti prelazak političkog, psihološkog i ideološkog radikalizma iz rubnih zona u središnje zone društvenog, političkog i medijskog života. Hod za život ona je platforma, koja upravo obavlja taj opasni zadatak: Hod za život radikalizira Hrvatsku na temelju gadnih laži, predrasuda i fanatizma.
Utoliko je Hod za život najopasnija i najštetnija politička pojava u hrvatskom društvu. Ustaštvo je više manje marginalizirano. Radikalnog komuznima nema. Katarina Peović samo je smiješna i nevažna.
Ali, Hod za život maršira Zagrebom i drugim hrvatskim gradovima promovirajući laži kao metodu političkog djelovanja i ekstremizam kao modus operandi bavljenja javnim poslovima.
Hod za život ne bavi se samo zabranom pobačaja; postao je pokretač još opasnijih procesa
Hod za život radikalizira Hrvatsku na temelju gadnih laži, predrasuda i fanatizma
Radikalizam Hoda za život počiva na tvrdim, fanatičnim falisfikatima stvarnosti, baš kao i trumpizam. A kad ti falsifikati postanu dio političkog mainstreama i to u fragilnoj, donekle nestabilnoj zemlji poput Hrvatske, oni mogu postati faktor degeneracije i entropije
Hod za život zapravo nije o zabrani pobačaja. Zabrana pobačaja nesumnjivo jest u fokusu njihova rada i predstavljala je povod osnivanju te manifestacije, koja se, naizgled, ne razlikuje od sličnih pojava u inozemstvu.
Međutim, hrvatski Hod za život postao je pokretač i simptom još puno opasnijih procesa od pokušaja zabrane pobačaja. Ovdje želimo biti potpuno jasni: tisuću posto podržavamo pravo na izbor; smatramo da su ciljevi za koje se Hod za život zalaže naprosto nelogični i beskorisni.
Ubacivanje opasnih ideja
Pravno gledajući, zabrana pobačaja nikad i nigdje nije spriječila pobačaje, nego vodi u kriminalizaciju pobačaja što je višestruka katastrofa, već zato što kriminalizira dobar dio društva. Politički gledajući, zabrana pobačaja izraz je dominacije muškaraca nad ženama; sam podatak da u Hodu za život sudjeluje puno žena ne znači da nije tako .
Naprotiv, jedna bivša ministrica obrazovanja u većem je intervjuu za prastari broj Glorije bila izjavila da se ona uvijek ustaje kad muškarac uđe u sobu. Članice Hoda za život ponavljuju, svjesno ili nesvjesno, tu legendarnu rečenicu koja i danas svjedoči o niskom stupnju emancipacije žena u Hrvatskoj.
Ali, Hod za život definitivno, dubinski gledajući, nije samo o ženama i pobačaju. Hod za život pokušaj je ubacivanja opasnog virusa radikalnih ideja i ekstremističkih metoda djelovanja u društveni mainstream.
Protiv radikalnih ideologija
Poslije Drugog svjetskog rata Zapad se dogovorio o minimalnim načelima društvenog i političkog djelovanja i komuniciranja. Iz tih su načela izbačene radikalne političke ideologije i radikalne metode promoviranja političkih ideja.
Ta su načela, usprkos golemim otporima, funkcionirala više od sedamdeset godina. Ona su postupno osvajala teren. U Americi kroz borbu za građanska prava, kroz emancipaciju crnaca i kroz feminizam.
U Europi kroz širenje demokracije kroz borbu za radnička prava i kroz stalno podrivanje ruskog komunizma, koji je između 1946. i 1989. godine predstavljao najgoru prijetnju liberalnoj demokraciji.
Ni lijevi ni desni radikalizmi
U tom sedamdesetogodšnjem procesu, širenje demokracije temeljilo se na sustavnom političkom i informativnom suzbijanju i lijevih i desnih radikalizama. Crvene brigade u Italiji i Frakcija Crvene armije u Njemačkoj bili su tipični primjeri lijevih radikalizama, koji su svojedobno uživali ne baš malu potporu javnosti da bi ipak zauvijek ustuknuli pred demokracijom.
Desni su se radikalizmi manifestirali kroz rasizam, nacionalizam, neofašizam i pretjeranu vjersku gorljivost, ali gotovo nikad nisu uspjeli ući u središnje struje europskih političkih pozornica .
Fašizam, kao i revolucionarni komunizam, u Europi su ostali trajno zapriječeni, uz nekoliko iznimaka poput popularnosti Jean-Marie Le Pena i njegove kćeri u Francuskoj, zatim kratkog trijumfa Jörga Haidera u Austriji ili sadašnje profašističke Vlade u Italiji.
Jednostavne političke forme
No, to su zaista iznimke, koje nisu uspjele ugroziti liberalnu demokraciju kao esencijalni temelj postojanja Europske unije.
Ovdje je važno naglasiti da se liberalna demokracija manifestira kroz vrlo jednostavne političke forme: imamo umjerene desne stranke, liberalne stranke, umjerene lijeve stranke, zelene stranke i protestne stranke ili političke platforme. Ni jedna od njih načelno ne zagovara radikalne ideje i radikalna rješenja.
Primjer umjerene desnice jesu George Bush, koji je u najuži američki politički vrh prvi uspio dovesti niz crnih političara, kao i David Cameron, koji je konzervativnu retoriku u Engleskoj doveo u potpuni sklad s političkom korektnošću.
Trumpov doprinos raspadu
No, zbog niza okolnosti, paradigma vladavine umjerene desnice i umjerene ljevice počela se raspadati baš u Americi predsjedničkom kandidaturom i pobjedom Donalda Trumpa.
Donald Trump razvalio je uobičajene modele ponašanja političkih stranaka i u njih uveo barem tri nova čimbenika: potpunu moralnu besprizornost, namjernu, svjesnu i obaveznu laž i brutalnost u postizanju vlastitih probitaka na račun društva,
Svaka je vlast, da parafraziramo lorda Actona, uvijek bar donekle kriminalizirana. Trump je, pak, od vlasti napravio kriminalnu organizaciju.
Kontaminirana javnost
Trump je to napravio tako što je je kontaminirao američku javnost, a osobito neke ugrožene segmente američkog društva. Kontaminirao ovdje znači da je Trump uspio nametnuti alternativne, namjerno lažne činjenice kao mjerilo istine u društvu.
Antivakseri, ravnozemljaši i svi mogući zagovornici teorija zavjera postojali su oduvijek. Ali, Trump je bio prvi američki predsjednik s kojim su se politički i mentalni radikali mogli identificirati: on je, ustvari, postao njihov glasnogovornik, što je izravno ugrozilo američku demokraciju i dovelo do napada na Kongres prije dvije i pol godine.
Društvena katastrofa SAD-a
Trumpov virus i danas djeluje. Pojedini veliki američki mediji, poput Fox Newsa, najnevjerodostojnije su informativne organizacije u cijeloj povijesti američkog novinarstva, a dobar dio američkih građana, kako pokazuju istraživanja, i dalje vjeruje da je Trumpu netko ukrao izbore.
Virus političkog i psihološkog radikalizma materijalizirao se, uostalom, u odluci Vrhovnog suda da omogući zabranu pobačaja. Politička i društvena katastrofa kroz koju Sjedinjene Države prolaze unatrag šest ili sedam godina pokazuje što se događa i najmoćnijoj demokraciji, kad radikalizmi s ruba društva uđu u samu društvenu maticu.
Krhka hrvatska demokracija
Hrvatska je demokracija još razmjerno krhka. Hrvatska demokracija nema snažne institucije koje bi se mogle boriti protiv nabujalog radikalizma.
Hrvatska demokracija može postojati samo u čistom mainstreamu, u kojem imamo desnu stranku poput HDZ-a, umjereno lijevu stranku poput SDP-a, modernističku stranku poput Možemo i par protestinih stranaka, koje dobro prolaze na izborima, da bi se, nakraju, gotovo uvijek, priključile vladajućoj koaliciji.
Zadatak HDZ-ovih političara
Jedan od glavnih zadataka niza hrvatskih političara, osobio onih HDZ-ovih, bio je sprječavanje prekomjernih radikalizama. Franjo Tuđman žestoko se borio za Trg maršala Tita ne zato što nije znao za Bleiburg, nego zato što nije htio da Hrvatskom ovlada endehazijski revizionizam.
Ivo Sanader je prvo nakon izbora 2003. godine sastavio vladajuću koaliciju bez Hrvatske stranke prava, a zatim je pet ili šest godina kasnije, u povodu jednog pravopisnog prijepora, na televiziji rekao “ja neću ne ću”. Ta je izjava bila značajna, jer se suprotstavila jezičnom endehazijskom sentimenatalizmu.
Otvoren prostor Hodu za život
Tomislav Karamarko odlučio je, nažalost, krenuti drugim putem. Karamarko je kanio doći na vlast afirmacijom revizionizma, retorikom utemeljenom na naglašavanju komunističkih zločina, na isticanju hrvatskog naroda kao kolektivne žrtve, kao i na podilaženju radikalnim katoličkim tendencijama.
Utoliko je Tomislav Karamarko, u onom kratkom vremenu dok je vodio i Vladu i HDZ, otvorio središnji medijski i politički prostor i za Hod za život. Samim tim, u hrvatski je politički i društveni mainstream ušao mračni radikalizam.
Problem, ponovimo, nije samo u deklarativnim ciljevima Hoda za život. Većina zapadnih zemalja ima slične pokrete. Problem je u njihovoj argumentaciji i posljedicama njihova djelovanja.
Notorne laži i preuveličavanje
Evo kako je to izgledalo ovog vikenda u Zagrebu. Jedan sudionik Hoda za život hladno je rekao da one doktore koji vrše pobačaje, kao i žene koje se odlučuju na abortus, treba osuditi na višegodišnje zatvorske kazne.
Ovdje se radi o gorem stupnju ludila, zbog kojeg bi Hrvatska, među ostalim, trebala investirati ozbiljan novac u gradnju novih kaznionica. Drugo, mnogi sudionici Hoda za život tvrde da je dostupnost pobačaja jedan od uzroka hrvatske demografske krize, što je najnotornija laž, iza koje ne stoji ni jedna potvrđena činjencia..
Treće, brojke o pobačajima u Hrvatskoj strahovito se preuveličavaju: one su, naprosto, proizvoljne. Četvrto, signifikantno, gospođa iz vodstva Hoda za život tvrdi da je izložena cenzuri.
Tvrdi falsifikati stvarnosti
Zagreb, srećom, ima inteligentnog gradonačelnika, koji je odmah odgovorio kako je glupo spominjati cenzuru kad je Hod za život prošetao strogim centrom Zagreba, i kad su njegovi predstavnici govorili sve što su htjeli.
Sve ove četiri činjenice govore da radikalizam Hoda za život počiva na tvrdim, fanatičnim falisfikatima stvarnosti, baš kao i trumpizam. A kad ti falsifikati postanu dio političkog mainstreama i to u fragilnoj, donekle nestabilnoj zemlji poput Hrvatske, koja nema snažne demokratske institucije, oni mogu postati faktor degeneracije i entropije.
Laž kao metoda djelovanja
Hrvatska je premala i odveć neinstitucionalizirana, da bi si smjela dopustiti prelazak političkog, psihološkog i ideološkog radikalizma iz rubnih zona u središnje zone društvenog, političkog i medijskog života. Hod za život ona je platforma, koja upravo obavlja taj opasni zadatak: Hod za život radikalizira Hrvatsku na temelju gadnih laži, predrasuda i fanatizma.
Utoliko je Hod za život najopasnija i najštetnija politička pojava u hrvatskom društvu. Ustaštvo je više manje marginalizirano. Radikalnog komuznima nema. Katarina Peović samo je smiješna i nevažna.
Ali, Hod za život maršira Zagrebom i drugim hrvatskim gradovima promovirajući laži kao metodu političkog djelovanja i ekstremizam kao modus operandi bavljenja javnim poslovima.