Ovaj pad MiG-a Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, već četvrti u jednom desetljeću, sjetio me moje Pegle, žute, boje senfa, od prije puno godina. To je onaj Fiat 126, kupili smo je debelo polovnu da sebe prebacim do posla i djecu do gimnazija da se ranom zorom ne zlopate po autobusima i tramvajima. Ali prokletinja se serijski kvarila i svaki čas je bila kod majstora, sjeme joj se zatrlo. Ujutro ne trza. Ne vozi. Neće ništa. Ove moje ljute jer će zakasniti na nastavu.
Onda sam se krntiju izvježbala paliti na nizbrdici, druga, lagano puštaj, kvak, i evo ga. Sreća da stanujem na brdu. Ali majstor mi je trebao stalno, taj dobri gospon Slavko, koji ju je vječno krpao u garaži na Martinovki. I svaki put bi mi je vratio popravljenu i u voznom stanju, ali za koji dan bi drama krenula ispočetka.
Na snijegu se ugasi pa guraj. Uvijek nešto. Nema tu kruha, dobar majstor, solidna vozačica, ali šugav auto. Za rezalište. To su danas muzejski primjerci, više ih nitko ne vozi, vidjela sam jedan prošlo ljeto u Rogaču na Šolti, valjda još posluži za do dućana i do vinograda.
Pegla bez ministra i vrhovnog zapovjednika
Moja žuta Pegla nije imala nikakvog ministra ni vrhovnog zapovjednika, kao što hrvatski MiG-ovi imaju Banožića i Milanovića, nego je imala nad sobom samo mene. Vukla sam se s njom i natezala dok nije kapnula neka bolja lova da je se mogu riješiti. A dobra stvar s tim bijednim i samrtnički dotrajalim vozilom je ipak bila u tome da barem nije bilo straha da će za moje avanture s njime netko platiti kontuzijom mozga ili životom.
Mogli smo ne krenuti, stati ili zaglaviti, ali lako se škatulja odgura ustranu, netko će uvijek priskočiti da pomogne ženi na rubu živčanog sloma, i onda čekaš muža ili bilo koga da je opet na sajlu oteglimo k Slaveku.
Ali posve je druga stvar s ovim državnim MiG-ovima, koji su već stari 40 godina i nisu ništa bolji od hrpetine starog željeza, a bogami ni od te moje pegle, a mogu prouzročiti smrt i veliku tragediju. Utoliko je čista sreća da ova dvojica pilota nisu poginula, to je jedno. Drugo, avion pokvaren i bez kontrole hoće pasti na sela i na ljude.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve je puno montipajtonovskih konstatacija
To je potvrdio i predsjednik saborskog Odbora za obranu Franko Vidović iz Socijaldemokrata koji nam je enciklopedistički objasnio kako ”zrakoplovi zbog sile teže tendiraju tome da padnu”. A kad padaju, tu više nema puno biranja, ni obzira prema živome i neživome.
Tako da je ipak malo gadljivo slušati sve te navodno vojno i tehnički naobražene muškarce iz vlasti na čelu s Plenkovićem i Banožićem kako, poput kikirikija pod zubima, hladnokrvno drobe svoje analize, zaključke, pretpostavke i ostale neumjesnosti. Pa ponavljaju da se avioni redovito održavaju i pregledavaju.
Da to rade vrsni aviomehaničari koji nikad ne bi odobrili letove na zrakoplovu koji nije podmazan od glave do pete i da su naši vojni piloti perfektni i znaju se nositi sa svakom ”teškom situacijom”. Zatim montipajtonovski konstatiraju da se avioni ruše i drugdje na svijetu, a ne samo kod nas, ne možeš protiv gravitacije, sve što je gore, past će prema dolje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Avion prošao pregled od 200 sati. I sutra pao
Uz to još Banožić, koji sjedi u toplom kabinetu, svisoka domeće kako vojnički posao ”nosi određene rizike” pa se, kao, s time svaki vojni pilot mora pomiriti, takva mu je služba. Mogao je slobodno odabrati nešto drugo.
A jedino što ne kažu – a morali bi da imaju i mrvu ljudske i profesionalne odgovornosti – jest to da su ovi MiG-ovi HRZ-a za baciti i da se njima treba prestati letjeti. Jer nisu za letenje. Jer su opasni i nepredvidivi.
Da, redovito ih pregledavaju na Plesu ili gdje već, ali i ovaj je upravo bio prošao ”najkompleksniji” pregled stručnjaka od punih 200 sati. Pa je sutradan svejedno pao. Kako? Pa tako što su to danas sklepotine. Ti su zrakoplovi kao ona moja pegla koju više ni sam Rimac ne bi doveo u red.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako nešto pođe po zlu, ostat ćemo bez pilota
Navečer vozi, ujutro zablokira, sve otkazuje jedno za drugim, ne znaš kad će koje. Ali auto barem nije u zraku pa nikom ništa. A ovakva grdosija poput MiG-a koji nam fijuče nad glavama može sutra pasti na naselje i na školu. Ako nešto pođe po zlu, ostadosmo bez pilota, ma koliko da su iskusni, obučeni i u naponu snage. Pa ćemo im prirediti sprovod s plotunima i hrvatskom zastavom, a djeci dati spomenicu?
Pa tko se s tim može ovako igrati kao da uz pivu nabada po tastaturi i ganja ratne lovce iznad planina i kontinenata dok mu se ne počne spavati. Tko? Osim volova koji su umislili da su Jupiteri?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatski MiG-ovi nisu ništa bolji od moje stare žute Pegle. I oni su za baciti i njima odmah treba prestati letjeti
Ovakva grdosija može sutra pasti na naselje i na školu. Ako nešto pođe po zlu, ostadosmo i bez pilota
Ipak je malo gadljivo slušati sve te navodno vojno i tehnički naobražene muškarce iz vlasti na čelu s Plenkovićem i Banožićem kako, poput kikirikija pod zubima, hladnokrvno drobe svoje analize, zaključke i pretpostavke pa ponavljaju da se avioni redovito održavaju i pregledavaju
Ovaj pad MiG-a Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, već četvrti u jednom desetljeću, sjetio me moje Pegle, žute, boje senfa, od prije puno godina. To je onaj Fiat 126, kupili smo je debelo polovnu da sebe prebacim do posla i djecu do gimnazija da se ranom zorom ne zlopate po autobusima i tramvajima. Ali prokletinja se serijski kvarila i svaki čas je bila kod majstora, sjeme joj se zatrlo. Ujutro ne trza. Ne vozi. Neće ništa. Ove moje ljute jer će zakasniti na nastavu.
Onda sam se krntiju izvježbala paliti na nizbrdici, druga, lagano puštaj, kvak, i evo ga. Sreća da stanujem na brdu. Ali majstor mi je trebao stalno, taj dobri gospon Slavko, koji ju je vječno krpao u garaži na Martinovki. I svaki put bi mi je vratio popravljenu i u voznom stanju, ali za koji dan bi drama krenula ispočetka.
Na snijegu se ugasi pa guraj. Uvijek nešto. Nema tu kruha, dobar majstor, solidna vozačica, ali šugav auto. Za rezalište. To su danas muzejski primjerci, više ih nitko ne vozi, vidjela sam jedan prošlo ljeto u Rogaču na Šolti, valjda još posluži za do dućana i do vinograda.
Pegla bez ministra i vrhovnog zapovjednika
Moja žuta Pegla nije imala nikakvog ministra ni vrhovnog zapovjednika, kao što hrvatski MiG-ovi imaju Banožića i Milanovića, nego je imala nad sobom samo mene. Vukla sam se s njom i natezala dok nije kapnula neka bolja lova da je se mogu riješiti. A dobra stvar s tim bijednim i samrtnički dotrajalim vozilom je ipak bila u tome da barem nije bilo straha da će za moje avanture s njime netko platiti kontuzijom mozga ili životom.
Mogli smo ne krenuti, stati ili zaglaviti, ali lako se škatulja odgura ustranu, netko će uvijek priskočiti da pomogne ženi na rubu živčanog sloma, i onda čekaš muža ili bilo koga da je opet na sajlu oteglimo k Slaveku.
Ali posve je druga stvar s ovim državnim MiG-ovima, koji su već stari 40 godina i nisu ništa bolji od hrpetine starog željeza, a bogami ni od te moje pegle, a mogu prouzročiti smrt i veliku tragediju. Utoliko je čista sreća da ova dvojica pilota nisu poginula, to je jedno. Drugo, avion pokvaren i bez kontrole hoće pasti na sela i na ljude.
Sve je puno montipajtonovskih konstatacija
To je potvrdio i predsjednik saborskog Odbora za obranu Franko Vidović iz Socijaldemokrata koji nam je enciklopedistički objasnio kako ”zrakoplovi zbog sile teže tendiraju tome da padnu”. A kad padaju, tu više nema puno biranja, ni obzira prema živome i neživome.
Tako da je ipak malo gadljivo slušati sve te navodno vojno i tehnički naobražene muškarce iz vlasti na čelu s Plenkovićem i Banožićem kako, poput kikirikija pod zubima, hladnokrvno drobe svoje analize, zaključke, pretpostavke i ostale neumjesnosti. Pa ponavljaju da se avioni redovito održavaju i pregledavaju.
Da to rade vrsni aviomehaničari koji nikad ne bi odobrili letove na zrakoplovu koji nije podmazan od glave do pete i da su naši vojni piloti perfektni i znaju se nositi sa svakom ”teškom situacijom”. Zatim montipajtonovski konstatiraju da se avioni ruše i drugdje na svijetu, a ne samo kod nas, ne možeš protiv gravitacije, sve što je gore, past će prema dolje.
Avion prošao pregled od 200 sati. I sutra pao
Uz to još Banožić, koji sjedi u toplom kabinetu, svisoka domeće kako vojnički posao ”nosi određene rizike” pa se, kao, s time svaki vojni pilot mora pomiriti, takva mu je služba. Mogao je slobodno odabrati nešto drugo.
A jedino što ne kažu – a morali bi da imaju i mrvu ljudske i profesionalne odgovornosti – jest to da su ovi MiG-ovi HRZ-a za baciti i da se njima treba prestati letjeti. Jer nisu za letenje. Jer su opasni i nepredvidivi.
Da, redovito ih pregledavaju na Plesu ili gdje već, ali i ovaj je upravo bio prošao ”najkompleksniji” pregled stručnjaka od punih 200 sati. Pa je sutradan svejedno pao. Kako? Pa tako što su to danas sklepotine. Ti su zrakoplovi kao ona moja pegla koju više ni sam Rimac ne bi doveo u red.
Ako nešto pođe po zlu, ostat ćemo bez pilota
Navečer vozi, ujutro zablokira, sve otkazuje jedno za drugim, ne znaš kad će koje. Ali auto barem nije u zraku pa nikom ništa. A ovakva grdosija poput MiG-a koji nam fijuče nad glavama može sutra pasti na naselje i na školu. Ako nešto pođe po zlu, ostadosmo bez pilota, ma koliko da su iskusni, obučeni i u naponu snage. Pa ćemo im prirediti sprovod s plotunima i hrvatskom zastavom, a djeci dati spomenicu?
Pa tko se s tim može ovako igrati kao da uz pivu nabada po tastaturi i ganja ratne lovce iznad planina i kontinenata dok mu se ne počne spavati. Tko? Osim volova koji su umislili da su Jupiteri?