U subotu su Rusi lansirali najmanje 76 velikih raketa na Kijev i druge ukrajinske gradove. U petak je hrvatski Sabor odbio odobriti obuku malog broja ukrajinskih vojnika. Što je, zaista, povijesna hrvatska sramota, već na razini solidarnosti s Ukrajinom. O ozbiljnijim dimenzijama ove idiotske hrvatske političke tragikomedije da i ne govorimo.
Ali, Tito je razumio da ruski imperijalizam, onda prerušen u internacionalni komunizam, želi proširiti svoju zonu utjecaja i vladavine sve do Mediterana, i da ne možete surađivati s Rusijom kao barem donekle ravnopravni partner, nego da Moskvu morate bezuvjetno slušati.
I Tito je razumio rusku prijetnju
Od te 1948. godine, svakom razumnom čovjeku mora biti jasno da je Rusija potencijalno najopasniji neprijatelj cijeloj istočnoj i srednjoj Europi. Utoliko rat u Ukrajini zaista jest i hrvatski rat, kao što su ruske intervencije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Poljskoj (gdje nije došlo do fizičkog ulaska ruske vojske, ali su Rusi srušili Solidarnost) predstavljale izravnu prijetnju Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Tito je, dakle, perfektno jasno razumio da je ruska prijetnja kontinuirana i da je svaki ruski rat u Europi ujedno rat protiv ondašnje Jugoslavije i Hrvatske.
Nažalost, hrvatske lijevo liberalne stranke, čiji su se političari svojedobno pozivali na pozitivan dio Titove ostavštine (raskid sa Staljinom, uz konfederativno federativni Ustav iz 1974. najpozitivniji su dijelovi Titove ostavštine), to ne žele ili nisu kadre razumjeti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odgovornost ne snosi samo opozicija
Hrvatski Sabor morao je, i to jednoglasno, donijeti odluku o obučavanju ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, jer rat u Ukrajini uistinu jest i naš rat i Rusija, nažalost, uistinu jest naš permanentni neprijatelj. Ne zato što Rusi mrze Hrvate, nego zato što od završetka Drugog svjetskog rata do danas, Rusi žele vladati što većim dijelom Europe.
Naravno da odgovornost za katastrofalnu odluku protiv obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj ne snosi samo opozicija.
Andrej Plenković i HDZ pokušali su iskoristiti pitanje obuke ukrajinskih vojnika da bi dodatno kompromitirali i razjedinili oporbene stranke. Štoviše, premijer Plenković želio je zloupotrijebiti ukrajinski slučaj, da bi trijumfirao nad predsjednikom Milanovićem, čiji odnos prema ruskoj agresiji nije samo zbunjujući i ahistoričan, nego potpuno iracionalan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković je prvo morao sjesti s Milanovićem
Neovisno od toga, Andrej Plenković morao je sjesti sa Zoranom Milanovićem i dogovoriti se oko uvježbavanja ukrajinskih vojnika. Plenković nije smio izaći u javnost ni s jednom vijesti, ni s jednom izjavom o toj operaciji, prije čvrstog dogovora s Milanovićem. Međutim, kako se Plenkovićeva vladavina od samog početka temelji na kontinuiranoj političkoj korupciji, predsjednik HDZ-a bio je uvjeren kako će i ovaj put uspjeti potkupiti dovoljno saborskih zastupnika, da bi dobio 101 glas.
Nije uspio, i sad se može crveniti pred hrvatskom i ukrajinskom javnošću, kao i pred Bruxellesom i Washingtonom. No, i svi saborski zastupnici koji su glasali protiv pomoći Ukrajini, ili su preskočili glasanje, moraju se stidjeti. Ne samo kad gledaju izvještaje iz Ukrajine.
Oni su pokazali da ne razumiju što je viši, a što niži rang događaja i političkih prioriteta. A bilo kakva pomoć Ukrajini, zemlji koja ove zime brani Europu od uskrsnuća sovjetskog/ruskog imperija, definitivno spada u najviši rang političkih prioriteta. No, hrvatski političari, već dugo godina, barem desetak, ionako nemaju pojma o ozbiljnoj politici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatski politički debakl: slučaj obuke ukrajinskih vojnika opet pokazao koliko je HDZ pokvaren, a opozicija nepametna
Hrvatski političari već godinama nemaju pojma o ozbiljnoj politici
Hrvatski Sabor morao je, i to jednoglasno, donijeti odluku o obučavanju ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, jer rat u Ukrajini uistinu jest i naš rat i Rusija, nažalost, uistinu jest naš permanentni neprijatelj
U subotu su Rusi lansirali najmanje 76 velikih raketa na Kijev i druge ukrajinske gradove. U petak je hrvatski Sabor odbio odobriti obuku malog broja ukrajinskih vojnika. Što je, zaista, povijesna hrvatska sramota, već na razini solidarnosti s Ukrajinom. O ozbiljnijim dimenzijama ove idiotske hrvatske političke tragikomedije da i ne govorimo.
Dovoljno je konstatirati da je prije više od 74 godine Josip Broz Tito prekinuo suradnju sa Sovjetskim Savezom. Josip Broz Tito nije htio dopustiti da Jugoslavija i Hrvatska postanu dio sovjetskog bloka. Tito je te 1948. godine riskirao čak i izravni oružani sukob s gigantskom Crvenom armijom i njenim satelitima.
Ali, Tito je razumio da ruski imperijalizam, onda prerušen u internacionalni komunizam, želi proširiti svoju zonu utjecaja i vladavine sve do Mediterana, i da ne možete surađivati s Rusijom kao barem donekle ravnopravni partner, nego da Moskvu morate bezuvjetno slušati.
I Tito je razumio rusku prijetnju
Od te 1948. godine, svakom razumnom čovjeku mora biti jasno da je Rusija potencijalno najopasniji neprijatelj cijeloj istočnoj i srednjoj Europi. Utoliko rat u Ukrajini zaista jest i hrvatski rat, kao što su ruske intervencije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Poljskoj (gdje nije došlo do fizičkog ulaska ruske vojske, ali su Rusi srušili Solidarnost) predstavljale izravnu prijetnju Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Tito je, dakle, perfektno jasno razumio da je ruska prijetnja kontinuirana i da je svaki ruski rat u Europi ujedno rat protiv ondašnje Jugoslavije i Hrvatske.
Nažalost, hrvatske lijevo liberalne stranke, čiji su se političari svojedobno pozivali na pozitivan dio Titove ostavštine (raskid sa Staljinom, uz konfederativno federativni Ustav iz 1974. najpozitivniji su dijelovi Titove ostavštine), to ne žele ili nisu kadre razumjeti.
Odgovornost ne snosi samo opozicija
Hrvatski Sabor morao je, i to jednoglasno, donijeti odluku o obučavanju ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, jer rat u Ukrajini uistinu jest i naš rat i Rusija, nažalost, uistinu jest naš permanentni neprijatelj. Ne zato što Rusi mrze Hrvate, nego zato što od završetka Drugog svjetskog rata do danas, Rusi žele vladati što većim dijelom Europe.
Naravno da odgovornost za katastrofalnu odluku protiv obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj ne snosi samo opozicija.
Andrej Plenković i HDZ pokušali su iskoristiti pitanje obuke ukrajinskih vojnika da bi dodatno kompromitirali i razjedinili oporbene stranke. Štoviše, premijer Plenković želio je zloupotrijebiti ukrajinski slučaj, da bi trijumfirao nad predsjednikom Milanovićem, čiji odnos prema ruskoj agresiji nije samo zbunjujući i ahistoričan, nego potpuno iracionalan.
Plenković je prvo morao sjesti s Milanovićem
Neovisno od toga, Andrej Plenković morao je sjesti sa Zoranom Milanovićem i dogovoriti se oko uvježbavanja ukrajinskih vojnika. Plenković nije smio izaći u javnost ni s jednom vijesti, ni s jednom izjavom o toj operaciji, prije čvrstog dogovora s Milanovićem. Međutim, kako se Plenkovićeva vladavina od samog početka temelji na kontinuiranoj političkoj korupciji, predsjednik HDZ-a bio je uvjeren kako će i ovaj put uspjeti potkupiti dovoljno saborskih zastupnika, da bi dobio 101 glas.
Nije uspio, i sad se može crveniti pred hrvatskom i ukrajinskom javnošću, kao i pred Bruxellesom i Washingtonom. No, i svi saborski zastupnici koji su glasali protiv pomoći Ukrajini, ili su preskočili glasanje, moraju se stidjeti. Ne samo kad gledaju izvještaje iz Ukrajine.
Oni su pokazali da ne razumiju što je viši, a što niži rang događaja i političkih prioriteta. A bilo kakva pomoć Ukrajini, zemlji koja ove zime brani Europu od uskrsnuća sovjetskog/ruskog imperija, definitivno spada u najviši rang političkih prioriteta. No, hrvatski političari, već dugo godina, barem desetak, ionako nemaju pojma o ozbiljnoj politici.