Hrvatski sustav ne voli djecu
Očigledno je da ne postoje nikakvi efikasni mehanizmi za zaštitu djece
Ugledna televizijska novinarka Jelena Jindra na društvenim je mrežama objavila briljantan status o strašnom slučaju dvoipolgodišnje djevojčice. “Da sam ja,kao novinarka, doznala za zlostavljanje djeteta u Novoj Gradiški, naprimjer od bake:
1. Otišla bih kod urednice, koja bi od mene zahtijevala da sve istražim prije objave, i da u priči moram imati sve strane.
2. Otišla bih u Centar za socijalnu skrb u Novoj Gradiški, gdje bi mi ravnatelj rekao da u interesu dobrobiti djeteta i zaštite privatnosti on ne smije komentirati konkretne slučajeve.
3. Otišla bih u policiju, gdje bi mi rekli da im pošaljem mail, na koji nikad ne bih dobila odgovor.
4. Slala bih upite Ministarstvu za socijalnu skrb, Pravobraniteljici za djecu, Pučkoj pravobraniteljici, i svi bi me oni vratili na CZSS Nova Gradiška.
5. Pisala bih Hrvatskoj komori socijalnih radnika, koja bi mi dogovorila da u interesu zaštite dobrobiti djece, ne mogu komentirati konkretan slučaj.
6. Otišla bih natrag kod urednice, pa bih rekla da imam samo jednu, bakinu stranu priče. Urednica bi rekla da to onda ne možemo objaviti.
8. Na tribini u organizaciju HND-a, o izvještavanju o zlostavljanju djece, postavila bih sljedeće pitanje Gordani Buljan Flander: Na koji način mediji smiju dovoditi u pitanje rad stručnjaka unutar sustava za zaštitu djece? Dobila bih dogovor da mediji to mogu činiti samo u suradnji s tim istim stručnjacima.
9. Pročitala bih knjigu G.B.Flander u kojoj ona tvrdi da “čak i ako je jedan roditelj zlostavljač ili je zanemarivao djecu, drugi roditelj može pomoći djetetu integrirati to iskustvo, jer usprkos zlostavljanju ili zanemarivanju, to je djetetov roditelj i prirodno je da ga dijete voli.”
10. Kontaktirala bih ženske udruge, koje bi mi rekle da takvih priča ima bezbroj. Da su nemoćne, i da zovem policiju.
11. U tih mjesec dana kolege bi me počele izbjegavati, a prijatelji bi mi rekli da sam previše opsjednuta tom pričom, te da se bavim ljepšim temama.”
Glorificiranje prava bioloških roditelja
Ovaj je narativ gospođe Jindre hiperrealistički prikaz reakcija na zlostavljanje djece u nizu sustava koji se bave djecom: od medija gdje pojedini specijalizirani novinari zapravo djeluju kao segment službi za socijalnu skrb, preko uobičajeno nemoćne policije, preko dominantne ideologije koja glorificira pravo bioloških roditelja, kakvi god oni bili prema djetetu, do samih socijalnih radnika, koji se ponašaju kao stanovita kasta, čiji se stavovi i postupci ne smiju propitivati.
Ovdje, naravno, valja podsjetiti da smrt djevojčice iz Nove Gradiške nije usamljen slučaj. Što ćemo s ocem koji je prije dvije godine bacio četvero djece kroz prozor? Iz novinskih je izvještaja jasno da je taj čovjek imao užasno puno socijalnih i ponešto kriminalnih problema, i da su djeca bila zapuštena. A to je samo najdrastičniji recentan primjer nefunkcioniranja državnog sustava zaštite djece.
Što ćemo sa svim ovim činjenicama?
Što ćemo s činjenicom da je Centar za socijalnu skrb odlučio vratiti djevojčicu roditeljima koji su je ubili, neovisno od nasilne povijesti te obitelji, među ostalim i zato što su se roditelji u međuvremenu vjenčali? Je li čin vjenčanja zaista presudan za dobrobit djeteta, ili se radi o još jednoj manifestaciji utjecaja crkvene moralke na stvarni život?
Što ćemo s nalazom da se djevojčica bila emotivno vezala uz svoje udomitelje, ali su je socijalni radnici svejedno vratili nasilnim roditeljima? Što ćemo, u krajnjoj liniji, s činjenicom da isti taj socijalni sustav koji djecu ostavlja roditeljima nasilnicima i potencijalnim ubojicama istodobno oduzima dijete poznatoj, dobrostojećoj pjevačici, koja ima sve uvjete da se brine o djetetu?
Nepravedan, uvjetno kompetentan i lijen sustav
Hrvatski sustav socijalnih radnika jednak je kao i većina drugih hrvatskih državnih službi, poput, recimo, sudačke: nepravedan, uvjetno kompetentan, ideologiziran, katkad lijen, i potencijalno jako koruptivan. Samo što suci, zasluženo, imaju baš takav status u javnosti, dok su socijalni radnici uglavnom zaštićeni od bilo kakve javne kritike i javnog nadzora, zbog famoznog pozivanja na zaštitu privatnosti djeteta, ali i zbog masovne predrasude da se radi o a priori dobrim ljudima, koji se, eto, samoprijegorno brinu za djecu.
Problem je, među ostalim, u tome što u društvu poput hrvatskog, kojim desetljećima i desetljećima upravlja nekompetentna birokracija, naprosto nema mnogo dobrih i efikasnih državnih službenika: krajnje je vrijeme da se osvijesti činjenica kako se i pripadnici osjetljivih zanimanja, poput socijalnih radnika, povremeno ponašaju kao službenici na Fininom šalteru.
E sada, posve je jasno da se zaposleni u sustavu za zaštitu djece ne smiju ponašati kao službenici na Fininom ili nekom drugom državnom šalteru, pa bi, za početak, svi socijalni radnici umiješani u novogradišku tragediju, na čelu s ravnateljem Centra za socijalnu skrb, trebali dobiti trenutni otkaz. Ne premještaj, nego otkaz.
Hrvatsko društvo institucionalno ne voli djecu
No, esencijalno, najvažnije pitanje koje provocira i ova užasna smrt, kao i niz drugih primjera sustavne nebrige za djecu, glasi malo drukčije: zašto hrvatsko društvo dopušta zanemarivanje djece i nasilje nad djecom? Odgovor je brutalan. Hrvatsko društvo ne voli djecu.
Hrvatski školski sustav i dalje u mnogočemu funkcionira kao austrougarski; on je izrazito represivan i nepoticajan. Crkva kroz vjeronauk pokušava djecu pretvoriti u male ultrakonzervativce, što nije bilo tako dok vjeronauk nije ušao u škole. I sadržaj i način predavanja crkvenog vjeronauka bili su puno širokogrudniji. Hrvatsko društvo katkad u ime održavanja braka ili zajedničkog života pod svaku cijenu naprosto tolerira nasilje u obitelji, što znači da djeca mogu biti izložena nasilju i kad nije usmjereno prema njima, nego, recimo, prema majci.
Usvajanje djece kompliciran je, dugotrajan i katkad bolan proces. Naposljetku, očigledno je da ne postoje nikakvi efikasni mehanizmi za zaštitu djece, niti se bilo što radi na uspostavi tih mehanizama. Hrvatsko društvo institucionalno ne voli djecu. U takvom se okviru tragedije poput ubojstva dvoipolgodišnjakinje naprosto povremeno moraju događati.