Ta epizoda će možda imati nekakav vijek trajanja, ukoliko se negdje uspije prijeći prag ili dogovoriti predizborna koalicija sličnih stranaka koja bi takav rezultat pogurala, ali je već sada jasno da pojava ove političke opcije neće ništa bitno promijeniti u odnosima na sceni.
No, puno zanimljivijim se od sudbine stranke čini pojam koji je izabran za njeno ime, a riječ je o Republici, i to ne o republikancima, nego baš o republici. I koliko god mu mnogi spočitavali neoriginalan izbor imena, pa čak i neovisno o tome što teško možemo sadržajno očekivati obnovu ideje republike od strane Vanđelića i drugova, dobra stvar u izboru imena jeste ta što ideju republike možemo barem kratkotrajno opet staviti u fokus.
Prazni pojam u imenu trga
I ovdje se treba vratiti Borisu Budenu i njegovoj tezi iz ‘Barikada’ koju je vrlo uvjerljivo razradio i zastupa je od tada sve do danas, da je s povratkom bana Jelačića na trg i s promjenom imena glavnog zagrebačkog trga, koji je prestao biti trgom republike, sam trg promijenio funkciju, a republika u zemlji ostala prazni pojam u službenom imenu.
I doista, neovisno o tome što ni u socijalističkom razdoblju pojam republike nikad nije zaživio u punom smislu riječi, odnosno u praksi ta nominalna republika nije nikad stvarno vođena od strane njenih građana, kao javna stvar, Hrvatska jeste tada prvi put prozvana republikom koja je tim činom, kao i imenom glavnog zagrebačkog trga, uspostavljena kao ideal kojem treba težiti.
Antihrvatska provokacija
A onda, kad je bilo logično za očekivati da se taj ideal s uspostavom višestranačja konačno i ostvari, republika je de facto odbačena u ime nacionalnog romantizma i još jedne svevlasti jedne stranke. Štoviše, bilo kakvo nazivanje glavnog zagrebačkog trga tim starim, sada promijenjenim imenom, bilo je proglašavano za antihrvatsku provokaciju, što je posebno bilo usmjereno prema Dubravki Ugrešić nakon što je počela ponovno javno istupati, odnosno nakon što je iznova dobila pravo građanstva u mainstream javnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istina je, naravno i to, da se taj trg prije socijalizma nazivao po Jelačiću, ali čin njegova povratka imao je zapravo političku poruku brisanja republikanskog i modernističkog razdoblja koje je slavodobitno poraženo na prvim višestranačkim izborima.
Osobna iskaznica društva
Kad je pak prije nekoliko godina formiran novi zagrebački trg, koji se nastavljao na Jelačićev, on opet nije dobio ime republike, nego je prozvan europskim. Konačno, u momentu kad je Milan Bandić pristao na Hasanbegovićevu ucjenu i uklonio Tita s trga ispred kazališta, zamjenu je pronašao u imenu Trg Republike Hrvatske, pridodajući ideji republike nacionalni sufiks, što je ekvivalent nacionalizaciji katoličanstva kao univerzalne religije.
Koliko god pak ova rasprava mogla nekome izgledati kao sitničarenje i bavljenje marginalnim pitanjima imenovanja ulica i trgova, njihova imena zapravo predstavljaju osobnu iskaznicu nekog društva i države i nije nimalo slučajno da se uvijek oko njih uzburkaju strasti i vode ozbiljne rasprave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Republika kao željeni ideal
Nesporna je činjenica da je suvremena Hrvatska sasvim daleko od zemlje u kojoj republika kao pojam predstavlja željeni ideal. Uostalom, o tom pojmu se u javnosti uopće ne raspravlja, a trebalo bi. Posebno u svjetlu činjenice očite krize parlamentarne liberalne demokracije, ali i sveopćeg nasrtaja konzervativaca na nasljeđe prosvjetiteljstva i francuske revolucije koja je vratila republiku kao ideal u središte politike i organizacije društva u suvremenom dobu.
Ako ni zbog čega drugoga, Vanđeliću treba zahvaliti što je ovaj pojam vratio u javnost, a na javnosti je da ga iznova ispuni sadržajem i pokuša ostvariti u realnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako Republika neće imati bitnu ulogu na izborima, Vanđeliću treba zahvaliti što je ovaj pojam vratio u javnost
Što je ostalo od ideje republike u Hrvatskoj
Nesporna je činjenica da je suvremena Hrvatska sasvim daleko od zemlje u kojoj republika kao pojam predstavlja željeni ideal. Uostalom, o tom pojmu se u javnosti uopće ne raspravlja, a trebalo bi. Posebno u svjetlu činjenice očite krize parlamentarne liberalne demokracije, ali i sveopćeg nasrtaja konzervativaca
Osnivačka skupština stranke pod vodstvom Damira Vanđelića, u kojoj je zapravo logično pronašla jednu od glavnih pozicija nekadašnja bliska Tuđmanova suradnica pa potom jedna od dvije ključne osobe kratkotrajnog Demokratskog centra, Vesna Škare Ožbolt, će, po svemu sudeći, predstavljati jednu od manjih epizoda suvremenog političkog života u Hrvatskoj.
Ta epizoda će možda imati nekakav vijek trajanja, ukoliko se negdje uspije prijeći prag ili dogovoriti predizborna koalicija sličnih stranaka koja bi takav rezultat pogurala, ali je već sada jasno da pojava ove političke opcije neće ništa bitno promijeniti u odnosima na sceni.
No, puno zanimljivijim se od sudbine stranke čini pojam koji je izabran za njeno ime, a riječ je o Republici, i to ne o republikancima, nego baš o republici. I koliko god mu mnogi spočitavali neoriginalan izbor imena, pa čak i neovisno o tome što teško možemo sadržajno očekivati obnovu ideje republike od strane Vanđelića i drugova, dobra stvar u izboru imena jeste ta što ideju republike možemo barem kratkotrajno opet staviti u fokus.
Prazni pojam u imenu trga
I ovdje se treba vratiti Borisu Budenu i njegovoj tezi iz ‘Barikada’ koju je vrlo uvjerljivo razradio i zastupa je od tada sve do danas, da je s povratkom bana Jelačića na trg i s promjenom imena glavnog zagrebačkog trga, koji je prestao biti trgom republike, sam trg promijenio funkciju, a republika u zemlji ostala prazni pojam u službenom imenu.
I doista, neovisno o tome što ni u socijalističkom razdoblju pojam republike nikad nije zaživio u punom smislu riječi, odnosno u praksi ta nominalna republika nije nikad stvarno vođena od strane njenih građana, kao javna stvar, Hrvatska jeste tada prvi put prozvana republikom koja je tim činom, kao i imenom glavnog zagrebačkog trga, uspostavljena kao ideal kojem treba težiti.
Antihrvatska provokacija
A onda, kad je bilo logično za očekivati da se taj ideal s uspostavom višestranačja konačno i ostvari, republika je de facto odbačena u ime nacionalnog romantizma i još jedne svevlasti jedne stranke. Štoviše, bilo kakvo nazivanje glavnog zagrebačkog trga tim starim, sada promijenjenim imenom, bilo je proglašavano za antihrvatsku provokaciju, što je posebno bilo usmjereno prema Dubravki Ugrešić nakon što je počela ponovno javno istupati, odnosno nakon što je iznova dobila pravo građanstva u mainstream javnosti.
Istina je, naravno i to, da se taj trg prije socijalizma nazivao po Jelačiću, ali čin njegova povratka imao je zapravo političku poruku brisanja republikanskog i modernističkog razdoblja koje je slavodobitno poraženo na prvim višestranačkim izborima.
Osobna iskaznica društva
Kad je pak prije nekoliko godina formiran novi zagrebački trg, koji se nastavljao na Jelačićev, on opet nije dobio ime republike, nego je prozvan europskim. Konačno, u momentu kad je Milan Bandić pristao na Hasanbegovićevu ucjenu i uklonio Tita s trga ispred kazališta, zamjenu je pronašao u imenu Trg Republike Hrvatske, pridodajući ideji republike nacionalni sufiks, što je ekvivalent nacionalizaciji katoličanstva kao univerzalne religije.
Koliko god pak ova rasprava mogla nekome izgledati kao sitničarenje i bavljenje marginalnim pitanjima imenovanja ulica i trgova, njihova imena zapravo predstavljaju osobnu iskaznicu nekog društva i države i nije nimalo slučajno da se uvijek oko njih uzburkaju strasti i vode ozbiljne rasprave.
Republika kao željeni ideal
Nesporna je činjenica da je suvremena Hrvatska sasvim daleko od zemlje u kojoj republika kao pojam predstavlja željeni ideal. Uostalom, o tom pojmu se u javnosti uopće ne raspravlja, a trebalo bi. Posebno u svjetlu činjenice očite krize parlamentarne liberalne demokracije, ali i sveopćeg nasrtaja konzervativaca na nasljeđe prosvjetiteljstva i francuske revolucije koja je vratila republiku kao ideal u središte politike i organizacije društva u suvremenom dobu.
Ako ni zbog čega drugoga, Vanđeliću treba zahvaliti što je ovaj pojam vratio u javnost, a na javnosti je da ga iznova ispuni sadržajem i pokuša ostvariti u realnosti.