Hrvoje Hitrec nesporno je talentirani pisac. Antun Vrdoljak jednom je davno, dok je snimao Kad čuješ zvona, bio vrlo dobar filmski režiser (već u Glembajevima Vrdoljakov je talent, nažalost, podlegao njegovu osjećaju za praznu monumentalnost). I Hitrec i Vrdoljak bili su aktivni sudionici hrvatskog javnog života, do 1989. onoliko koliko su smjeli, a od 1990. doslovno svakodnevno.
Hitrec i Vrdoljak bili su političari na čelu javne televizije
Hitrec je bio jedan od ljudi koji su bitno utjecali na osnivanje Hrvatske demokratske zajednice, dok je Vrdoljak, među ostalim, bio član postkomunističkog sastava Predsjedništva Hrvatske i visoko rangirani HDZ-ov političar. Gospoda Hitrec i Vrdoljak bili su javne instance. Njih se moglo osobno napadati zbog svih loših stvari koje su se događale na javnoj televiziji, koja je, po svojoj definiciji, javna stvar.
Oni su, štogod mi mislili o njima, kao javne osobe spremno preuzimali odgovornost za javnu televiziju. Oni su bili političari na čelu javne televizije, što je logično, jer je javna televizija nužno političko pitanje. Takozvana depolitizacija javne televizije nipošto ne smije podrazumijevati izostanak političke odgovornosti za sadržaje koje emitira i vrijednosti koje zastupa javna televizija.
Snažan preokret nakon dolaska Galića i Radmana
Početkom dvijetisućitih, kad se hrvatska politička paradigma radikalno preokrenula, javnu je televiziju preuzeo Mirko Galić, jedan od najvažnijih hrvatskih političkih novinara zadnje trećine dvadesetog stoljeća, dugogodišnji Vjesnikov dopisnik iz Pariza, glavni urednik Danasa i Globusa. Gospodin Galić uvijek je bio eminentna javna osoba, pa je kao takav mogao braniti zaokret u politikama Hrvatske televizije.
U Milanovićevom je mandatu HRT-om i HTV-om upravljao Goran Radman, čovjek koji je došao iz tehnološke, a ne izravno političke sfere, ali je dugo vremena djelovao kao istaknuti javni intelektualac. Radman je, dapače, bio toliko eksponiran u hrvatskom javnom životu, da se 2008. u SDP-u sasvim ozbiljno razmišljalo o njegovoj kandidaturi za predsjednika Republike, umjesto Ive Josipovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A kako to radi BBC?
A onda su, odjednom, poslije skupine istaknutih javnih osoba, HTV i HRT počeli preuzimati anonimni tehnički stručnjaci; prvo Kazimir Bačić, koji je, eto, završio u zatvoru kao pripadnik Bandićeve kriminalne organizacije, a sada i Robert Šveb. Ni Bačić ni Šveb nemaju nikakav javni pedigre. Oni su, prije no što su preuzeli HRT, bili javno anonimni: nisu sudjelovali u javnom, intelektualnom i političkom životu i ne zaslužuju ni jedan posto statusa javnog intelektualca.
A upravljali su i upravljaju najvećim proizvođačem i distributerom medijskih sadržaja u Hrvatskoj. I tu se postavlja strateško pitanje oko izbora Roberta Šveba za novog ravnatelja HRT-a. Kako je moguće da netko, tko uopće ne postoji u javnom životu jedne zemlje, odjednom postane šef jedne od najvećih i najutjecajnijih javnih institucija u toj zemlji?
BBC je javna televizija.
BBC je donekle uzoran primjer javne televizije.
BBC i britanske vlasti, neovisno od toga sjedi li u Downing Streetu laburist ili konzervativac, itekako paze da BBC odražava javne interese, konflikte i potrebe Velike Britanije.
BBC je u svojoj dugoj povijesti promijenio sedamnaest direktora.
Gotovo svi bili su istaknuti sudionici britanskog javnog života.
Devetorica su nosila titulu sir.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prominentna imena na čelu BBC-a
Među recentnim glavnim direktorima BBC-a osobito se ističe Mark Thompson, jedan od najprominentnijih medijskih profesionalaca ovog stoljeća, koji je, među ostalim, bio i glavni direktor New York Timesa. Sadašnji direktor BBC-a Tim Davie diplomant je s Cambridgea i bivši političar Konzervativne stranke. BBC-u ne pada napamet da za glavnog direktora imenuje šefa nekog tehničkog odjela, ili prodavača televizijskih prava.
Jer BBC, britanski parlament i Vlada vrlo dobro znaju da je javna televizija eminentno javna stvar, koju moraju voditi ljudi s iskustvom i imenom u javnom životu. HDZ je, međutim, drugi put zaredom izabrao javno nepostojeću osobu za direktora Hrvatske televizije. Kako je to uopće moguće? Vrlo jednostavno. Andrej Plenković razumije neke važne političke koncepte, poput inkluzivnosti, značaja hrvatskog članstva u euroatlantskim integracijama ili nacionalne ravnopravnosti.
Plenković ne razumije politiku na višoj razini
Međutim, gospodin Plenković ne razumije politiku na višoj razini. On dubinski ne razumije što je to javna stvar (res publica, republika) i kako se upravlja javnim stvarima. On misli da se država i njene institucije mogu voditi samo birokratski, bez suštine rasprave o javnim stvarima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa je zato na mjesto ministra obrane imenovao onog sirotog Banožića, koji se svaka dva mjeseca toliko sramoti, da se neće stići oporaviti do kraja političke karijere; pa je za ministricu turizma odabrao gospođu koje nema pojma o turizmu (ali se uspijeva izvući zahvaljujući kompetentnim savjetnicima), pa je za ministra gospodarstva odabrao najnesposobnijeg tipa kojeg je uopće mogao pronaći, jer mu gospodin Horvat zapravo treba za nešto drugo.
Plenković želi televiziju kojom se birokratski upravlja
Andrej Plenković dubinski vjeruje u birokratsko upravljanje državom. Pa je stoga za ravnatelja HRT-a postavio nekog čovjeka, koji nema nikakve veze s javnim statusom Hrvatske televizije, ali će valjda lojalno ispunjavati i zadatke koje će dobivati s Markova trga. No, birokratsko upravljanje državom samo je jedan od segmenata upravljanja državom. Postane li to jedini segment, država gubi sadržaj i vrijednost i postaje nesposobna reprezentirati potrebe svojih građana.
Andrej Plenković vjerojatno želi baš takvu televiziju: onu kojom se birokratski upravlja, i koja ne odražava nikakve stvarne potrebe društva. Plenković vjerojatno želi televiziju koja nije javna stvar, pa je zato ravnateljem HRT-a imenovao čovjeka koji nema baš nikakav javni značaj. Što je sve katastrofalno za HRT, HTV, hrvatske medije i javni život u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andrej Plenković dubinski vjeruje u birokratsko upravljanje državom. Novi šef HRT-a samo je posljednji dokaz toga
On dubinski ne razumije što je to javna stvar i kako se upravlja javnim stvarima
Kako je moguće da netko, tko uopće ne postoji u javnom životu jedne zemlje, odjednom postane šef jedne od najvećih i najutjecajnijih javnih institucija u toj zemlji?
U teška ratna vremena u doba mandata predsjednika Tuđmana, Hrvatskom su televizijom upravljali književnik Hrvoje Hitrec i filmski režiser Antun Vrdoljak. S Hitrecovim i Vrdoljakovim javnim djelovanjem nikad se nismo slagali, a njihova je HTV, osobito Vrdoljakova, bila grozna, cenzorska, propagandistička i bez ikakvog integriteta. Ali, znalo se tko je stajao iza te i takve televizije, imenom, prezimenom i javnim statusom.
Hrvoje Hitrec nesporno je talentirani pisac. Antun Vrdoljak jednom je davno, dok je snimao Kad čuješ zvona, bio vrlo dobar filmski režiser (već u Glembajevima Vrdoljakov je talent, nažalost, podlegao njegovu osjećaju za praznu monumentalnost). I Hitrec i Vrdoljak bili su aktivni sudionici hrvatskog javnog života, do 1989. onoliko koliko su smjeli, a od 1990. doslovno svakodnevno.
Hitrec i Vrdoljak bili su političari na čelu javne televizije
Hitrec je bio jedan od ljudi koji su bitno utjecali na osnivanje Hrvatske demokratske zajednice, dok je Vrdoljak, među ostalim, bio član postkomunističkog sastava Predsjedništva Hrvatske i visoko rangirani HDZ-ov političar. Gospoda Hitrec i Vrdoljak bili su javne instance. Njih se moglo osobno napadati zbog svih loših stvari koje su se događale na javnoj televiziji, koja je, po svojoj definiciji, javna stvar.
Oni su, štogod mi mislili o njima, kao javne osobe spremno preuzimali odgovornost za javnu televiziju. Oni su bili političari na čelu javne televizije, što je logično, jer je javna televizija nužno političko pitanje. Takozvana depolitizacija javne televizije nipošto ne smije podrazumijevati izostanak političke odgovornosti za sadržaje koje emitira i vrijednosti koje zastupa javna televizija.
Snažan preokret nakon dolaska Galića i Radmana
Početkom dvijetisućitih, kad se hrvatska politička paradigma radikalno preokrenula, javnu je televiziju preuzeo Mirko Galić, jedan od najvažnijih hrvatskih političkih novinara zadnje trećine dvadesetog stoljeća, dugogodišnji Vjesnikov dopisnik iz Pariza, glavni urednik Danasa i Globusa. Gospodin Galić uvijek je bio eminentna javna osoba, pa je kao takav mogao braniti zaokret u politikama Hrvatske televizije.
U Milanovićevom je mandatu HRT-om i HTV-om upravljao Goran Radman, čovjek koji je došao iz tehnološke, a ne izravno političke sfere, ali je dugo vremena djelovao kao istaknuti javni intelektualac. Radman je, dapače, bio toliko eksponiran u hrvatskom javnom životu, da se 2008. u SDP-u sasvim ozbiljno razmišljalo o njegovoj kandidaturi za predsjednika Republike, umjesto Ive Josipovića.
A kako to radi BBC?
A onda su, odjednom, poslije skupine istaknutih javnih osoba, HTV i HRT počeli preuzimati anonimni tehnički stručnjaci; prvo Kazimir Bačić, koji je, eto, završio u zatvoru kao pripadnik Bandićeve kriminalne organizacije, a sada i Robert Šveb. Ni Bačić ni Šveb nemaju nikakav javni pedigre. Oni su, prije no što su preuzeli HRT, bili javno anonimni: nisu sudjelovali u javnom, intelektualnom i političkom životu i ne zaslužuju ni jedan posto statusa javnog intelektualca.
A upravljali su i upravljaju najvećim proizvođačem i distributerom medijskih sadržaja u Hrvatskoj. I tu se postavlja strateško pitanje oko izbora Roberta Šveba za novog ravnatelja HRT-a. Kako je moguće da netko, tko uopće ne postoji u javnom životu jedne zemlje, odjednom postane šef jedne od najvećih i najutjecajnijih javnih institucija u toj zemlji?
BBC je javna televizija.
BBC je donekle uzoran primjer javne televizije.
BBC i britanske vlasti, neovisno od toga sjedi li u Downing Streetu laburist ili konzervativac, itekako paze da BBC odražava javne interese, konflikte i potrebe Velike Britanije.
BBC je u svojoj dugoj povijesti promijenio sedamnaest direktora.
Gotovo svi bili su istaknuti sudionici britanskog javnog života.
Devetorica su nosila titulu sir.
Prominentna imena na čelu BBC-a
Među recentnim glavnim direktorima BBC-a osobito se ističe Mark Thompson, jedan od najprominentnijih medijskih profesionalaca ovog stoljeća, koji je, među ostalim, bio i glavni direktor New York Timesa. Sadašnji direktor BBC-a Tim Davie diplomant je s Cambridgea i bivši političar Konzervativne stranke. BBC-u ne pada napamet da za glavnog direktora imenuje šefa nekog tehničkog odjela, ili prodavača televizijskih prava.
Jer BBC, britanski parlament i Vlada vrlo dobro znaju da je javna televizija eminentno javna stvar, koju moraju voditi ljudi s iskustvom i imenom u javnom životu. HDZ je, međutim, drugi put zaredom izabrao javno nepostojeću osobu za direktora Hrvatske televizije. Kako je to uopće moguće? Vrlo jednostavno. Andrej Plenković razumije neke važne političke koncepte, poput inkluzivnosti, značaja hrvatskog članstva u euroatlantskim integracijama ili nacionalne ravnopravnosti.
Plenković ne razumije politiku na višoj razini
Međutim, gospodin Plenković ne razumije politiku na višoj razini. On dubinski ne razumije što je to javna stvar (res publica, republika) i kako se upravlja javnim stvarima. On misli da se država i njene institucije mogu voditi samo birokratski, bez suštine rasprave o javnim stvarima.
Pa je zato na mjesto ministra obrane imenovao onog sirotog Banožića, koji se svaka dva mjeseca toliko sramoti, da se neće stići oporaviti do kraja političke karijere; pa je za ministricu turizma odabrao gospođu koje nema pojma o turizmu (ali se uspijeva izvući zahvaljujući kompetentnim savjetnicima), pa je za ministra gospodarstva odabrao najnesposobnijeg tipa kojeg je uopće mogao pronaći, jer mu gospodin Horvat zapravo treba za nešto drugo.
Plenković želi televiziju kojom se birokratski upravlja
Andrej Plenković dubinski vjeruje u birokratsko upravljanje državom. Pa je stoga za ravnatelja HRT-a postavio nekog čovjeka, koji nema nikakve veze s javnim statusom Hrvatske televizije, ali će valjda lojalno ispunjavati i zadatke koje će dobivati s Markova trga. No, birokratsko upravljanje državom samo je jedan od segmenata upravljanja državom. Postane li to jedini segment, država gubi sadržaj i vrijednost i postaje nesposobna reprezentirati potrebe svojih građana.
Andrej Plenković vjerojatno želi baš takvu televiziju: onu kojom se birokratski upravlja, i koja ne odražava nikakve stvarne potrebe društva. Plenković vjerojatno želi televiziju koja nije javna stvar, pa je zato ravnateljem HRT-a imenovao čovjeka koji nema baš nikakav javni značaj. Što je sve katastrofalno za HRT, HTV, hrvatske medije i javni život u Hrvatskoj.