HDZ je preuzeo kontrolu nad najvećom jugoslavenskom kompanijom odmah po preuzimanju vlasti 1990. godine. Zbog ratnih napora INA je postala državni servis, a sukladno domoljubnim potrebama i stranački. Gubitak imovine i tržišta u nekadašnjim jugoslavenskim republikama te partijsko i državno upravljanje doveli su do toga da je već krajem devedesetih godina prošloga stoljeća INA prestala biti svemogući moloh iz 1989. kada je činila 10 posto ukupnih prihoda hrvatskog gospodarstva.
Krajem prosinca svečano ćemo obilježiti treću obljetnicu najave kupnje vlasničkih udjela u nacionalnoj naftnoj kompaniji. Možda su neki već zaboravili, ali na Badnjak 2016. premijer Andrej Plenković objavio je namjeru Vlade da kupi 49,10 posto dionica nekada najveće jugoslavenske i hrvatske tvrtke, koje su u posjedu mađarskog MOL-a. Razlog za tu najavu bio je pokušaj kontrole štete zbog odluke Arbitražnog suda Komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi (UNCITRAL) prema kojoj ugovori o upravljanju INA-om između Republike Hrvatske i MOL-a iz 2009. nisu bili posljedica koruptivnih radnji.
U protekle tri godine javnost nije uspjela saznati kako je to Vlada mislila namaknuti 10 do 14 milijardi kuna potrebnih za kupnju dionica. Jedini pomak dogodio se ovoga ljeta kada je Vlada odabrala novog financijskog savjetnika za taj složeni posao, financijsku konzultantsku tvrtku Lazard sa sjedištem u New Yorku. Ministar energetike Tomislav Čorić tada je izjavio da cijena njihovih usluga ne bi trebala biti veća od devet milijuna eura te da bi Vlada mogla dati ponudu za kupnju MOL-u već u prvom tromjesečju 2020. Budući da je prvotna zadaća financijskih savjetnika izračun fer vrijednosti INA-e možda će i javnost imati prilike saznati kolika je trenutna vrijednost nekadašnje nacionalne gospodarske uzdanice, u međuvremenu pretvorene u mađarsku filijalu.
Simbol kolosalnog neuspjeha hrvatske tranzicije
Sudbina INA-e daleko je najbolji simbol kolosalnog neuspjeha hrvatske tranzicije. HDZ je preuzeo kontrolu nad najvećom jugoslavenskom kompanijom odmah po preuzimanju vlasti 1990. godine. Zbog ratnih napora INA je postala državni servis, a sukladno domoljubnim potrebama i stranački. Gubitak imovine i tržišta u nekadašnjim jugoslavenskim republikama te partijsko i državno upravljanje doveli su do toga da je već krajem devedesetih godina prošloga stoljeća INA prestala biti svemogući moloh iz 1989. kada je činila 10 posto ukupnih prihoda hrvatskog gospodarstva.
Ali i takva očerupana i devastirana još je neko vrijeme bila najveća hrvatska korporacija, sve do pune implementacije još jedne hrvatsko-ugarske nagodbe. Umjesto da bude nositeljem hrvatske ekspanzije i ponovnog osvajanja tržišta izgubljenih u ratu i devedesetima, ona je u skladu s paževskom ideologijom predziđa kršćanstva ponuđena prvome tko je za nju pokazao interes.
Iz priloženih tabela vidljivo je kako je INA prije sedamnaest godina bila po ukupnom prihodu samo dva puta manja od MOL-a, ali i dvostruko veća od slovenskog Petrola.
Članak se nastavlja ispod oglasa
MOL je dobio na poklon hrvatske rezerve nafte i plina
Slovenska kompanija usporediva je samo u trgovačkom segmentu jer nikada nije ni bila vertikalno integrirana naftna tvrtka koja bi u svom sastavu imala proizvodnju nafte i plina te rafinerijske kapacitete. INA je te 2002. imala za četvrtinu veći broj benzinskih postaja od Petrola te nešto više njih od mađarske kompanije, i to sve bez 193 benzinske postaje u Srbiji nad kojima tada nije imala mogućnost upravljanja, a i izgubila ih je pravomoćnom sudskom odlukom 2015. godine.
Mađarska tvrtka prije kupovine udjela u INA-i nije imala ni jednu benzinsku postaju na području bivših jugoslavenskih republika, mađarske ukupne dokazane rezerve ugljikovodika bile su manje od hrvatskih, a tadašnja proizvodnja nafte i plina bila je nešto veća od hrvatske.
Nikada nije postojao ni jedan ekonomski, financijski, strateški ili tehnološko-razvojni razlog koji bi opravdao mađarsko preuzimanje hrvatske naftne kompanije. MOL je za svojih 49,10 posto dionica INA-e potrošio 1,5 milijardi američkih dolara, a zauzvrat je dobio na poklon hrvatske rezerve nafte i plina te faktički monopol na hrvatskome tržištu naftnih derivata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatski poklon odavno je prešao iznos od tri milijarde dolara
U protekle tri godine više sam puta upozoravao na problem gotovo simboličkih iznosa koncesijskih naknada u usporedbi s 268 ugovora iz 74 države za koje je Kirsten Bindemann napravila usporednu analizu u studiji “Production-Sharing Agreements” u izdanju Oxford Institute for Energy Studies. Taj hrvatski poklon mađarskoj državi te njenim javnim i tajnim partnerima odavno je prešao iznos od tri milijarde dolara u neobračunatim i nenaplaćenim koncesijama za eksploataciju nafte i plina, a sve prema cjeniku koji je Vlada Republike Hrvatske bila odredila za jadranska istraživanja.
Sav jad, čemer i nemoć hrvatske pozicije u trenutno važećoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi može se lijepo vidjeti u tablici prikaza financijskih rezultata za hrvatsku, mađarsku te slovensku tvrtku u prošloj godini. Za razumijevanje rezultata važno je napomenuti da je 2002. prosječna cijena barela nafte tipa “Brent” bila 25,01 dolara, a 2018. ista je iznosila 71,06 dolara. Znači prosječna cijena nafte bila je 2018. godine veća od one u 2002. za 184,11 posto u američkim dolarima ili za 148,49 posto u eurima.
Na loše rezultate pokupili odlične bonuse
Zahvaljujući među ostalim i takvom povećanju cijene nafte te višestrukom povećanju broja benzinskih postaja MOL je ukupne prihode u 2018. u odnosu na 2002. povećao za 276,46 posto, a neto dobit za 290,38 posto. Slovenski Petrol bio je isto tako uspješan, rast ukupnih prihoda iznosio je 344,26 posto, a neto dobiti 287,34 posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je ekipa iz MOL-a koja upravlja INA-om u godini u kojoj je nafta iz slavonskih nalazišta imala dva i pol puta veću cijenu od one u 2002., u godini u kojoj su maloprodajne cijene naftnih derivata bile gotovo dvostruko više, uspjela povećati ukupni prihod samo za trećinu, a neto dobit za petinu?
U svakoj drugoj naftnoj kompaniji za takav rezultat dobili bi nogom u tur, ali ovdje u Zagrebu oni su uredno pokupili svoje bonuse jer su u potpunosti ispunili zadatke zbog kojih su i poslani iz Budimpešte. Tako je još jednom benzin bio naš hrvatski, a profiti su i ovaj put bili ugarski.
Odvedeni smo u bespuća kolonijalne zbiljnosti
U želji da smanji svu tu nepotrebnu gnjavažu i stalno jamranje ekipa iz MOL-a otvorila je ili kupila mimo INA-e 196 benzinskih postaja na području Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije u proteklih 15 godina. MOL je INA-u uspješno zatvorio u hrvatski tor, tako da INA ne samo da nije vratila u svoje vlasništvo 193 benzinske postaje u Srbiji nego je i tržište bivših jugoslavenskih republika izravno i svojevoljno prepustila svom “strateškom” partneru i jednom od svojih vlasnika čime je nanijela izravnu štetu svim drugim suvlasnicima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez obzira na evidentnu činjenicu da su time ugroženi nacionalni gospodarski interesi, oni koji su za tu “ugrozu” zaslužni ne trebaju strahovati. Domoljubni državotvorni suverenisti suviše su iscrpljeni stalnom borbom protiv velikosrpske opasnosti i lokalnih jugokomunističkih ostataka pa u žaru borbe nisu ni primijetili kako su ih predsjednica Republike i njeni bivši i sadašnji ideološki gurui, vodeći ih iz regije, odveli u bespuća kolonijalne zbiljnosti.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
INA je najbolji simbol kolosalnog neuspjeha hrvatske tranzicije. Ove brojke to fantastično ilustriraju
Mađarski MOL na poklon je dobio hrvatske rezerve nafte i plina, a taj poklon odavno je prešao iznos od tri milijarde dolara
HDZ je preuzeo kontrolu nad najvećom jugoslavenskom kompanijom odmah po preuzimanju vlasti 1990. godine. Zbog ratnih napora INA je postala državni servis, a sukladno domoljubnim potrebama i stranački. Gubitak imovine i tržišta u nekadašnjim jugoslavenskim republikama te partijsko i državno upravljanje doveli su do toga da je već krajem devedesetih godina prošloga stoljeća INA prestala biti svemogući moloh iz 1989. kada je činila 10 posto ukupnih prihoda hrvatskog gospodarstva.
Krajem prosinca svečano ćemo obilježiti treću obljetnicu najave kupnje vlasničkih udjela u nacionalnoj naftnoj kompaniji. Možda su neki već zaboravili, ali na Badnjak 2016. premijer Andrej Plenković objavio je namjeru Vlade da kupi 49,10 posto dionica nekada najveće jugoslavenske i hrvatske tvrtke, koje su u posjedu mađarskog MOL-a. Razlog za tu najavu bio je pokušaj kontrole štete zbog odluke Arbitražnog suda Komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi (UNCITRAL) prema kojoj ugovori o upravljanju INA-om između Republike Hrvatske i MOL-a iz 2009. nisu bili posljedica koruptivnih radnji.
U protekle tri godine javnost nije uspjela saznati kako je to Vlada mislila namaknuti 10 do 14 milijardi kuna potrebnih za kupnju dionica. Jedini pomak dogodio se ovoga ljeta kada je Vlada odabrala novog financijskog savjetnika za taj složeni posao, financijsku konzultantsku tvrtku Lazard sa sjedištem u New Yorku. Ministar energetike Tomislav Čorić tada je izjavio da cijena njihovih usluga ne bi trebala biti veća od devet milijuna eura te da bi Vlada mogla dati ponudu za kupnju MOL-u već u prvom tromjesečju 2020. Budući da je prvotna zadaća financijskih savjetnika izračun fer vrijednosti INA-e možda će i javnost imati prilike saznati kolika je trenutna vrijednost nekadašnje nacionalne gospodarske uzdanice, u međuvremenu pretvorene u mađarsku filijalu.
Simbol kolosalnog neuspjeha hrvatske tranzicije
Sudbina INA-e daleko je najbolji simbol kolosalnog neuspjeha hrvatske tranzicije. HDZ je preuzeo kontrolu nad najvećom jugoslavenskom kompanijom odmah po preuzimanju vlasti 1990. godine. Zbog ratnih napora INA je postala državni servis, a sukladno domoljubnim potrebama i stranački. Gubitak imovine i tržišta u nekadašnjim jugoslavenskim republikama te partijsko i državno upravljanje doveli su do toga da je već krajem devedesetih godina prošloga stoljeća INA prestala biti svemogući moloh iz 1989. kada je činila 10 posto ukupnih prihoda hrvatskog gospodarstva.
Ali i takva očerupana i devastirana još je neko vrijeme bila najveća hrvatska korporacija, sve do pune implementacije još jedne hrvatsko-ugarske nagodbe. Umjesto da bude nositeljem hrvatske ekspanzije i ponovnog osvajanja tržišta izgubljenih u ratu i devedesetima, ona je u skladu s paževskom ideologijom predziđa kršćanstva ponuđena prvome tko je za nju pokazao interes.
Iz priloženih tabela vidljivo je kako je INA prije sedamnaest godina bila po ukupnom prihodu samo dva puta manja od MOL-a, ali i dvostruko veća od slovenskog Petrola.
MOL je dobio na poklon hrvatske rezerve nafte i plina
Slovenska kompanija usporediva je samo u trgovačkom segmentu jer nikada nije ni bila vertikalno integrirana naftna tvrtka koja bi u svom sastavu imala proizvodnju nafte i plina te rafinerijske kapacitete. INA je te 2002. imala za četvrtinu veći broj benzinskih postaja od Petrola te nešto više njih od mađarske kompanije, i to sve bez 193 benzinske postaje u Srbiji nad kojima tada nije imala mogućnost upravljanja, a i izgubila ih je pravomoćnom sudskom odlukom 2015. godine.
Mađarska tvrtka prije kupovine udjela u INA-i nije imala ni jednu benzinsku postaju na području bivših jugoslavenskih republika, mađarske ukupne dokazane rezerve ugljikovodika bile su manje od hrvatskih, a tadašnja proizvodnja nafte i plina bila je nešto veća od hrvatske.
Nikada nije postojao ni jedan ekonomski, financijski, strateški ili tehnološko-razvojni razlog koji bi opravdao mađarsko preuzimanje hrvatske naftne kompanije. MOL je za svojih 49,10 posto dionica INA-e potrošio 1,5 milijardi američkih dolara, a zauzvrat je dobio na poklon hrvatske rezerve nafte i plina te faktički monopol na hrvatskome tržištu naftnih derivata.
Hrvatski poklon odavno je prešao iznos od tri milijarde dolara
U protekle tri godine više sam puta upozoravao na problem gotovo simboličkih iznosa koncesijskih naknada u usporedbi s 268 ugovora iz 74 države za koje je Kirsten Bindemann napravila usporednu analizu u studiji “Production-Sharing Agreements” u izdanju Oxford Institute for Energy Studies. Taj hrvatski poklon mađarskoj državi te njenim javnim i tajnim partnerima odavno je prešao iznos od tri milijarde dolara u neobračunatim i nenaplaćenim koncesijama za eksploataciju nafte i plina, a sve prema cjeniku koji je Vlada Republike Hrvatske bila odredila za jadranska istraživanja.
Sav jad, čemer i nemoć hrvatske pozicije u trenutno važećoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi može se lijepo vidjeti u tablici prikaza financijskih rezultata za hrvatsku, mađarsku te slovensku tvrtku u prošloj godini. Za razumijevanje rezultata važno je napomenuti da je 2002. prosječna cijena barela nafte tipa “Brent” bila 25,01 dolara, a 2018. ista je iznosila 71,06 dolara. Znači prosječna cijena nafte bila je 2018. godine veća od one u 2002. za 184,11 posto u američkim dolarima ili za 148,49 posto u eurima.
Na loše rezultate pokupili odlične bonuse
Zahvaljujući među ostalim i takvom povećanju cijene nafte te višestrukom povećanju broja benzinskih postaja MOL je ukupne prihode u 2018. u odnosu na 2002. povećao za 276,46 posto, a neto dobit za 290,38 posto. Slovenski Petrol bio je isto tako uspješan, rast ukupnih prihoda iznosio je 344,26 posto, a neto dobiti 287,34 posto.
Zašto je ekipa iz MOL-a koja upravlja INA-om u godini u kojoj je nafta iz slavonskih nalazišta imala dva i pol puta veću cijenu od one u 2002., u godini u kojoj su maloprodajne cijene naftnih derivata bile gotovo dvostruko više, uspjela povećati ukupni prihod samo za trećinu, a neto dobit za petinu?
U svakoj drugoj naftnoj kompaniji za takav rezultat dobili bi nogom u tur, ali ovdje u Zagrebu oni su uredno pokupili svoje bonuse jer su u potpunosti ispunili zadatke zbog kojih su i poslani iz Budimpešte. Tako je još jednom benzin bio naš hrvatski, a profiti su i ovaj put bili ugarski.
Odvedeni smo u bespuća kolonijalne zbiljnosti
U želji da smanji svu tu nepotrebnu gnjavažu i stalno jamranje ekipa iz MOL-a otvorila je ili kupila mimo INA-e 196 benzinskih postaja na području Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije u proteklih 15 godina. MOL je INA-u uspješno zatvorio u hrvatski tor, tako da INA ne samo da nije vratila u svoje vlasništvo 193 benzinske postaje u Srbiji nego je i tržište bivših jugoslavenskih republika izravno i svojevoljno prepustila svom “strateškom” partneru i jednom od svojih vlasnika čime je nanijela izravnu štetu svim drugim suvlasnicima.
Bez obzira na evidentnu činjenicu da su time ugroženi nacionalni gospodarski interesi, oni koji su za tu “ugrozu” zaslužni ne trebaju strahovati. Domoljubni državotvorni suverenisti suviše su iscrpljeni stalnom borbom protiv velikosrpske opasnosti i lokalnih jugokomunističkih ostataka pa u žaru borbe nisu ni primijetili kako su ih predsjednica Republike i njeni bivši i sadašnji ideološki gurui, vodeći ih iz regije, odveli u bespuća kolonijalne zbiljnosti.