Slučajevi su friški i poznati i nema ih potrebe prepričavati. Čovjek očito voli nagaziti na gas, ako ćemo pravo, nije jedini, zato su kazne protiv prometnih prijestupnika nedavno drastično pooštrene. No, baš ova konkretna priča zove da se na nju vraćamo zbog tri stvari.
Kako ne prepoznati policiju?
Prvo da naglasimo nevjerojatnu bizarnost situacija u kojima moćnik kaznenog sustava i ličnost kakve se svrstava među stupove društva gazi preko pravila i ovlasti službenih osoba kao preko turskog groblja. Zatim da se svi gorko nasmijemo Turudićevim maštovitim pokušajima da prevesla inteligenciju policije, sudova i javnosti koja plaća njegovu uzoritost. I na kraju da priupitamo Državno sudbeno vijeće ima li išta reći i poduzeti na ponašanje svog uglednog člana koji se vinuo do najviših pozicija u hijerarhiji pravosuđa, a bježi od policije i ignorira sudbene postupke kao kakav maloljetni delinkvent.
Turudić, recimo, na bjelovarskoj obilaznici vozi 132,5 kilometara na sat jer nije znao da je dopušteno samo 80. Nije vidio znak ograničenja brzine koji svatko mora vidjeti jer će inače nadrljati.
Zatim nije shvatio da je auto koji ga prati zbog prekršaja policijski. Nije prepoznao da su to oni. Nije razumio da ga zaustavljaju. Na policijskom presretaču nije vidio svjetlosni signal “Policija – slijedite nas”. Onda nije znao ni to da je dužan primiti sudske pozive pa tri pisma nije primio. Četvrto jest, ali, eto, nije bio svjestan da se mora pojaviti na ročištu. A nije znao ni to da se izostanak s rasprave mora opravdati.
Čovjek od povjerenja
Pa zar nisu zgodni ti manevri koje izvodi sudac Turudić? Čovjek koji sudi u najtežim postupcima izmotava se da ne zna, ne vidi, ne čuje, ne prepoznaje i ne pamti. Pa se tako ni u svom prethodnom virovitičkom prometnom slučaju nije mogao sjetiti tko je njegov auto vozio onoga dana kad ga je u prekoračenju brzine snimila kamera. A onda je sudu dostavio popis članova svoje obitelji koji također sjedaju za volan tog auta kad god im zatreba. I na tu se foru izvukao.
Pa ajmo još malo ponoviti gradivo o zvjezdanoj karijeri suca Turudića. Predsjednik je Županijskog suda u Zagrebu, najvećeg suda u zemlji. U HDZ-u ga smatraju svojim sucem, pa je ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković ljetos upravo njemu ukazao najveće povjerenje zaduživši ga za osnivanje Visokog kaznenog suda. To je potpuno novo pravosudno tijelo koje treba započeti s radom već prvog dana sljedeće godine. Turudić, dakle, organizira, piše pravila, a vjerojatno će imati važnu ulogu i u izboru kadrova za taj sud.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pripazimo na policajca Josipa Blaževića
Ivan Turudić sam je govorio o tome kako ga je Kolinda Grabar Kitarović prije dvije godine pozvala da ga u četiri oka pita želi li biti predsjednik Vrhovnog suda. Ispričao je kako joj je “naravno, odgovorio pozitivno” pa se, s takvim zaleđem, potom i kandidirao za najugledniju sudsku funkciju u sustavu. Ali onda je očito nešto puklo, a šefica države okrenula se drugome, to je Đuro Sessa, koji je u ljeto 2017. preuzeo Vrhovni sud kao njezin kandidat.
Nitko od dužnosnika pravosuđa – koji se po logici svoga posla klone javnih istupa osim kad je to nužno i vezano uz sudačku dužnost – nije dao toliko intervjua medijima kao sudac Turudić. U tim istupima redovito s visine arbitrira ne samo u pitanjima svoje struke, nego pravi i izlete u politiku.
Ovdje ćemo stati, samo suho, bez tračeva, a nije da ih nema. No ima li arbitra nad arbitrom? Ili je sudbina zapečaćena samo prometnom policajcu koji je svjedočio protiv Turudića. Zove se Josip Blažević, pripazimo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ivan Turudić, moćni sudac koji ne zna, ne vidi i ne sjeća se
Valjda sudbina nije zapečaćena prometnom policajcu koji je svjedočio protiv Turudića. Zove se Josip Blažević, pripazimo
Kakva zbirka pokušaja da se prevesla inteligencija policije, sudova i javnosti koja plaća uzoritost suca Turudića. Pa ima li Državno sudbeno vijeće štogod reći i poduzeti na ponašanje svog uglednog člana koji se vinuo do najviših pozicija u hijerarhiji, a bježi od policije i ignorira sudbene postupke kao kakav maloljetni delinkvent?
Pripadnik sudačke kreme Ivan Turudić kažnjen je nekidan u Bjelovaru zbog divljanja automobilom, ali, čini se, ne i zbog svojih reakcija kakve bismo vrlo lako povezali s fenotipom uspaljenog nogometnog navijača koji juri na utakmicu, a vrlo teško s profilom visokog dužnosnika hrvatskog pravosuđa. Nedugo prije toga Turudić je u Virovitici oslobođen odgovornosti, opet za auto i za nedopuštenu brzinu.
Slučajevi su friški i poznati i nema ih potrebe prepričavati. Čovjek očito voli nagaziti na gas, ako ćemo pravo, nije jedini, zato su kazne protiv prometnih prijestupnika nedavno drastično pooštrene. No, baš ova konkretna priča zove da se na nju vraćamo zbog tri stvari.
Kako ne prepoznati policiju?
Prvo da naglasimo nevjerojatnu bizarnost situacija u kojima moćnik kaznenog sustava i ličnost kakve se svrstava među stupove društva gazi preko pravila i ovlasti službenih osoba kao preko turskog groblja. Zatim da se svi gorko nasmijemo Turudićevim maštovitim pokušajima da prevesla inteligenciju policije, sudova i javnosti koja plaća njegovu uzoritost. I na kraju da priupitamo Državno sudbeno vijeće ima li išta reći i poduzeti na ponašanje svog uglednog člana koji se vinuo do najviših pozicija u hijerarhiji pravosuđa, a bježi od policije i ignorira sudbene postupke kao kakav maloljetni delinkvent.
Turudić, recimo, na bjelovarskoj obilaznici vozi 132,5 kilometara na sat jer nije znao da je dopušteno samo 80. Nije vidio znak ograničenja brzine koji svatko mora vidjeti jer će inače nadrljati.
Zatim nije shvatio da je auto koji ga prati zbog prekršaja policijski. Nije prepoznao da su to oni. Nije razumio da ga zaustavljaju. Na policijskom presretaču nije vidio svjetlosni signal “Policija – slijedite nas”. Onda nije znao ni to da je dužan primiti sudske pozive pa tri pisma nije primio. Četvrto jest, ali, eto, nije bio svjestan da se mora pojaviti na ročištu. A nije znao ni to da se izostanak s rasprave mora opravdati.
Čovjek od povjerenja
Pa zar nisu zgodni ti manevri koje izvodi sudac Turudić? Čovjek koji sudi u najtežim postupcima izmotava se da ne zna, ne vidi, ne čuje, ne prepoznaje i ne pamti. Pa se tako ni u svom prethodnom virovitičkom prometnom slučaju nije mogao sjetiti tko je njegov auto vozio onoga dana kad ga je u prekoračenju brzine snimila kamera. A onda je sudu dostavio popis članova svoje obitelji koji također sjedaju za volan tog auta kad god im zatreba. I na tu se foru izvukao.
Pa ajmo još malo ponoviti gradivo o zvjezdanoj karijeri suca Turudića. Predsjednik je Županijskog suda u Zagrebu, najvećeg suda u zemlji. U HDZ-u ga smatraju svojim sucem, pa je ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković ljetos upravo njemu ukazao najveće povjerenje zaduživši ga za osnivanje Visokog kaznenog suda. To je potpuno novo pravosudno tijelo koje treba započeti s radom već prvog dana sljedeće godine. Turudić, dakle, organizira, piše pravila, a vjerojatno će imati važnu ulogu i u izboru kadrova za taj sud.
Pripazimo na policajca Josipa Blaževića
Ivan Turudić sam je govorio o tome kako ga je Kolinda Grabar Kitarović prije dvije godine pozvala da ga u četiri oka pita želi li biti predsjednik Vrhovnog suda. Ispričao je kako joj je “naravno, odgovorio pozitivno” pa se, s takvim zaleđem, potom i kandidirao za najugledniju sudsku funkciju u sustavu. Ali onda je očito nešto puklo, a šefica države okrenula se drugome, to je Đuro Sessa, koji je u ljeto 2017. preuzeo Vrhovni sud kao njezin kandidat.
Nitko od dužnosnika pravosuđa – koji se po logici svoga posla klone javnih istupa osim kad je to nužno i vezano uz sudačku dužnost – nije dao toliko intervjua medijima kao sudac Turudić. U tim istupima redovito s visine arbitrira ne samo u pitanjima svoje struke, nego pravi i izlete u politiku.
Ovdje ćemo stati, samo suho, bez tračeva, a nije da ih nema. No ima li arbitra nad arbitrom? Ili je sudbina zapečaćena samo prometnom policajcu koji je svjedočio protiv Turudića. Zove se Josip Blažević, pripazimo.