Korona je u momentu promijenila naš život, ali pitanje je može li promijeniti i naš rezon. Prije samo dva mjeseca, kompletna zapadna civilizacija zavaravala se ugodnom mišlju da je njen svijet uglavnom lijep i uglavnom siguran. Strašne krize i pogibelji, koje uključuju ratove, bijedu, bolesti, zbjegove, krv na ulicama i gladnu djecu, bile su negdje drugdje. U ovom našem dijelu planete, zona užasa završavala je tamo negdje u izbjegličkim logorima s one strane EU i na granicama Turske i Grčke. Snimke otamo bile su ružne i neugodne, ali to se najčešće primalo kao nešto daleko i s nama posve nepovezano. Stisnuo bi se daljinski na drugi kanal i skuhao čaj s medom.
Naša djeca mirno su išla u školu, vodili smo ih u zoološki vrt i čitali im priče prije spavanja, a jedino čega smo se bojali bilo je da ne pokupe vodene kozice ili da ne padnu s bicikla i oderu koljena. Mi smo se živcirali kad u dućanu, joj, ne bismo našli onaj maslac na koji smo navikli i bili uvjereni kako smo po nepodnošljivim stresom jer je na poslu pošlo naopako nešto zapravo nevažno.
Evo, koliko je važno javno zdravstvo
Ovaj preokret, u kome je sve što je jučer bilo nezamislivo za ”naš način života” odjednom postalo stvarno, donio je ovaj prokleti globalni virus dok još nismo ni shvaćali što tek slijedi. Ugrozio je našu svetu komociju. Prepali smo se za zdravlje svojih obitelji. Javlja se da ljudi u drugim zemljama umiru i jasno je da i kod nas još može biti svega. No, možda bismo u ovim drastičnim prilikama – dok se za nas sve mijenja, ukida, ograničava i preslaguje – svi skupa trebali vidjeti može li nas korona čemu naučiti. Da od ovog zla dugoročno bude za društvo i neke koristi.
Već sada se, na primjer, vidi koliko je za društvo ključna i nezamjenjiva široka mreža javnog zdravstva koju je na ovim prostorima davnih dana utemeljio veliki Andrija Štampar, a koju su – sva sreća – u Hrvatskoj uspjeli samo djelomično upropastiti moćni zagovornici opće privatizacije. A jasno je također koliko je važno da resor zdravstva u Vladi sada vodi kvalificirana osoba poput Vilija Beroša, a ne više patetični pozer Milan Kujundžić. Javnom zdravstvu treba, dakle, vratiti sve poluge koje je u međuvremenu izgubilo. Da tog funkcionalnog sustava sada nemamo, mogli bismo se doslovno slikati.
Jako nam treba funkcionalna država
Nadalje, neka se ne uvrijede naši ultraliberali, privatni sektor je vrijedan i bitan, ali u velikim krizama poput ove s korona virusom postaje očigledno da ništa ne može supstituirati ulogu dobro organizirane države. Naša, dakako, ni izdaleka nije perfektna, to znamo. Ali država su sve te službe koje i inače, a pogotovo sada, moraju surađivati i činiti sve što znaju da se život može odvijati sa što manje problema, od medicinskih radnika, školstva i administracije do inspekcija i policije.
Naravno da se mora težiti racionalnosti i zahtijevati od političkih vlasti da nađu idealnu mjeru ”države” i u organizaciji i u troškovima. Ali sada valjda možda možemo osvijestiti da smisao države nije pametno svoditi na uhljebe i gutače našeg novca koji otimaju zdravu zaradu privatnoj inicijativi. Država je zajednički resurs koji je tu da nam može omogući svima potrebne servise. Zato s velikim zrnom soli treba uzeti populističke pokliče, poput onoga iz stranke Miroslava Škore, o totalnom snižavanju poreza, rezanju države i apoteozi tržišta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Turizam je u kolapsu, hajde da nešto proizvodimo
Treće, tako intenzivna gospodarska orijentacija Hrvatske na turizam sada se u realnom vremenu pokazuje kardinalno pogrešnom. Na to su mnogi stručnjaci davno upozoravali, ali bez rezultata. Ministar Zdravko Marić boji se i prognozirati bez koliko će milijardi ove godine ostati naš državni proračun.
Svim mojim poznanicima koji se na bilo koji način bave turizmom već sada je jasno da će do daljnjega nositi gaće na štapu. Bukinga nema za hotele, ni za privatni smještaj, otkazuje se sve što je ugovoreno. Restorani su prazni. Dubrovnik izgleda kao grad duhova. Zato Vlada doista mora promisliti o tome kako će potaknuti investicije u drugim granama industrije, pogotovo u proizvodnji, a manje se oslanjati na devizni priljev iz turizma. Moramo puno više stvarati, a ne samo čekati da nam kapne lova od sunca i mora.
Razorni učinak lažnih vijesti
Četvrto, pokušaji nekih država da se uhvate u klinč s proizvođačima lažnih vijesti dočekani su u dijelu javnosti, pa i ovdašnje, s velikim otporima. To je nazvano flagrantnim kršenjem slobode govora, nametanjem verbalnog delikta i uvođenjem državnih ”ministarstava istine”. No pogledajmo sada. Dok vladin krizni stožer protiv korone na čelu s ministrom policije Davorom Božinovićem i gomila zdravstvenih i drugih stručnjaka nastoje organizirati hodogram života pod koronom, pri čemu detaljno i konstantno informiraju javnost o svim svojim potezima i odlukama, jedne hrvatske novine ”hrabro” izlaze s naslovnicom koja poručuje da svi oni lažu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije, naravno, problem u tome da se sve preispituje pa tako i njihov rad. To jest uloga novinara. Ali proglasiti nacionalni tim hrpom lažljivaca bez ikakvog dokaza, i time inducirati svom čitateljstvu da ne treba slušati zdravstvene preporuke, to jest zlodjelo. Sada je situacija kritična pa malo bolje vidimo kakvu sve posljedice mogu proizvesti fake news. Ali njihovo nesmetano orgijanje posvuda u informativnom prostoru i inače čini nevjerojatne štete navodeći mnoge ljude na opasne odluke. Ima načina da se nešto protiv toga poduzme. I treba.
Sve nas se tiče
I napokon, čini mi se da bi važna pouka ovog strašnog razdoblja trebala biti da u svakom društvu, pa tako i u našem, postoji niz važnih stvari koje su po svojoj naravi nadstranačke i zato se ružno i opasno oko njih stranački nadigravati. Dobro je da barem oko korone toga u Hrvatskoj još nema i da su sve glave na kupu. Tako bi i inače trebalo biti u koječemu.
I podsjetimo se također da nas se na ovoj planeti apsolutno sve oko nas tiče i mora ticati. Svijet je jedan. I nitko nije ni od čega siguran. Tuđa muka i nevolja može začas postati naša. Dok je drugima loše, ne može biti bajno ni nama. Ovaj virus to plastično pokazuje svima kao kakav video za učenje algebre. Ako toliko otvrdnemo da čak ni toliko nismo u stanju shvatiti, onda se cijeloj ovoj civilizaciji loše piše.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dok je našoj djeci dobro, pogledajmo i tuđu. Ako su našim izbjeglicama druge zemlje pomagale kad je ovdje bio rat, kako to da je dio političkih snaga već uspio zaboraviti tu dobru volju? Pa sada propagiraju da tuđi migranti nisu naš problem. Ni ovo izvanredno stanje s koronom ne može se nigdje okončati metodama sebičnosti i izolacije, nego samo globalnom komunikacijom, suradnjom i solidarnošću.
Iz ovog doba korone možemo izaći puno pametniji. Ako budemo htjeli misliti
Sanja Modrić o širenju koronavirusa u Hrvatskoj i kako se trebamo boriti
Sve na ovoj planeti apsolutno nas se tiče i mora ticati. Svijet je jedan. I nitko nije ni od čega siguran. Tuđa muka i nevolja može začas postati naša. Dok je drugima loše, ne može biti bajno ni nama. Kad je našoj djeci dobro, pogledajmo i tuđu. Ovaj virus upravo to vrlo plastično pokazuje svima kao kakav video za učenje algebre. Ako toliko otvrdnemo da čak ni toliko nismo u stanju shvatiti, onda se cijeloj ovoj civilizaciji loše piše.
Korona je u momentu promijenila naš život, ali pitanje je može li promijeniti i naš rezon. Prije samo dva mjeseca, kompletna zapadna civilizacija zavaravala se ugodnom mišlju da je njen svijet uglavnom lijep i uglavnom siguran. Strašne krize i pogibelji, koje uključuju ratove, bijedu, bolesti, zbjegove, krv na ulicama i gladnu djecu, bile su negdje drugdje. U ovom našem dijelu planete, zona užasa završavala je tamo negdje u izbjegličkim logorima s one strane EU i na granicama Turske i Grčke. Snimke otamo bile su ružne i neugodne, ali to se najčešće primalo kao nešto daleko i s nama posve nepovezano. Stisnuo bi se daljinski na drugi kanal i skuhao čaj s medom.
Naša djeca mirno su išla u školu, vodili smo ih u zoološki vrt i čitali im priče prije spavanja, a jedino čega smo se bojali bilo je da ne pokupe vodene kozice ili da ne padnu s bicikla i oderu koljena. Mi smo se živcirali kad u dućanu, joj, ne bismo našli onaj maslac na koji smo navikli i bili uvjereni kako smo po nepodnošljivim stresom jer je na poslu pošlo naopako nešto zapravo nevažno.
Evo, koliko je važno javno zdravstvo
Ovaj preokret, u kome je sve što je jučer bilo nezamislivo za ”naš način života” odjednom postalo stvarno, donio je ovaj prokleti globalni virus dok još nismo ni shvaćali što tek slijedi. Ugrozio je našu svetu komociju. Prepali smo se za zdravlje svojih obitelji. Javlja se da ljudi u drugim zemljama umiru i jasno je da i kod nas još može biti svega. No, možda bismo u ovim drastičnim prilikama – dok se za nas sve mijenja, ukida, ograničava i preslaguje – svi skupa trebali vidjeti može li nas korona čemu naučiti. Da od ovog zla dugoročno bude za društvo i neke koristi.
Već sada se, na primjer, vidi koliko je za društvo ključna i nezamjenjiva široka mreža javnog zdravstva koju je na ovim prostorima davnih dana utemeljio veliki Andrija Štampar, a koju su – sva sreća – u Hrvatskoj uspjeli samo djelomično upropastiti moćni zagovornici opće privatizacije. A jasno je također koliko je važno da resor zdravstva u Vladi sada vodi kvalificirana osoba poput Vilija Beroša, a ne više patetični pozer Milan Kujundžić. Javnom zdravstvu treba, dakle, vratiti sve poluge koje je u međuvremenu izgubilo. Da tog funkcionalnog sustava sada nemamo, mogli bismo se doslovno slikati.
Jako nam treba funkcionalna država
Nadalje, neka se ne uvrijede naši ultraliberali, privatni sektor je vrijedan i bitan, ali u velikim krizama poput ove s korona virusom postaje očigledno da ništa ne može supstituirati ulogu dobro organizirane države. Naša, dakako, ni izdaleka nije perfektna, to znamo. Ali država su sve te službe koje i inače, a pogotovo sada, moraju surađivati i činiti sve što znaju da se život može odvijati sa što manje problema, od medicinskih radnika, školstva i administracije do inspekcija i policije.
Naravno da se mora težiti racionalnosti i zahtijevati od političkih vlasti da nađu idealnu mjeru ”države” i u organizaciji i u troškovima. Ali sada valjda možda možemo osvijestiti da smisao države nije pametno svoditi na uhljebe i gutače našeg novca koji otimaju zdravu zaradu privatnoj inicijativi. Država je zajednički resurs koji je tu da nam može omogući svima potrebne servise. Zato s velikim zrnom soli treba uzeti populističke pokliče, poput onoga iz stranke Miroslava Škore, o totalnom snižavanju poreza, rezanju države i apoteozi tržišta.
Turizam je u kolapsu, hajde da nešto proizvodimo
Treće, tako intenzivna gospodarska orijentacija Hrvatske na turizam sada se u realnom vremenu pokazuje kardinalno pogrešnom. Na to su mnogi stručnjaci davno upozoravali, ali bez rezultata. Ministar Zdravko Marić boji se i prognozirati bez koliko će milijardi ove godine ostati naš državni proračun.
Svim mojim poznanicima koji se na bilo koji način bave turizmom već sada je jasno da će do daljnjega nositi gaće na štapu. Bukinga nema za hotele, ni za privatni smještaj, otkazuje se sve što je ugovoreno. Restorani su prazni. Dubrovnik izgleda kao grad duhova. Zato Vlada doista mora promisliti o tome kako će potaknuti investicije u drugim granama industrije, pogotovo u proizvodnji, a manje se oslanjati na devizni priljev iz turizma. Moramo puno više stvarati, a ne samo čekati da nam kapne lova od sunca i mora.
Razorni učinak lažnih vijesti
Četvrto, pokušaji nekih država da se uhvate u klinč s proizvođačima lažnih vijesti dočekani su u dijelu javnosti, pa i ovdašnje, s velikim otporima. To je nazvano flagrantnim kršenjem slobode govora, nametanjem verbalnog delikta i uvođenjem državnih ”ministarstava istine”. No pogledajmo sada. Dok vladin krizni stožer protiv korone na čelu s ministrom policije Davorom Božinovićem i gomila zdravstvenih i drugih stručnjaka nastoje organizirati hodogram života pod koronom, pri čemu detaljno i konstantno informiraju javnost o svim svojim potezima i odlukama, jedne hrvatske novine ”hrabro” izlaze s naslovnicom koja poručuje da svi oni lažu.
Nije, naravno, problem u tome da se sve preispituje pa tako i njihov rad. To jest uloga novinara. Ali proglasiti nacionalni tim hrpom lažljivaca bez ikakvog dokaza, i time inducirati svom čitateljstvu da ne treba slušati zdravstvene preporuke, to jest zlodjelo. Sada je situacija kritična pa malo bolje vidimo kakvu sve posljedice mogu proizvesti fake news. Ali njihovo nesmetano orgijanje posvuda u informativnom prostoru i inače čini nevjerojatne štete navodeći mnoge ljude na opasne odluke. Ima načina da se nešto protiv toga poduzme. I treba.
Sve nas se tiče
I napokon, čini mi se da bi važna pouka ovog strašnog razdoblja trebala biti da u svakom društvu, pa tako i u našem, postoji niz važnih stvari koje su po svojoj naravi nadstranačke i zato se ružno i opasno oko njih stranački nadigravati. Dobro je da barem oko korone toga u Hrvatskoj još nema i da su sve glave na kupu. Tako bi i inače trebalo biti u koječemu.
I podsjetimo se također da nas se na ovoj planeti apsolutno sve oko nas tiče i mora ticati. Svijet je jedan. I nitko nije ni od čega siguran. Tuđa muka i nevolja može začas postati naša. Dok je drugima loše, ne može biti bajno ni nama. Ovaj virus to plastično pokazuje svima kao kakav video za učenje algebre. Ako toliko otvrdnemo da čak ni toliko nismo u stanju shvatiti, onda se cijeloj ovoj civilizaciji loše piše.
Dok je našoj djeci dobro, pogledajmo i tuđu. Ako su našim izbjeglicama druge zemlje pomagale kad je ovdje bio rat, kako to da je dio političkih snaga već uspio zaboraviti tu dobru volju? Pa sada propagiraju da tuđi migranti nisu naš problem. Ni ovo izvanredno stanje s koronom ne može se nigdje okončati metodama sebičnosti i izolacije, nego samo globalnom komunikacijom, suradnjom i solidarnošću.