Možemo se praviti da je sve normalno. Da smo u uobičajenoj predizbornoj kampanji, možda tek malo uzavrelijoj nego inače, pa krenuti analizirati njen tijek. I tu ima itekako zanimljivog materijala.
Recimo, SDP. Nakon što su u prostorijama svoje stranke prije dva i po tjedna predstavili koaliciju s deset stranaka za bolju Hrvatsku, iz nje su krenuli otpadati dijelovi, kao sa starog, raštimanog automobila. Svi koji su otišli su to uglavnom napravili nezadovoljni onim što su mogli dobiti na zajedničkim listama, ideologija i Zoran Milanović su poslužili tek kao slabo uvjerljiv alibi. Međutim, to nije bitno – slika koju su stvorili zajedničkim nastupom i kasnijim razilaskom odiše amaterizmom.
Istina, veliki val koji je pokrenuo Milanovićev ulazak u predizborni ring je učinio da je tih nekoliko postotaka ili dijelova postotka potpore koji su otpali putem – daleko manje bitno. Ali, tu nije bio kraj. Svako slaganje koalicijskih lista nosi sa sobom dodatnu napetost, cjenkanje, natezanje, često i povrijeđene, što sve sa sobom nosi i masne naslove u medijima, te narativ o tome da stvari ne idu najbolje. Kao šlag na tortu dolazi i slaganje imena na stranačkim listama, što također sa sobom u pravilu nosi spuštene nosove, gorčinu i široka brundanja “neimenovanih izvora”.
Prosvjedni debakl
Ni to još nije bilo dovoljno, nego je opozicija – bez nekoliko članova koji su bili na pozornici za vrijeme uspješnog prosvjeda na Markovu trgu u veljači – ostala uporna oko organizacije još jednog prosvjeda. Iako su ga u veljači najavili kao prosvjed s ključnim zahtjevom o raspisivanju izbora, nakon što su izbori raspisani – nisu ga otkazali. Pa onda još gotovo nitko nije znao ni da se održava. U pet gradova.
Debakl s pripremom i organizacijom prosvjeda nije neočekivan. Stranačke vrhuške su posljednjih tjedana bile usred najgadnijeg posla u politici – dogovaranja o koalicijama i sastavljanju lista – pa se prosvjed umjesto glavnog eventa, pretvorio tek u sporednu “misiju”. Rezultat – u svim gradovima skupa se skupilo jedva nekoliko tisuća ljudi, uz rafalno likovanje vladajućeg HDZ-a.
Protuhrvatski ološ
Kad je, pak, HDZ u pitanju, također se možemo praviti da je i dalje sve normalno. Da se, eto, vidi kako su se nakon prvotnog šoka izazvanog Milanovićem pribrali i udarili kontru s nešto smirenijom retorikom u javnim istupima, e kako bi naglasili razliku u odnosu na gnjevnog i hektičnog predsjednika Republike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo, stvari su daleko od normalnih. Predsjednikov obračun s HDZ-om, garniran metaforma o “bacanju u more” ili izjavama o kriminalcima kojima ne želi prepustiti svu vlast davanjem ostavke, jedna je kategorija, daleko iznad dobro podignute razine tolerancije u predizbornim kampanjama. No, kako je i HDZ već odavno tamo, pa još malo više, s izjavama poput onih Vladimira Šeksa o “zmijama otrovnicama”, “protuhrvatskom ološu” i bacanju na “đubrište historije”. Malo tko se tu, dakle, bar kad su u pitanju dvije najjače političke opcije može žaliti na “prejaku riječ”.
Institucionalna pomoć
Ono što HDZ radi je, međutim, daleko opasnije. Kad, naprimjer, Andrej Plenković Milanovića proglašava “čovjekom s kojim očito nešto nije u redu” i kojem treba “institucionalna pomoć”, to je možda i više od uvrede. Spomenuti Šeks je, uostalom, ovih dana već kazao kako bi Ustavni sud trebao razriješiti Milanovića kao nesposobnog za obnašanje dužnosti.
Tehnički predsjednik Vlade udara i još dalje, pa spominjući Milanovića kao “kršitelja Ustava”, tvrdi, dakako sasvim ustavno, da Milanović “de facto i de iure više nije predsjednik Republike”. Iako nije razriješen i iako mu nije istekao mandat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Propast turističke sezone
U svrhu predizborne kampanje vladajuće grupacije stranaka, pak, upregnuta su i dva metka nađena u automobilu budućeg glavnog državnog odvjetnika. Dosadašnji HDZ-ov saborski cirkusant, a uskoro vjerojatno i kandidat na izbornim listama te stranke, Hrvoje Zekanović, bio je direktan – propucavanje Turudićeva luksuznog automobila posljedica je mržnje koju prema njemu sipaju oporbeni političari, a posebno Milanović.
“Ta količina mržnje, ta retorika kojom se oni služe, može rezultirati isključivo takvim događajem. To je država kakvu nam oni spremaju. Hrvatska u kojoj nitko neće biti siguran”, nabrajao je Zekanović. Slično su, samo malo mudrije, zborili i Branko Bačić i Andrej Plenković. Prvi je govorio o plahim turistima, ozračju političkog kaosa i potencijalnoj propasti turističke sezone, dok je Plenković tek poručio kako treba vidjeti je li možda pucanj u Turudićev automobil “plod ovog ozračja koje se stvorilo u posljednje vrijeme”. To s vremenom bi, čini se, moglo ispasti posebno zanimljivo, jer dosadašnji tijek istrage pokazuje da je automobil propucan prije – mjesec dana.
Otimanje djece
No, sve to blijedi pred sigurno najgorim incidentom u povijesti izbornih kampanja u Hrvatskoj, barem u ovom stoljeću. U najboljoj maniri fake news farme, HDZ je isjekao Milanovićevu izjavu o tome da još samo nedostaje da SDP-ove političare, nakon zabrane slobode govora u kampanji, pohapsi i uzmu im se djeca za taoce, i predstavio je na sljedeći način.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Pohapsiti ih sve i uzeti im djecu za taoce“. To je Hrvatska kakvu bi Milanović htio. Znali smo da kršitelj Ustava želi i hapsiti i tužiti i presuđivati, ali nismo znali da želi Hrvatima čak i otimati djecu”. Krajnje opasnu dezinformaciju iz laboratorija vladajuće stranke krenuli su dijeliti i neki mediji, a stvar je dotle došla da su novinari čak tražili od političara da komentiraju fabriciranu Milanovićevu izjavu.
Prekratka suknja Zorana Milanovića
U ovoj mučnoj priči nije najstrašnije čak ni to što je HDZ podijelio izrezanu snimku koja ima potencijala izazvati ozbiljne posljedice, jer nema onog tko nije posebno osjetljiv na vlastitu djecu. Kampanja je, nervoza, brzina, može se, jebi ga, i pogriješiti.
Ali, ovo je očito bilo s namjerom. HDZ se, naime, nakon što se priča o “otimanju djece Hrvatima” raspala u sudaru sa stvarnošću, nije ispričao, niti priznao pogrešku. Plenković je, pak, na direktno pitanje o tom sramotnom falsifikatu, odbio odgovoriti skrenuvši temu na to kako je sve što Milanović radi – fake.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možemo se, dakle, praviti da je i dalje sve normalno. Da smo usred jedne obične, možda malo uzavrelije predizborne kampanje. Samozavaravanje, međutim, neće promijeniti činjenicu da je vladajuća stranka slagala da njihov glavni konkurent želi “otimati djecu Hrvatima”. I da se to u javnosti priča prešućuje ili suptilno stvara slika kako je, zapravo, Milanović sam za to kriv. Nosio je, valjda, prekratku suknju.
Izrezana fake news snimka koju je pustio HDZ nezapamćeno je ružan incident
Plenković se grozi Milanovićeve retorike i kršenja Ustava, pa onda sugerira da je ovaj poludio i da više nije predsjednik
HDZ se, naime, nakon što se priča o “otimanju djece Hrvatima” raspala u sudaru sa stvarnošću, nije ispričao, niti priznao pogrešku. Plenković je, pak, na direktno pitanje o tom sramotnom falsifikatu, odbio odgovoriti skrenuvši temu na to kako je sve što Milanović radi - fake
Možemo se praviti da je sve normalno. Da smo u uobičajenoj predizbornoj kampanji, možda tek malo uzavrelijoj nego inače, pa krenuti analizirati njen tijek. I tu ima itekako zanimljivog materijala.
Recimo, SDP. Nakon što su u prostorijama svoje stranke prije dva i po tjedna predstavili koaliciju s deset stranaka za bolju Hrvatsku, iz nje su krenuli otpadati dijelovi, kao sa starog, raštimanog automobila. Svi koji su otišli su to uglavnom napravili nezadovoljni onim što su mogli dobiti na zajedničkim listama, ideologija i Zoran Milanović su poslužili tek kao slabo uvjerljiv alibi. Međutim, to nije bitno – slika koju su stvorili zajedničkim nastupom i kasnijim razilaskom odiše amaterizmom.
Istina, veliki val koji je pokrenuo Milanovićev ulazak u predizborni ring je učinio da je tih nekoliko postotaka ili dijelova postotka potpore koji su otpali putem – daleko manje bitno. Ali, tu nije bio kraj. Svako slaganje koalicijskih lista nosi sa sobom dodatnu napetost, cjenkanje, natezanje, često i povrijeđene, što sve sa sobom nosi i masne naslove u medijima, te narativ o tome da stvari ne idu najbolje. Kao šlag na tortu dolazi i slaganje imena na stranačkim listama, što također sa sobom u pravilu nosi spuštene nosove, gorčinu i široka brundanja “neimenovanih izvora”.
Prosvjedni debakl
Ni to još nije bilo dovoljno, nego je opozicija – bez nekoliko članova koji su bili na pozornici za vrijeme uspješnog prosvjeda na Markovu trgu u veljači – ostala uporna oko organizacije još jednog prosvjeda. Iako su ga u veljači najavili kao prosvjed s ključnim zahtjevom o raspisivanju izbora, nakon što su izbori raspisani – nisu ga otkazali. Pa onda još gotovo nitko nije znao ni da se održava. U pet gradova.
Debakl s pripremom i organizacijom prosvjeda nije neočekivan. Stranačke vrhuške su posljednjih tjedana bile usred najgadnijeg posla u politici – dogovaranja o koalicijama i sastavljanju lista – pa se prosvjed umjesto glavnog eventa, pretvorio tek u sporednu “misiju”. Rezultat – u svim gradovima skupa se skupilo jedva nekoliko tisuća ljudi, uz rafalno likovanje vladajućeg HDZ-a.
Protuhrvatski ološ
Kad je, pak, HDZ u pitanju, također se možemo praviti da je i dalje sve normalno. Da se, eto, vidi kako su se nakon prvotnog šoka izazvanog Milanovićem pribrali i udarili kontru s nešto smirenijom retorikom u javnim istupima, e kako bi naglasili razliku u odnosu na gnjevnog i hektičnog predsjednika Republike.
Samo, stvari su daleko od normalnih. Predsjednikov obračun s HDZ-om, garniran metaforma o “bacanju u more” ili izjavama o kriminalcima kojima ne želi prepustiti svu vlast davanjem ostavke, jedna je kategorija, daleko iznad dobro podignute razine tolerancije u predizbornim kampanjama. No, kako je i HDZ već odavno tamo, pa još malo više, s izjavama poput onih Vladimira Šeksa o “zmijama otrovnicama”, “protuhrvatskom ološu” i bacanju na “đubrište historije”. Malo tko se tu, dakle, bar kad su u pitanju dvije najjače političke opcije može žaliti na “prejaku riječ”.
Institucionalna pomoć
Ono što HDZ radi je, međutim, daleko opasnije. Kad, naprimjer, Andrej Plenković Milanovića proglašava “čovjekom s kojim očito nešto nije u redu” i kojem treba “institucionalna pomoć”, to je možda i više od uvrede. Spomenuti Šeks je, uostalom, ovih dana već kazao kako bi Ustavni sud trebao razriješiti Milanovića kao nesposobnog za obnašanje dužnosti.
Tehnički predsjednik Vlade udara i još dalje, pa spominjući Milanovića kao “kršitelja Ustava”, tvrdi, dakako sasvim ustavno, da Milanović “de facto i de iure više nije predsjednik Republike”. Iako nije razriješen i iako mu nije istekao mandat.
Propast turističke sezone
U svrhu predizborne kampanje vladajuće grupacije stranaka, pak, upregnuta su i dva metka nađena u automobilu budućeg glavnog državnog odvjetnika. Dosadašnji HDZ-ov saborski cirkusant, a uskoro vjerojatno i kandidat na izbornim listama te stranke, Hrvoje Zekanović, bio je direktan – propucavanje Turudićeva luksuznog automobila posljedica je mržnje koju prema njemu sipaju oporbeni političari, a posebno Milanović.
“Ta količina mržnje, ta retorika kojom se oni služe, može rezultirati isključivo takvim događajem. To je država kakvu nam oni spremaju. Hrvatska u kojoj nitko neće biti siguran”, nabrajao je Zekanović. Slično su, samo malo mudrije, zborili i Branko Bačić i Andrej Plenković. Prvi je govorio o plahim turistima, ozračju političkog kaosa i potencijalnoj propasti turističke sezone, dok je Plenković tek poručio kako treba vidjeti je li možda pucanj u Turudićev automobil “plod ovog ozračja koje se stvorilo u posljednje vrijeme”. To s vremenom bi, čini se, moglo ispasti posebno zanimljivo, jer dosadašnji tijek istrage pokazuje da je automobil propucan prije – mjesec dana.
Otimanje djece
No, sve to blijedi pred sigurno najgorim incidentom u povijesti izbornih kampanja u Hrvatskoj, barem u ovom stoljeću. U najboljoj maniri fake news farme, HDZ je isjekao Milanovićevu izjavu o tome da još samo nedostaje da SDP-ove političare, nakon zabrane slobode govora u kampanji, pohapsi i uzmu im se djeca za taoce, i predstavio je na sljedeći način.
“Pohapsiti ih sve i uzeti im djecu za taoce“. To je Hrvatska kakvu bi Milanović htio. Znali smo da kršitelj Ustava želi i hapsiti i tužiti i presuđivati, ali nismo znali da želi Hrvatima čak i otimati djecu”. Krajnje opasnu dezinformaciju iz laboratorija vladajuće stranke krenuli su dijeliti i neki mediji, a stvar je dotle došla da su novinari čak tražili od političara da komentiraju fabriciranu Milanovićevu izjavu.
Prekratka suknja Zorana Milanovića
U ovoj mučnoj priči nije najstrašnije čak ni to što je HDZ podijelio izrezanu snimku koja ima potencijala izazvati ozbiljne posljedice, jer nema onog tko nije posebno osjetljiv na vlastitu djecu. Kampanja je, nervoza, brzina, može se, jebi ga, i pogriješiti.
Ali, ovo je očito bilo s namjerom. HDZ se, naime, nakon što se priča o “otimanju djece Hrvatima” raspala u sudaru sa stvarnošću, nije ispričao, niti priznao pogrešku. Plenković je, pak, na direktno pitanje o tom sramotnom falsifikatu, odbio odgovoriti skrenuvši temu na to kako je sve što Milanović radi – fake.
Možemo se, dakle, praviti da je i dalje sve normalno. Da smo usred jedne obične, možda malo uzavrelije predizborne kampanje. Samozavaravanje, međutim, neće promijeniti činjenicu da je vladajuća stranka slagala da njihov glavni konkurent želi “otimati djecu Hrvatima”. I da se to u javnosti priča prešućuje ili suptilno stvara slika kako je, zapravo, Milanović sam za to kriv. Nosio je, valjda, prekratku suknju.