S obzirom na to da posljednje dvije i po godine živim i radim na relaciji Hrvatska-BiH, iz prve ruke pratim kako se odvijaju stvari u Bosni i Hercegovini i posve mi je jasno kako stvari više nisu u pat-poziciji, u onoj vječnoj priči o odlasku Republike Srpske, koja se stalno rotira uoči izbora pa se onda ugasi. Posljednjih nekoliko mjeseci, s jasnim okidačem u vidu odluke bivšeg Visokog predstavnika Valentina Inzka o tome da nametne zakon o zabrani negiranja genocida, Bosna i Hercegovina ušla je u nevjerojatno burno razdoblje, u kojem su isplivale sve frustracije Daytonskim mirovnim sporazumom i Ustavom BiH koji je iz njega proizišao. Potpomognuto izostankom stvarne europske perspektive, to je dovelo do onoga što imamo danas.
A to što imamo su zemlja i društvo na rubu pucanja i kaosa, u kojoj se čak i među običnim ljudima normalizirao razgovor o tome hoće li se opet zaratiti ili neće. Kad u jednom društvu koje je prošlo nezamislivo razaranje i krvavi rat, onaj koji je još uvijek prisutan u živom sjećanju u svakodnevnom životu i u javnosti, ljudi koji na to odmahuju rukom i tvrde kako je nemoguće da do toga opet dođe, ima iz dana u dan sve manje i kad su njihovi argumenti sve više pitanje optimizma i vjere da neće doći do najgorega, a ne ozbiljne argumentacije, jasno je da imamo problem.
Ili konkretnije, kada ljudi koji se živo sjećaju kako je rat počeo, ponovno imaju iste reflekse i osjećaje da se stvari ponavljaju, situacija je očito ozbiljna. Naprosto je gotovo nemoguće, kada se za sve više stolova po kavanama priča o tome hoće li se opet zapucati, a dobar dio javnosti to pitanje raspiruje, da se ništa ne dogodi. Kao s onom mitskom puškom u kazališnoj predstavi. Ako se to pak dogodi, doći će do kompletnog kaosa u regiji, a Hrvatskoj činjenica da je dio Europske unije neće pretjerano puno pomoći. Posebno njenom turizmu koji je postao je postao unaprijed ukalkulirani proračunski prihod, bez kojeg se ne može.
‘EU i SAD su osvijestili da je krajnje vrijeme da se djeluje’
Što je dakle novo i zbog čega su se stvari promijenile i došle do ovog momenta u kojem se zemlja našla na rubu kaosa? Pa ponajprije to da je iz ponašanja Europske unije vidljivo da čitav prostor regije nema više realnu europsku perspektive, što se najbolje potvrdilo blokiranjem da se otvore pregovori s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, dok se Crnu Goru poodavno drži na ledu, iako je ispunila skoro sve što se od nje tražilo.
Kad su se na nezainteresiranost Europske unije za daljnje proširenje, nadovezali Trumpovo razdoblje suštinskog izolacionizma SAD-a i interes Rusije da napravi sve kako bi situacija ostala nestabilna, a regija ostala izvan utjecaja Zapada, prestale su funkcionirati prijetnje sankcijama, vojnim angažmanima i slično.
Svatko se vratio na maksimalističke zahtjeve, što je proces kojeg predvodi Milorad Dodik. Budući da na sve to imamo nikad gore odnose u Federaciji, između hrvatske i bošnjačke politike, koje se također prelijeva na odnose među ljudima i na porast međusobnog nepovjerenja pa i netrpeljivosti, a sve pojačano sa zapaljivim izjavama Zorana Milanovića i Aleksandra Vulina koje opet nužno podsjećaju na uloge Srbije i Hrvatske u devedesetima i dodatno zaoštravaju atmosferu, očito je kako smo došli do ovdje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istina je da su Europska unija i SAD, pojačanim angažmanom u zadnjih par mjeseci, ipak osvijestili da su stvari eskalirale i da je krajnje vrijeme da se djeluje, pa sada domaće političare privode na pregovore i pritišću da postignu održiv dogovor oko budućnosti zemlje, ponajprije na polju odnosa u Federaciji, ali nije nimalo izvjesno da nisu zakasnili. Jer, unatoč snažnom pritisku, dogovora o novom Izbornom zakonu i odnosima u Federaciji, još uvijek nema, svi nacionalizmi dodatno jačaju, a Milorad Dodik nastavlja zacrtanim putem faktične secesije, koju on naziva povratkom na izvorni Dayton.
Na jučerašnju odluku su reagirali Džaferović i Komšić
Jučer je tako Narodna Skupština Republike Srpske, bez glasova opozicije doduše, ali s dovoljnih 49 od 83, glasova za, izglasala zaključke o povlačenju Republike Srpske iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine. Zaključci se odnose na izlazak tog entiteta iz državnog pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i obrane i formiranje entitetskih agencija. Ovime je planirana i uspostava vojske RS nakon što bi se raspustile oružane snage BiH koje postoje od 2005. godine.
Zaključke, koji zapravo nemaju nikakav direktni pravni učinak, predložio je i osmislio član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Oni predstavljaju zaduženje entitetskoj vladi da u narednih šest mjeseci osmisli cijeli set zakona kojima bi se ova područja uredila na entitetskom nivou, a državni zakoni prestali s važenjem. Što se vojske tiče ponuđene su tri opcije: umanjenje njenog kapaciteta, zakon o vojsci Republike Srpske ili zakon o demilitarizaciji Republike Srpske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na ovakve odluke reagirali su druga dva člana Predsjedništva, Šefik Džaferović i Željko Komšić, zaključkom da je Republika Srpska napustila Daytonski sporazum i pozivom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da zaštiti ustavni poredak, dok je Milorad Dodik rekao da će, ako Ustavni sud suspendira ove zaključke, proglasiti da nije nadležan u RS-u.
Reagirale su zajedničkim priopćenjem i ambasade SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije te Delegacije EU/Ureda specijalnog predstavnika EU, zaključivši da je riječ o dodatnom koraku ka eskalaciji, s čime se slaže i Dodikova opozicija u RS-u. Ovom zaključku se nema što dodati, osim informacije da iz Hrvatskog narodnog sabora nemamo nikakvog glasa ili stava o ovom pitanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izvještaj iz BiH: što je Dodik sada izveo? Po kavanama se priča da je osjećaj isti kao prije rata
Posljednje dvije i po godine živim i radim na relaciji Hrvatska-BiH, pa iz prve ruke pratim kako se odvijaju stvari
Gotovo je nemoguće, kada se za sve više stolova po kavanama priča o tome hoće li se opet zapucati, da se ništa ne dogodi. Kao s onom mitskom puškom u kazališnoj predstavi. Ako se to pak dogodi, doći će do kompletnog kaosa u regiji, a Hrvatskoj činjenica da je dio Europske unije neće pretjerano pomoći. Posebno njenom turizmu koji je postao je postao unaprijed ukalkulirani proračunski prihod, bez kojeg se ne može
S obzirom na to da posljednje dvije i po godine živim i radim na relaciji Hrvatska-BiH, iz prve ruke pratim kako se odvijaju stvari u Bosni i Hercegovini i posve mi je jasno kako stvari više nisu u pat-poziciji, u onoj vječnoj priči o odlasku Republike Srpske, koja se stalno rotira uoči izbora pa se onda ugasi. Posljednjih nekoliko mjeseci, s jasnim okidačem u vidu odluke bivšeg Visokog predstavnika Valentina Inzka o tome da nametne zakon o zabrani negiranja genocida, Bosna i Hercegovina ušla je u nevjerojatno burno razdoblje, u kojem su isplivale sve frustracije Daytonskim mirovnim sporazumom i Ustavom BiH koji je iz njega proizišao. Potpomognuto izostankom stvarne europske perspektive, to je dovelo do onoga što imamo danas.
A to što imamo su zemlja i društvo na rubu pucanja i kaosa, u kojoj se čak i među običnim ljudima normalizirao razgovor o tome hoće li se opet zaratiti ili neće. Kad u jednom društvu koje je prošlo nezamislivo razaranje i krvavi rat, onaj koji je još uvijek prisutan u živom sjećanju u svakodnevnom životu i u javnosti, ljudi koji na to odmahuju rukom i tvrde kako je nemoguće da do toga opet dođe, ima iz dana u dan sve manje i kad su njihovi argumenti sve više pitanje optimizma i vjere da neće doći do najgorega, a ne ozbiljne argumentacije, jasno je da imamo problem.
Ili konkretnije, kada ljudi koji se živo sjećaju kako je rat počeo, ponovno imaju iste reflekse i osjećaje da se stvari ponavljaju, situacija je očito ozbiljna. Naprosto je gotovo nemoguće, kada se za sve više stolova po kavanama priča o tome hoće li se opet zapucati, a dobar dio javnosti to pitanje raspiruje, da se ništa ne dogodi. Kao s onom mitskom puškom u kazališnoj predstavi. Ako se to pak dogodi, doći će do kompletnog kaosa u regiji, a Hrvatskoj činjenica da je dio Europske unije neće pretjerano puno pomoći. Posebno njenom turizmu koji je postao je postao unaprijed ukalkulirani proračunski prihod, bez kojeg se ne može.
‘EU i SAD su osvijestili da je krajnje vrijeme da se djeluje’
Što je dakle novo i zbog čega su se stvari promijenile i došle do ovog momenta u kojem se zemlja našla na rubu kaosa? Pa ponajprije to da je iz ponašanja Europske unije vidljivo da čitav prostor regije nema više realnu europsku perspektive, što se najbolje potvrdilo blokiranjem da se otvore pregovori s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, dok se Crnu Goru poodavno drži na ledu, iako je ispunila skoro sve što se od nje tražilo.
Kad su se na nezainteresiranost Europske unije za daljnje proširenje, nadovezali Trumpovo razdoblje suštinskog izolacionizma SAD-a i interes Rusije da napravi sve kako bi situacija ostala nestabilna, a regija ostala izvan utjecaja Zapada, prestale su funkcionirati prijetnje sankcijama, vojnim angažmanima i slično.
Svatko se vratio na maksimalističke zahtjeve, što je proces kojeg predvodi Milorad Dodik. Budući da na sve to imamo nikad gore odnose u Federaciji, između hrvatske i bošnjačke politike, koje se također prelijeva na odnose među ljudima i na porast međusobnog nepovjerenja pa i netrpeljivosti, a sve pojačano sa zapaljivim izjavama Zorana Milanovića i Aleksandra Vulina koje opet nužno podsjećaju na uloge Srbije i Hrvatske u devedesetima i dodatno zaoštravaju atmosferu, očito je kako smo došli do ovdje.
Istina je da su Europska unija i SAD, pojačanim angažmanom u zadnjih par mjeseci, ipak osvijestili da su stvari eskalirale i da je krajnje vrijeme da se djeluje, pa sada domaće političare privode na pregovore i pritišću da postignu održiv dogovor oko budućnosti zemlje, ponajprije na polju odnosa u Federaciji, ali nije nimalo izvjesno da nisu zakasnili. Jer, unatoč snažnom pritisku, dogovora o novom Izbornom zakonu i odnosima u Federaciji, još uvijek nema, svi nacionalizmi dodatno jačaju, a Milorad Dodik nastavlja zacrtanim putem faktične secesije, koju on naziva povratkom na izvorni Dayton.
Na jučerašnju odluku su reagirali Džaferović i Komšić
Jučer je tako Narodna Skupština Republike Srpske, bez glasova opozicije doduše, ali s dovoljnih 49 od 83, glasova za, izglasala zaključke o povlačenju Republike Srpske iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine. Zaključci se odnose na izlazak tog entiteta iz državnog pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i obrane i formiranje entitetskih agencija. Ovime je planirana i uspostava vojske RS nakon što bi se raspustile oružane snage BiH koje postoje od 2005. godine.
Zaključke, koji zapravo nemaju nikakav direktni pravni učinak, predložio je i osmislio član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Oni predstavljaju zaduženje entitetskoj vladi da u narednih šest mjeseci osmisli cijeli set zakona kojima bi se ova područja uredila na entitetskom nivou, a državni zakoni prestali s važenjem. Što se vojske tiče ponuđene su tri opcije: umanjenje njenog kapaciteta, zakon o vojsci Republike Srpske ili zakon o demilitarizaciji Republike Srpske.
Na ovakve odluke reagirali su druga dva člana Predsjedništva, Šefik Džaferović i Željko Komšić, zaključkom da je Republika Srpska napustila Daytonski sporazum i pozivom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da zaštiti ustavni poredak, dok je Milorad Dodik rekao da će, ako Ustavni sud suspendira ove zaključke, proglasiti da nije nadležan u RS-u.
Reagirale su zajedničkim priopćenjem i ambasade SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije te Delegacije EU/Ureda specijalnog predstavnika EU, zaključivši da je riječ o dodatnom koraku ka eskalaciji, s čime se slaže i Dodikova opozicija u RS-u. Ovom zaključku se nema što dodati, osim informacije da iz Hrvatskog narodnog sabora nemamo nikakvog glasa ili stava o ovom pitanju.