Je li se HDZ zaista promijenio u samo dva tjedna? Iskreno, nismo baš sigurni
Političko usmjerenje u HDZ-u karakteristično je tek za novog predsjednika
Andrej Plenković nesumnjivo je pristojan čovjek, koji ne zauzima radikalne političke pozicije. I to jest novost u HDZ-u, ali novost samo u usporedbi s Tomislavom Karamarkom, koji je, mimo osobnih političkih uvjerenja, bio odabrao nacionalističku radikalizaciju stranke kao put do relativno dobrih izbornih rezultata.
Plenković se, pak, odlučio za Sanaderovu opciju iz 2003. godine; dakle, za Hrvatsku demokratsku zajednicu kao tolerantnu, društveno inkluzivnu demokršćansku stranku, što je, nesumnjivo, dobro za Hrvatsku.
Zasad, ali, nažalost i srednjoročno, takvo političko usmjerenje u HDZ-u karakteristično je tek za novog predsjednika stranke, te možda za malu grupu njegovih najbližih suradnika. Evo zašto.
Uspostavljanje ravnoteže
Prvo, HDZ je politička formacija koja nužno okuplja i krajnje desno biračko tijelo, koje iz čitavog niza povijesnih razloga (tragedija na Bleiburgu, emigracija, komunistička represija), svoj identitet pronalazi u stanovitoj nostalgiji prema NDH, te u borbenom antikomunizmu, pa u SDP-u vidi neokomunističke nacionalne neprijatelje.
Tuđman je bio itkekao svjestan snage tog segmenta HDZ-a, pa je stoga, da bi uspostavio ravnotežu, inzistirao na postojanju lijeve grupacije u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Ivo Sanader neutralizirao je, pak, desni dio HDZ-a ideologijom ulaska u NATO i u Europsku Uniju, kao dominantnim nacionalnim ciljevima.
Promjene identiteta političkih stranaka traju godinama
Andrej Plenković ne posjeduje ni jednu takvu polugu za nadzor radikalno desne stranačke grupacije, niti može na nju utjecati u nekoliko tjedana, ili nekoliko mjeseci. Promjene identiteta političkih stranaka traju godinama.
Ivici Račanu trebalo je više od dvije godine da od djelomično projugoslavenskog SKH iz 1989. godine napravi modernu nacionalnu lijevu stranku.
Ivi Sanaderu trebalo je skoro tri godine da od HDZ-a, koji je zapravo organizirao famozni, ultranacionalistički miting na splitskoj Rivi, stvori stranku koja će podnijeti i Sanaderov Hristos se rodi, ali i sveobuhvatnu državnu potjeru za generalom Gotovinom.
Uloga Hasanbegovića u novom HDZ-u
Ocjenjivati, dakle, da se HDZ iz zaista žestoko nacionalističke stranke odjednom, u dva tjedna, počeo transformirati u modernu demorkšćansku stranku više je nego naivno i duboko netočno.
Drugo. Andrej Plenković u većini svojih javnih istupa naglašava važnu ulogu dr. Zlatka Hasanbegovića u novom HDZ-u.
Svi, međutim, znamo da je baš dr. Hasanbegović bio onaj HDZ-ov političar, zbog kojeg je u posljednjih sedam mjeseci u svijetu izašlo najviše politički neugodnih i duboko kompromitantnih tekstova o HDZ-u, ali i o cijeloj Hrvatskoj.
Kulturni zločin posebnog ranga
Hasanbegović je, također, onaj političar koji je do te mjere počistio HTV, da je na državnoj televiziji sada gotovo nemoguće pogledati makar i jednu pristojnu informativnu emisiju (neovisno od bilo čijeg političkog stanovišta), jer je nema tko napraviti: u Informativnom programu HTV-a danas rade uglavnom amateri.
Pod Hasanbegovićem su, naposljetku eutanizirani treći programi radija i televizije, što je kulturni zločin posebnog ranga.
Uz takvog ministra kulture, kao jednog od najvažnijih suradnika novog predsjednika HDZ-a, netko bi trebao povjerovati kako se HDZ suštinski mijenja? Nemojmo se zezati.
Vlada koja je počela donositi odluke tek otkako je srušena
Treće, pogledajmo konkretne postupke tehničke Vlade, u kojoj još sjedi većina HDZ-ovih ministara. Ona donosi odluke koje ozbiljni ustavni stručnjaci smatraju kršenjem ovlasti tehničke Vlade.
Ona aktivno spriječava borbu protiv kriminala u sportu, pokušavajući suspendirati važeči Zakon o sportu. Sadašnja je Vlada, naposljetku, među šefove tima za provedbu reforme obrazovanja, dovela klerikalca ideološki bliskog Hrastu, stranci s kojom HDZ više neće formalno koalirati, ali čiju kulturnu politiku upravo provodi.
Četvrto, posve je nesumnjivo da je u prvih pola godine Hrvatska imala najgoru Vladu u svojoj povijesti, već i zato što ona nije bila kadra donositi odluke (zanimljivo je da je Vlada počela donositi odluke tek otkako je srušena u parlamentu, što je svojevrsni paradoks).
Nuđenje koalicije Mostu
Bilo bi krajnje naivno pomisliti da je za takvu Vladinu impotenciju bio kriv isključivo Tomislav Karamarko. Radilo se, naprotiv, o dubljim pravilima političkog sustava.
Naime, HDZ i Most ne mogu zajedno vladati, zato što bi se Most, u slučaju stvarno bliske suradnje s HDZ-om nužno utopio u HDZ-u, jer se i jedni i drugi obraćaju ideološki vrlo sličnom biračkom tijelu.
Most može postojati samo u konstantnom sukobu s HDZ-om, i to tako da stalno upozorava na HDZ-ove komprimitante političke postupke. A što radi gospodin Plenković? Javno nudi koaliciju Mostu.
Opasno ponavljanje neuspješnog modela
Plenković, znači, promovira ponavljanje istog onog političkog obrasca, koji je Oreškovićevu Vladu držao u permanentnoj blokadi. Plenković to čini zato što ne vjeruje, opravdano, da bi HDZ samostalno mogao sastaviti Vladu.
No, ponavljanje neuspješnog modela vladanja, samo zato da bi se došlo na vlast, najgora je, i nacionalno najopasnija vrsta političke trgovine. Utoliko je krajnje nevjerodostojno kad Plenković i Stier tvrde da se HDZ više ne bavi političkom trgovinom.
Oni su je, naprotiv, digli na višu razinu, nego bilo tko ranije, osim Sanaderova pokušaja /provokacije da 2002. godine razgovara o Velikoj koaliciji s Ivicom Račanom.
Neke stvari su teško promjenjive, osobito u tako kratko roku
Ne postoji, očigledno je, još ni jedan važniji sadržajni element u politici HDZ-a, koji bi mogao svjedočiti o bilo kakvoj ozbiljnoj, suštinskoj političkoj promjeni (svakako je dobro što su se riješili smiješnih političara poput Čorića i Tepeša, ali u HDZ-u se tradicionalno poigrava s pravašima).
Andrej Plenković pokušava, politički gledajući, postati novi Ivo Sanader. No, Sanaderu je, kako smo rekli, trebalo tri godine da deradikalizira stranku, a zatim se na parlamentarnim izborima 2007. godine, kad se u Hrvatskoj živjelo bolje i trošilo više nego ikad prije, opet morao vratiti tvrdom nacionalizmu, kako bi uspio pobijediti s nekih pedesetak tisuća glasova prednosti.
HDZ je, naprosto, i nacionalistička politička formacija: ne patritoska, nego u jednom svom segmentu, baš tvrdo nacionalistička, što se ne može promijeniti, a osobito ne u kratkom roku.
Ključno odricanje, koje je za Plenkovića ipak nemoguće
Plenkovićeva tolerantna i pristojna retorika svakako je dobrodošla u hrvatskom javnom prostoru (o čemu bi Milanović morao povesti računa), ali ona, zasad ne upućuje na sadržajne politike i ideološke promjene u HDZ-u, nego samo na marketinško – taktičke varijacije.
Da se Plenković, recimo, odrekao Hasanbegovića, kao što se Račan do 1992. godine odrekao jugoslavenskih i radikalno lijevih političara iz SDP-a, mogli bismo govoriti o simbolima srateških promjena.
Međutim, da se Andrej Plenković odrekao Zlatka Hasanbegovića, danas vjerojatno ne bi bio predsjednik Hrvatske demokratske zajednice.