Kanalizacija i asfalt po siromašnim naseljima nešto su što u razvijenim društvima rješava uprava za ceste i vodovod na svojim razinama. Kod nas je to i dalje veličan junački pothvat, u maniri partizanskih fimova
U rano proljeće 2001. godine bio sam maturant s ambicijom upisa studija arhitekture. Nevezano uz to što mi je ta struka duboko ukorijenjena u obitelj, arhitektura je nešto što morate željeti i živjeti, pa moje zanimanje seže još u gimnaziju. Za maturalni rad biram temu zagrebačkog urbanističkog razvoja i počinjem se time baviti, na razini gimnazijalca, ali dovoljno da se kao jučer sjećam tog prvog analitičkog pristupa gradu.
Godinu dana ranije na vlast je došao nekom omraženi, nekom voljeni Milan Bandić, iz današnje perspektive zaista zadnji iz grupe kolosalnih tranzicijskih despota, novovijekih feudalaca, klasični Dragi vođa.
I danas, točno dvadeset godina kasnije, kao već formirani arhitekt, nastojim sam sebi istumačiti što se dogodilo oko mene. Ili što nije. I nekako subjektivno percipiram da se dogodilo puno premalo stvari. Istinski prezirem mazanje očiju, jeftini populizam i gradnju priče na grbači nejakih. Intelektualno, imovinski, fizički, kako god. Nije fer. Naprosto nije, ali to je populizam, ne gradi se na mislećima.
Spomenik domovini i fontane kap su u moru
Pa krenimo biti realni i surovi. Što smo imali 2001., a što imamo 2021.? Postavlja se pitanje što je napravljeno od zaista bitnih zahvata, a što od nebitnih. Uopće ne želim komentirati fontane i Spomenik domovini jer su oni kap u moru. Zajedno su koštali otprilike 10 posto cijene jedne žičare.
Tu već dolazimo na prvu epsku budalaštinu; 700 milijuna kuna nije kap u moru. Ni pola koliko realno košta u manje korumpiranim zemljama. Medvednica nije ozbiljno brdo, trasu žičare umirovljenici planinari prošeću za sat i pol, autom vam treba dvadesetak minuta i košta vas vjerojatno 20 kuna goriva, cesta ima status županijske pa je čista laž priča da će se naplaćivati ulaz s alibijem nekakvog parka prirode.
Karta će vjerojatno biti pedesetak kuna, što dovodi do zaključka da je za jednu obitelj to priličan trošak i da će i dalje ići autom. Tako da je investicijska studija evidentno na razini za pad prvog razreda srednje ekonomske škole. Stara žičara je građena u doba minorne motorizacije, u doba kada se Stojadin čekao godinama, pa je cijela ta ideja danas potpuno deplasirana, na razini da nedjeljom obiteljski idete u Samobor na kremšnite vlakom. Ili nije, ako interesi nisu opće dobro.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Golden Gate prije 30 godina napravljen brže
Jedan Ivan i Ana, mladi roditelji, stoje u vječnoj gužvi na Jadranskom mostu i časkaju:
„Ljubavi proklet bio dan kada smo kupili stan na Laništu, a tvoja stara je na Prečkom“, a ona odgovara „Mačak, bit će lakše kad se napravi Jarunski most, ali strpi se, imamo Žičaru; znaš, naj, naj, naj u Europi, fensi smo kužiš, i Snježnu kraljicu i sve to kak se šika, pravi smo mali glečer“.
Ana bi ovako odgovorila eventualno da je savjetnica pročelnika gradskog ureda za praćenje satelita i gubljenje vremena ili tako neke alanfordovske institucije, ali s obzirom da nije, onda psuje pa nećemo citirati.
Jarunski most nije napravljen, ako netko nije primjetio. Napravljen je Domovinski. Skupo, ali opet za pola cijene žičare, traljavo, po prastaroj ideji i projektima započetim prije ere koju analiziramo. Golden Gate je napravljen za godinu manje tridesetih godina prošlog stoljeća. Kakav zaljev San Francisca? Pa ljudi, to je Sava, podivljala brza rijeka između klisura. Isto tako, Radnička i Branimirova, na primjer, spajale su se duplo duže nego se gradila autocesta do Splita.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Napravljen je, ne lažimo si, minimum minimuma
Nemojmo se lagati, od ključnih infrastrukturalnih projekata napravljen je minimum minimuma. Zato što su komplicirani, zato što traže znanje, ozbiljne firme, europski novac i tako dalje, a onda nema mućkanja, a kad nema mućkanja nema sreće, ni lovice, ni jeftinih glasova. To sve zahtijeva stručne i intelektualne kapacitete, a takvim kadrovima ne pada na pamet petljati se s podobnicima i maloumnicima.
Kanalizacija i asfalt po siromašnim naseljima nešto su što u razvijenim društvima rješava uprava za ceste i vodovod na svojim razinama. Kod nas je to i dalje veličan junački pothvat, u maniri partizanskih fimova.
Jan Pivac snimljen ispred Bandićevog zlatnog WC-a: ‘Rado posjetim mali spomenik velikoj korupciji kraj svoje kuće te maštam da ću u životu imati priliku graditi objekt s budžetom od 10,000 eura po m2 kao što je bio za WC na trgu Kralja Petra Krešimira IV.’
Prioriteti: privatne investicije u zgrade i shopping centre
Problem denivelacije pruge i spajanja podijeljenog grada kao ključni problem nije ni načet. Je, studijom i analizom, više njih, svakih desetak godina. Tu onda, ne zaboravimo, kao stranka u postupku dolazi i država, odnosno HŽ sa svojim podfirmama. Dijalog s njima vjerujem da čak i gradskim strukturama predstavlja ozbiljnu partiju tenisa protiv zida. Znači ništa. Isti podvožnjaci, isti čepovi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bolnice? Preskok teme molim.
Jakuševac? Postojan smrad koji nikad nije podbacio.
Javni prijevoz? Savjetujem romantični put u Veliku Goricu, busom sa kolodvora.
Gradsko stanovanje? Uživajte u Jelkovcu, danju i noću.
Velesajam? Čekamo Auto Show, nema više u Ženevi, možda bude u Zagrebu.
Napravljen je Bundek. Eto. Asfalt na Jarunu je od Univerzijade, pitajte bicikliste.
Imamo Arenu! Ali i maksimirski dragulj.
Paromlin? Blok Badel? Ciglana? Gredelj? Zagrepčanka? Bit će, vjerujte, obećajemo!
Užasno me frustrira fascinacija da je sve super i da je puno napravljeno. Nije. Izgrađene su zgrade privatnih investitora, shopping centri, a koridori ulica su isti. Rotor je nešto što se trebalo dogoditi prije puno godina, nije svemirski projekt, godina dana gradnje, petlja kao petlja. Da budemo time impresionirani? Možda Škorpikovom? Dajte molim vas.
Neka nam New York oprosti svetogrđe
Rađeni su radovi nužnog napretka kroz 20 godina. Minimalnog napretka. Novac je davan potrebitima, i to je u redu, ali to nije razvoj grada već prioriteti distribucije sredstava. Planirani Manhattan (neka nam New York oprosti svetogrđe) je copy paste Beograda na vodi. A što je Beograd na vodi? Copy paste Dubai Marine u Europu. Imali smo sreće pa nismo dobili generičke bliskoistočne napolitanke od zgrada i jedan toranj, ispravak, kulu! I oprali sumnjive stotine milijuna. Čak i nismo imali sreće, nego nismo ipak baš toliko maloumni. Ponosan sam bar na nešto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Studenti prve godine arhitekture nisu bili rođeni kada sam ja upisao fakultet. Kada bi mi mladi kolega danas pristupio i pitao me da mu pokažem što je napravljeno u razvoju grada u toj jednoj generaciji, gdje bih ga odveo? Branimirovom do Radničke, pistama Kozari puteva preko Domovinskog mosta na Bundek da popijemo kavu.
I onda bismo pogledali fontane, spomenik našem profesoru, isprika, Domovini i ušli kroz povijesni miramarski podvožnjak u urušeni Donji grad, jasno pod uvjetom da se nije pretvorio u gorsko jezero, pa da se sugrađani međusobno spašavaju od utapljanja. Kolega, to je to, nije baš da ste po tom pitanju baš nešto propustili zbog toga što ste se rodili 20 godina nakon mene.
Jedina prava kandidatkinja za Zagrepčanku godine
I da, zagrepčanka godine bi trebala postati samo i isključivo Mirna Mrčela, cura koja je spasila čovjeka prošlo ljeto iz istog tog gorskog jezera od utapljanja, ali to bi nametnulo neugodna pitanja, a to je za izbjeći.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato je ipak predložena gradonačelnikova bliska suradnica koja je, kako su napisali u obrazloženju, zagrijala duše i unijela optimizam da u Zagrebu, drage dame, i dalje imate vrhunske obrtnike, frizere, pa imate priliku tako blistati, a vi draga gospodo živite Monte Carlu! I baš taj komični izbor personificira stvarno stanje. Pa nek nam je sa srećom.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Jedan od vodećih arhitekata nove generacije analizira: Što je to Milan Bandić izgradio u 20 godina
Kada bi mi mladi kolega danas pristupio i pitao me da mu pokažem što je napravljeno u razvoju grada, u toj jednoj generaciji, gdje bih ga odveo?
Kanalizacija i asfalt po siromašnim naseljima nešto su što u razvijenim društvima rješava uprava za ceste i vodovod na svojim razinama. Kod nas je to i dalje veličan junački pothvat, u maniri partizanskih fimova
U rano proljeće 2001. godine bio sam maturant s ambicijom upisa studija arhitekture. Nevezano uz to što mi je ta struka duboko ukorijenjena u obitelj, arhitektura je nešto što morate željeti i živjeti, pa moje zanimanje seže još u gimnaziju. Za maturalni rad biram temu zagrebačkog urbanističkog razvoja i počinjem se time baviti, na razini gimnazijalca, ali dovoljno da se kao jučer sjećam tog prvog analitičkog pristupa gradu.
Godinu dana ranije na vlast je došao nekom omraženi, nekom voljeni Milan Bandić, iz današnje perspektive zaista zadnji iz grupe kolosalnih tranzicijskih despota, novovijekih feudalaca, klasični Dragi vođa.
I danas, točno dvadeset godina kasnije, kao već formirani arhitekt, nastojim sam sebi istumačiti što se dogodilo oko mene. Ili što nije. I nekako subjektivno percipiram da se dogodilo puno premalo stvari. Istinski prezirem mazanje očiju, jeftini populizam i gradnju priče na grbači nejakih. Intelektualno, imovinski, fizički, kako god. Nije fer. Naprosto nije, ali to je populizam, ne gradi se na mislećima.
Spomenik domovini i fontane kap su u moru
Pa krenimo biti realni i surovi. Što smo imali 2001., a što imamo 2021.? Postavlja se pitanje što je napravljeno od zaista bitnih zahvata, a što od nebitnih. Uopće ne želim komentirati fontane i Spomenik domovini jer su oni kap u moru. Zajedno su koštali otprilike 10 posto cijene jedne žičare.
Tu već dolazimo na prvu epsku budalaštinu; 700 milijuna kuna nije kap u moru. Ni pola koliko realno košta u manje korumpiranim zemljama. Medvednica nije ozbiljno brdo, trasu žičare umirovljenici planinari prošeću za sat i pol, autom vam treba dvadesetak minuta i košta vas vjerojatno 20 kuna goriva, cesta ima status županijske pa je čista laž priča da će se naplaćivati ulaz s alibijem nekakvog parka prirode.
Karta će vjerojatno biti pedesetak kuna, što dovodi do zaključka da je za jednu obitelj to priličan trošak i da će i dalje ići autom. Tako da je investicijska studija evidentno na razini za pad prvog razreda srednje ekonomske škole. Stara žičara je građena u doba minorne motorizacije, u doba kada se Stojadin čekao godinama, pa je cijela ta ideja danas potpuno deplasirana, na razini da nedjeljom obiteljski idete u Samobor na kremšnite vlakom. Ili nije, ako interesi nisu opće dobro.
Golden Gate prije 30 godina napravljen brže
Jedan Ivan i Ana, mladi roditelji, stoje u vječnoj gužvi na Jadranskom mostu i časkaju:
„Ljubavi proklet bio dan kada smo kupili stan na Laništu, a tvoja stara je na Prečkom“, a ona odgovara „Mačak, bit će lakše kad se napravi Jarunski most, ali strpi se, imamo Žičaru; znaš, naj, naj, naj u Europi, fensi smo kužiš, i Snježnu kraljicu i sve to kak se šika, pravi smo mali glečer“.
Ana bi ovako odgovorila eventualno da je savjetnica pročelnika gradskog ureda za praćenje satelita i gubljenje vremena ili tako neke alanfordovske institucije, ali s obzirom da nije, onda psuje pa nećemo citirati.
Jarunski most nije napravljen, ako netko nije primjetio. Napravljen je Domovinski. Skupo, ali opet za pola cijene žičare, traljavo, po prastaroj ideji i projektima započetim prije ere koju analiziramo. Golden Gate je napravljen za godinu manje tridesetih godina prošlog stoljeća. Kakav zaljev San Francisca? Pa ljudi, to je Sava, podivljala brza rijeka između klisura. Isto tako, Radnička i Branimirova, na primjer, spajale su se duplo duže nego se gradila autocesta do Splita.
Napravljen je, ne lažimo si, minimum minimuma
Nemojmo se lagati, od ključnih infrastrukturalnih projekata napravljen je minimum minimuma. Zato što su komplicirani, zato što traže znanje, ozbiljne firme, europski novac i tako dalje, a onda nema mućkanja, a kad nema mućkanja nema sreće, ni lovice, ni jeftinih glasova. To sve zahtijeva stručne i intelektualne kapacitete, a takvim kadrovima ne pada na pamet petljati se s podobnicima i maloumnicima.
Kanalizacija i asfalt po siromašnim naseljima nešto su što u razvijenim društvima rješava uprava za ceste i vodovod na svojim razinama. Kod nas je to i dalje veličan junački pothvat, u maniri partizanskih fimova.
Prioriteti: privatne investicije u zgrade i shopping centre
Problem denivelacije pruge i spajanja podijeljenog grada kao ključni problem nije ni načet. Je, studijom i analizom, više njih, svakih desetak godina. Tu onda, ne zaboravimo, kao stranka u postupku dolazi i država, odnosno HŽ sa svojim podfirmama. Dijalog s njima vjerujem da čak i gradskim strukturama predstavlja ozbiljnu partiju tenisa protiv zida. Znači ništa. Isti podvožnjaci, isti čepovi.
Bolnice? Preskok teme molim.
Jakuševac? Postojan smrad koji nikad nije podbacio.
Javni prijevoz? Savjetujem romantični put u Veliku Goricu, busom sa kolodvora.
Gradsko stanovanje? Uživajte u Jelkovcu, danju i noću.
Velesajam? Čekamo Auto Show, nema više u Ženevi, možda bude u Zagrebu.
Napravljen je Bundek. Eto. Asfalt na Jarunu je od Univerzijade, pitajte bicikliste.
Imamo Arenu! Ali i maksimirski dragulj.
Paromlin? Blok Badel? Ciglana? Gredelj? Zagrepčanka? Bit će, vjerujte, obećajemo!
Užasno me frustrira fascinacija da je sve super i da je puno napravljeno. Nije. Izgrađene su zgrade privatnih investitora, shopping centri, a koridori ulica su isti. Rotor je nešto što se trebalo dogoditi prije puno godina, nije svemirski projekt, godina dana gradnje, petlja kao petlja. Da budemo time impresionirani? Možda Škorpikovom? Dajte molim vas.
Neka nam New York oprosti svetogrđe
Rađeni su radovi nužnog napretka kroz 20 godina. Minimalnog napretka. Novac je davan potrebitima, i to je u redu, ali to nije razvoj grada već prioriteti distribucije sredstava. Planirani Manhattan (neka nam New York oprosti svetogrđe) je copy paste Beograda na vodi. A što je Beograd na vodi? Copy paste Dubai Marine u Europu. Imali smo sreće pa nismo dobili generičke bliskoistočne napolitanke od zgrada i jedan toranj, ispravak, kulu! I oprali sumnjive stotine milijuna. Čak i nismo imali sreće, nego nismo ipak baš toliko maloumni. Ponosan sam bar na nešto.
Studenti prve godine arhitekture nisu bili rođeni kada sam ja upisao fakultet. Kada bi mi mladi kolega danas pristupio i pitao me da mu pokažem što je napravljeno u razvoju grada u toj jednoj generaciji, gdje bih ga odveo? Branimirovom do Radničke, pistama Kozari puteva preko Domovinskog mosta na Bundek da popijemo kavu.
I onda bismo pogledali fontane, spomenik našem profesoru, isprika, Domovini i ušli kroz povijesni miramarski podvožnjak u urušeni Donji grad, jasno pod uvjetom da se nije pretvorio u gorsko jezero, pa da se sugrađani međusobno spašavaju od utapljanja. Kolega, to je to, nije baš da ste po tom pitanju baš nešto propustili zbog toga što ste se rodili 20 godina nakon mene.
Jedina prava kandidatkinja za Zagrepčanku godine
I da, zagrepčanka godine bi trebala postati samo i isključivo Mirna Mrčela, cura koja je spasila čovjeka prošlo ljeto iz istog tog gorskog jezera od utapljanja, ali to bi nametnulo neugodna pitanja, a to je za izbjeći.
Zato je ipak predložena gradonačelnikova bliska suradnica koja je, kako su napisali u obrazloženju, zagrijala duše i unijela optimizam da u Zagrebu, drage dame, i dalje imate vrhunske obrtnike, frizere, pa imate priliku tako blistati, a vi draga gospodo živite Monte Carlu! I baš taj komični izbor personificira stvarno stanje. Pa nek nam je sa srećom.