Zvuči baš kao tipičan hrvatski san. Osnivao si, nekad davno, HDZ u svom kvartu. Danas si dobrostojeći državni dužnosnik, pače, ravnatelj cijelog jednog središnjeg državnog ureda. Dobar si s premijerom, iz istog kvarta ste, a bio si i jedan od glavnih operativaca na unutarstranačkim izborima, kad je premijer potvrdio da stvari čvrsto drži pod kontrolom.
Plaćica je fina, ugodnih 17.400 kuna. Supruga ima tek oko tisuću kuna manje. U državnoj firmi, normalno. Ukratko, kućni budžet se da razvući od prvog od prvog.
Konji vrani
Pomaže i kuća s okućnicom, nekih 500 kvadrata u glavnom gradu, vrijedna cca 2,7 milijuna kuna. Kao i dva apartmana u Novalji, žive vage od nekih stotinjak kvadrata zajedno.
Uglavnom, dovoljno za jedan život, miran, tih. Al’ je Vasa, pardon, Gordan, “hteo mnogo više”. Kako kaže pjesma – “konje vrane, po livadi razigrane”.
Diler kokainom
Livada ne nedostaje, Gordan Hanžek, ravnatelj Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, uglavnom po prirodi posla u zadnje vrijeme obilazi livade. Jer su kuće koje su bila na njima srušene u potresu, prije dvije godine. Tamo su i dalje livade.
A jesu, eto, i konji vrani. Točnije, 268 konja vranih pod haubom luksuznog Audija Q7 iz 2015. godine, mrge od automobila kakav se, sedam godina star, po oglasnicima prodaje za 350-400 tisuća kuna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A u luksuznom državnom automobilu kojeg koristi 24 sata, jer posao nikad ne spava, banijsku zaboravljenu sirotinju i tugu obilazi gospodin ravnatelj Hanžek. Da stvar bude urnebesna, automobil je država oduzela osuđenom dileru kokainom.
Čovječe dragi…
Što sve skupa ostavlja jedno dosta bitno pitanje. Kako ti, čovječe dragi, tako nešto uopće padne na pamet?
Odnosno, kako ti ne padne na pamet da možda baš i nije u redu da se po razuršenim selima i među kontejnerima u kojima već dvije godine žive ljudi – kojima nisi obnovio kuće – vozaš u megaluksuznom Audiju Q7, s 268 konja, poput, štajaznam, nekog dilera drogom? Nego još tražiš da ti se dodjeli ne bilo koje, nego baš to vozilo?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zaštitno lice
Možda se odgovor na to pitanje može pronaći u današnjoj Hanžekovoj reakciji na Plenkovićevu ocjenu da je obnova “nestvarno spora”. Gospodin ravnatelj je to shvatio kao poticaj, pa sebe usporedio s – Mislavom Oršićem. Koji je na Mundijalu, veli Hanžek, na kraju dobro iskoristio malu minutažu.
Ili, još bolje, u njegovoj uznemirenosti. Zbog Telegrama. Odnosno, činjenice da je naš novinar ustvrdio da službeni Audi Q7 noći u Hanžekovoj garaži. “Ako netko gleda što je u mojoj garaži, to je narušavanje mog osobnog mira”, ljutnuo se gospodin ravnatelj, zaštitno lice obnove od potresa u Hrvatskoj.
Vanđelić se nije snašao
Hanžek je danas, zapravo, ono što je u prvoj godini nakon potresa bio tadašnji ravnatelj Fonda za obnovu, Damir Vanđelić. Čovjek na kojeg se, uz resornog ministra Paladinu (kojemu također nije palo na pamet zapitati se je li u redu skakutati u dresu reprezentacije na katarskom pijesku dok obnova ide – nestvarno sporo), prvog pomisli kad se kaže – obnova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno, tu prestaju usporedbe. Vanđelić se nije snašao. Onako kako se to već snalazi u tipičnom hrvatskom snu.
Novi standardi
Kad je odlazio, krajem prošle godine, bio je uvjeren kako je i osobno postavio neke nove standarde. “Koristim svoje računalo i mobitel, svoj automobil. Htio sam da to bude moj doprinos obnovi”, govorio je Vanđelić na tiskovnoj konferenciji na kojoj je obznanio svoju ostavku. I dodao kako “svi mi moramo biti svjesni da nas građani plaćaju i oni su naši klijenti, kao konobarima gosti u kafiću”.
Tko zna, možda je jako teško biti takvih stvari svjestan dok se voziš na državni račun, u limuzini oduzetoj dileru kokainom. Ili su ipak svi oni koji razmišljaju poput bivšeg ravnatelja Fonda za privatizaciju nepopravljivi naivci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osobni mir
Hrvatski san, bar ovaj kakvog živi gospodin ravnatelj i (pre)mnogo njegovih kolega, nisu novi standardi, skromnost i transparentnost upravljača. Nego “konji vrani” na državni račun, dobra lova u državnoj službi, kuća u Zagrebu i koji apartmanić na moru, da se nađe.
A obnova? Bit će. Jednom. Dotad treba tek dobro paziti da se slučajno ne naruši “osobni mir” gospodina ravnatelja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedino pitanje nakon otkrića da je šef obnove Banije od države dobio džip: kako ti, čovječe, padne na pamet?
Obnova od potresa je napredovala: Vanđelić se po Baniji vozio vlastitim autom, Hanžek u državnom Audiju
Hanžek je danas, zapravo, ono što je u prvoj godini nakon potresa bio tadašnji ravnatelj Fonda za obnovu, Damir Vanđelić. Čovjek na kojeg se, uz resornog ministra, prvog pomisli kad se kaže - obnova. Tu sličnosti prestaju
Zvuči baš kao tipičan hrvatski san. Osnivao si, nekad davno, HDZ u svom kvartu. Danas si dobrostojeći državni dužnosnik, pače, ravnatelj cijelog jednog središnjeg državnog ureda. Dobar si s premijerom, iz istog kvarta ste, a bio si i jedan od glavnih operativaca na unutarstranačkim izborima, kad je premijer potvrdio da stvari čvrsto drži pod kontrolom.
Plaćica je fina, ugodnih 17.400 kuna. Supruga ima tek oko tisuću kuna manje. U državnoj firmi, normalno. Ukratko, kućni budžet se da razvući od prvog od prvog.
Konji vrani
Pomaže i kuća s okućnicom, nekih 500 kvadrata u glavnom gradu, vrijedna cca 2,7 milijuna kuna. Kao i dva apartmana u Novalji, žive vage od nekih stotinjak kvadrata zajedno.
Uglavnom, dovoljno za jedan život, miran, tih. Al’ je Vasa, pardon, Gordan, “hteo mnogo više”. Kako kaže pjesma – “konje vrane, po livadi razigrane”.
Diler kokainom
Livada ne nedostaje, Gordan Hanžek, ravnatelj Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, uglavnom po prirodi posla u zadnje vrijeme obilazi livade. Jer su kuće koje su bila na njima srušene u potresu, prije dvije godine. Tamo su i dalje livade.
A jesu, eto, i konji vrani. Točnije, 268 konja vranih pod haubom luksuznog Audija Q7 iz 2015. godine, mrge od automobila kakav se, sedam godina star, po oglasnicima prodaje za 350-400 tisuća kuna.
A u luksuznom državnom automobilu kojeg koristi 24 sata, jer posao nikad ne spava, banijsku zaboravljenu sirotinju i tugu obilazi gospodin ravnatelj Hanžek. Da stvar bude urnebesna, automobil je država oduzela osuđenom dileru kokainom.
Čovječe dragi…
Što sve skupa ostavlja jedno dosta bitno pitanje. Kako ti, čovječe dragi, tako nešto uopće padne na pamet?
Odnosno, kako ti ne padne na pamet da možda baš i nije u redu da se po razuršenim selima i među kontejnerima u kojima već dvije godine žive ljudi – kojima nisi obnovio kuće – vozaš u megaluksuznom Audiju Q7, s 268 konja, poput, štajaznam, nekog dilera drogom? Nego još tražiš da ti se dodjeli ne bilo koje, nego baš to vozilo?
Zaštitno lice
Možda se odgovor na to pitanje može pronaći u današnjoj Hanžekovoj reakciji na Plenkovićevu ocjenu da je obnova “nestvarno spora”. Gospodin ravnatelj je to shvatio kao poticaj, pa sebe usporedio s – Mislavom Oršićem. Koji je na Mundijalu, veli Hanžek, na kraju dobro iskoristio malu minutažu.
Ili, još bolje, u njegovoj uznemirenosti. Zbog Telegrama. Odnosno, činjenice da je naš novinar ustvrdio da službeni Audi Q7 noći u Hanžekovoj garaži. “Ako netko gleda što je u mojoj garaži, to je narušavanje mog osobnog mira”, ljutnuo se gospodin ravnatelj, zaštitno lice obnove od potresa u Hrvatskoj.
Vanđelić se nije snašao
Hanžek je danas, zapravo, ono što je u prvoj godini nakon potresa bio tadašnji ravnatelj Fonda za obnovu, Damir Vanđelić. Čovjek na kojeg se, uz resornog ministra Paladinu (kojemu također nije palo na pamet zapitati se je li u redu skakutati u dresu reprezentacije na katarskom pijesku dok obnova ide – nestvarno sporo), prvog pomisli kad se kaže – obnova.
Naravno, tu prestaju usporedbe. Vanđelić se nije snašao. Onako kako se to već snalazi u tipičnom hrvatskom snu.
Novi standardi
Kad je odlazio, krajem prošle godine, bio je uvjeren kako je i osobno postavio neke nove standarde. “Koristim svoje računalo i mobitel, svoj automobil. Htio sam da to bude moj doprinos obnovi”, govorio je Vanđelić na tiskovnoj konferenciji na kojoj je obznanio svoju ostavku. I dodao kako “svi mi moramo biti svjesni da nas građani plaćaju i oni su naši klijenti, kao konobarima gosti u kafiću”.
Tko zna, možda je jako teško biti takvih stvari svjestan dok se voziš na državni račun, u limuzini oduzetoj dileru kokainom. Ili su ipak svi oni koji razmišljaju poput bivšeg ravnatelja Fonda za privatizaciju nepopravljivi naivci.
Osobni mir
Hrvatski san, bar ovaj kakvog živi gospodin ravnatelj i (pre)mnogo njegovih kolega, nisu novi standardi, skromnost i transparentnost upravljača. Nego “konji vrani” na državni račun, dobra lova u državnoj službi, kuća u Zagrebu i koji apartmanić na moru, da se nađe.
A obnova? Bit će. Jednom. Dotad treba tek dobro paziti da se slučajno ne naruši “osobni mir” gospodina ravnatelja.