Još jedna mama dječaka s autizmom: 'I mog sina svećenik nije htio pričestiti. U ovoj zemlji i za Crkvu moraš imati vezu'
Nakon ružnog slučaja u Benkovcu razgovarali smo s još jednom mamom. Tvrdi, to nije rijetkost
Svećenika, kaže, nije zanimalo kako pomoći djetetu da se uklopi nego je prvo tražio da se mali ispovijedi, a ako to sam ne može, neka onda majka s njim uvježba što će reći. 'Pitala sam ga, velečasni, pa što Ivano ima ispovjediti?', priča Suzana. 'Zar moramo zadovoljiti formu s dečkom koje ne razumije pojam grijeha?...'
“Najprije napišite da takav čovjek nije za svećenika”. To je prvo što je jutros izgovorila Suzana Rešetar, predsjednica udruge Sjena, koja okuplja obitelji djece s teškoćama u razvoju i majka autističnog tinejdžera Ivana, kad smo je zamolili da komentira postupak benkovačkog svećenika don Anđelka Bulata koji je odbio pričestiti 10-godišnjeg dječaka s autizmom.
”Imala sam nagonsku potrebu jednostavno preskočiti sve članke o tome”, kaže Suzana koja je također vjernica. ”Mi, roditelji djece s autizmom, i inače smo sa svih strana zatrpani predrasudama, odbijanjem, osudama i upiranjima prstom da nemaš živaca još i za ovo. Rodili smo tu našu djecu, ni mi ni naša djeca nismo birali njihovo stanje. Nitko ne bi izabrao da se rodi s autizmom, Downovim sindromom ili s kvadriplegijom. A onda te i u Crkvi ponižavaju i stigmatiziraju. Neki biskup, nadbiskup, Josip Bozanić, ne znam tko, trebao bi se uime Crkve svima nama ispričati za ovo. Ali to se, evo, nije dogodilo i neće se dogoditi”.
Slučaj iz Benkovca nije izoliran eksces
Gospođa Rešetar uvjerena je da ovo u Benkovcu nije bio izolirani eksces jer je, kaže, identičnu stvar i ona svojedobno prošla u Zagrebu sa svojim sinom, a i neki drugi roditelji djece s intelektualnim teškoćama javljali su joj se sa sličnim problemima.
”Znamo da u ovom društvu moraš za sve imati vezu, ali da sam ja morala naći vezu čak i da bi se pričestio moj Ivano, to ti ne ide u glavu. A i u njegovom slučaju svećenik se ponio kao i taj u Benkovcu”, prisjeća se svog gorkog iskustva. ”Pa možete li vi shvatiti da pojedini crkveni prelati odbijaju djecu s autizmom? Kao da oni nisu ljudi. Kao da baš njima nije posebno potrebno to sidro vjere. Može li to shvatiti itko normalan?”, pita Suzana gledajući u zrak kao da otamo očekuje podršku.
”Našoj su djeci pridjenuli tu etiketu ‘posebnih potreba’, ali i ona imaju iste potrebe kao i sva druga. Da budu voljena, prihvaćena, da imaju prijatelje i igračku. Kad se to čak ni u Crkvi ne razumije, onda je jasno kako su velike promjene potrebne toj instituciji”, kaže Suzana.
Svećenika nije zanimalo kako pomoći dječaku
Priča nam kako je ”po vezi” pričešćen sada 14-godišnji Ivano, koji ide u redovni razred, a voli ići u crkvu i tamo sada s drugom djecom redovito ministrira. Trebao je taj sakrament primiti zajedno sa svojim razredom, ali kako stanuju na drugom kraju grada, roditelji nisu poznavali svećenika koji će za tu školu voditi obred. Suzana je zato tražila da je primi kako bi ga upozorila da Ivano ima autizam pa na pričesti možda može napraviti neki pogrešan korak, početi pjevati ili se odvojiti od grupe.
Svećenika, kaže, nije zanimalo kako pomoći djetetu da se uklopi nego je prvo tražio da se mali ispovijedi, a ako to sam ne može, neka onda majka s njim uvježba što će reći. ”Pitala sam ga, velečasni, pa što Ivano ima ispovjediti?”, priča Suzana. ”Zar moramo zadovoljiti formu s dečkom koje ne razumije pojam grijeha? I za kakav uopće grijeh očekujete da ćete od njega čuti? Da je uzeo tuđu gumicu? Da je gurnuo učiteljicu? Što? I kakvog smisla ima da to uvježbavamo kao za kazalište?”.
‘Bio je zabrinut za hostiju, a ne za moje dijete’
No, svećenik je ustrajao. ”Bio je zabrinut za hostiju, a ne za moje dijete, zahtijevao je da ga upišemo još i na crkveni vjeronauk iako od silnih terapija jedva stignemo u školu. Osjećala sam se tako jadno i bijedno”, kaže Suzana.
”I onda sam rekla sama sebi da je Crkva, koja je tu da nam pruži utjehu, stvarno posljednje mjesto na kome ću ja moliti da moj sin bude prihvaćen. Otišla sam u drugu crkvu gdje sam nekoga poznavala i drugi je svećenik pričestio mog Ivana. S nepoznatom djecom jer mu nije bilo dopušteno da na toj svečanosti bude sa svojim razredom. U tu crkvu idemo i danas jer su tamo normalni ljudi. Ima divnih svećenika, a ima i govana”, zaključuje Suzana.
Ističe kako se stigmatiziranjem drugačije djece posebno štetna poruka šalje svima ostalima u njihovoj nježnoj dobi. Već zarana im se ucjepljuje uvjerenje, objašnjava Suzana, da ti njihovi prijatelji, s kojima dijele školske klupe, nisu dobrodošli jer se razlikuju od njih, da su manje vrijedni i da ih treba izbjegavati. ”Eto tako ovakvi sramotni primjeri odgajaju mlade generacije. A onda se čudimo kad u društvu vidimo ispade netolerancije i mržnje”.