Kad država lošim roditeljima i oduzme djecu, male su šanse da će ih dati na posvajanje. Zašto?

Slučaj obiteljskog nasilja na Pagu, gdje je otac s balkona bacio četvero svoje malodobne djece, otvorio je brojna pitanja o zaštiti prava djece i o funkcioniranju hrvatskog sustava socijalne skrbi. Kao što smo pisali, četvero ozlijeđenih mališana ima još jednu sestru, 18-godišnju djevojku koju je njihova majka dobila u prvom braku. Ona je štićenica Doma za nezbrinutu djecu u Rijeci, a mediji pišu kako je pokazivala zabrinutost za brata i sestre jer je, živeći u kući s majkom i očuhom, bila izložena verbalnom i fizičkom nasilju.

Usprkos tome, Vesna Burčul, ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Zadru, rekla je da kod te obitelji nikada ništa nije ukazivalo mogućnost ovakvog ishoda, i dodala da nikad nije bilo prijavljeno nasilje u toj obitelji. Novinari nisu uspjeli doznati koliko su često djelatnici njezinog centra tamo provodili nadzor, jer im je poklopila slušalicu kada su joj postavili to pitanje.

Što država radi da popravi stvar

Ministrica demografije i obitelji Nada Murganić jučer je na konferenciji za medije potvrdila da je upravni nadzor utvrdio teške propuste u radu ravnateljice. Ministrica za ravnateljicu predlaže smjenu, među ostalim i zbog toga što je obitelj s Paga dugo u sustavu socijalne skrbi, a taj sustav nije dovoljno brinuo o njima. Nije bilo dovoljno kontakata s obitelji, a ni suradnja s pedijatrima i školskim sustavom nije bila zadovoljavajuća.

Još uvijek nije jasno što će biti s ozlijeđenom djecom kada ih puste iz bolnice. Predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu, Lana Peto Kujundžić, smatra da za njih treba naći udomiteljsku obitelj, i pritom paziti da ih se ne razdvaja. S obzirom na to kako u Hrvatskoj funkcionira sustav udomljavanja i posvajanja djece, lako je zaključiti da je pred njima prilično neizvjesna budućnost. Zašto je to tako, i što država čini ili ne čini kako bi situaciju popravila, upitali smo Dianu Topčić-Rosenberg, članicu odbora Udruge za potporu posvojenju Adopta i potpredsjednicu stranke GLAS.

Dugotrajni postupci

Gospođa Topčić-Rosenberg nije htjela nagađati o tome što će biti s djecom s Paga. Prema njezinom iskustvu, Centri za socijalnu skrb često su preopterećeni velikim brojem slučajeva, pa naprosto pretpostavljaju kako je u obitelji koju bi trebali nadgledati sve u redu. Usprkos tome, potpredsjednica GLAS-a smatra kako treba pričekati rezultate inspekcije i stručnog nadzora, a ako se pojave dokazi o propustima zadarskog Centra, kaže da će njezina stranka svakako tražiti da krivci preuzmu odgovornost.

Što se tiče posvajanja djece, gospođa Topčić – Rosenberg jednim od najvećih problema smatra to što se postupci oduzimanja roditeljske skrbi biološkim roditeljima u Hrvatskoj ne pokreću na vrijeme, a čak i kada se pokrenu, traju jako dugo. Zbog toga djeca godine provode u udomiteljskim obiteljima ili domovima. Sustav u Hrvatskoj toliko je neorganiziran da nema podataka čak ni o tome koliko takav limb traje. „Kada sud napokon donese odluku o oduzimanju roditeljske skrbi, djeca najčešće imaju 12 ili 13 godina”, objašnjava, a tada im je teško osigurati posvajanje.

Ministarstvo čini premalo

„U udomiteljskim obiteljima ili domovima za nezbrinutu djecu trenutno se nalazi se preko 3000 djece. Više od 90 posto njih ostaje u sustavu skrbi”, kaže gospođa Topčić – Rosenberg. Čak i kada djeca ispunjavaju uvjete za posvojenje, zbog neefikasnog sustava će od njih otprilike 350 posvojeno biti samo stotinjak. Po mišljenju naše sugovornice, glavni krivac za to je Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, koje čini premalo da olakša proces posvajanja.

Stvari ne samo da se ne miču s mjesta, nego su u posljednjih nekoliko godina krenule na gore. Primjer za to je zanemarena stranica na kojoj su zainteresirani posvojitelji mogli vidjeti profile djece. „Djeca su postala nevidljiva za posvojitelje. Stranica koja je otvorena 2016. godine, i na kojoj su potencijalni posvojitelji mogli vidjeti anonimizirane profile djece, više ne funkcionira. Na njoj je trenutno samo 45 profila”, kaže Topčić-Rosenberg. „Iz ministarstva su rekli da se stranica nije pokazala korisnom, mada mi imamo podatke da je u dva mjeseca preko te stranice posvojeno troje djece koja bi inače teško pronašla obitelj.”

Nema roditeljskog dopusta

Aktiviste posvećene poticanju posvajanja posebno frustrira izostanak zakonskih promjena koje bi ubrzale i olakšale posvajanje. Štoviše, zakoni često ne idu na ruku posvojiteljima. Primjer za to je Zakon o rodnim i rodiljnim potporama. „Diskriminira se one koji žele posvojiti djecu stariju od osam godina, jer im se dozvoljava samo rodiljni dopust od šest mjeseci. Uskraćena im je mogućnost da dobiju dodatni roditeljski dopusta od šest mjeseci koji dobivaju oni koji posvajaju mlađu djecu.”

Posvojitelji ne dobivaju ni jednokratnu novčanu potporu koju se za novorođeno dijete isplaćuju zbog povećanih troškova koji nastaju dolaskom djeteta u obitelj. „Vjerojatno misle da su svi ljudi koji se odluče za posvajanje djece imućni. Očito je da državi do posvajanja nije stalo, jer ulažete u ono za što vam je stalo da se ostvari”, konstatira gospođa Topčić – Rosenberg.

Izostaje potpora države

Država posvajanje ne potiče nikakvim promotivnim akcijama, kaže nam sugovornica Kada je udruga Adopta pokrenula kampanju za promicanje posvajanja, Republika Hrvatska im nije pružila nikakvu pomoć, tako da je akcija provedena zahvaljujući naporima volontera i tvrtki koje su sami pronašli. Predstavnica Adopte kritična je i prema nacrt prijedloga obiteljskog zakona, odnosno prema odredbama koje izvanbračnim parovima omogućuju posvajanje samo u slučaju postojanja opravdanih razloga na strani djeteta. “Državi bi trebalo biti u interesu da djeci omogući da odrastaju u obiteljima”, rekla je. “Umjesto da omogući veći broj posvojenja, takav prijedlog dodatno ograničava pravo na posvojenje.”

Tu je i problematika mijenjanja OIB-a, odnosno činjenica da se OIB djeci posvojenoj prije 2015. godine ne može promijeniti. To nije nimalo banalan problem, budući da velik broj podataka povezanih s razdobljem života koje su djeca provela uz biološke roditelje ostaje široko dostupan. Zbog toga nastaju neugodne situacije, primjerice u školi ili u liječničkim čekaonicama, gdje posvojitelji često moraju objašnjavati kako je dijete posvojeno. Veliki problem je i to što ne postoji adekvatan sustav potpore posvojiteljskim obiteljima. „Ne postoji partner koji bi takvim obiteljima osiguravao podršku”, kaže Diana Topčić-Rosenberg, “Nitko kome bi se mogli obratiti s pitanjima i problemima koji ih muče nakon posvajanja.”