Kao što vidimo, u eliptičnim porukama koje je predsjednik Vlade dosad poslao u pravcu Zorana Milanovića nije se dalo osjetiti ništa prijateljsko. Plenkovićev gard je ovakav: Milanović je, na žalost, tu. Što možemo. Držat ću ga na uzdi.
Što će tko?
S druge strane, Milanović je već nekoliko puta rekao kako ne misli bacati klipove pod noge Vladi, zabadati nos u njen rad i skakati iznad svojih ovlasti. Njegove su riječi proteklih tjedana bile daleko pitomije nego Plenkovićeve.
Iz tog materijala, jedinog koga u ovom trenutku imamo, dalo bi se zaključiti da će Plenković igrati tvrdu igru prema svim stavovima, idejama i prijedlozima novog predsjednika Republike, a da će Milanović prema šefu izvršne vlasti biti popustljiv i mek. No zapravo ne možemo uistinu znati i nemamo pojma kako će kohabitacija između njih dvojice doista izgledati i treba li se netko od njih bojati onoga drugoga. Jer tek sada svaka strana počinje opipavati onu drugu, slušati gdje je šušnula i o čemu i koga se tiče to što govori.
Milanović je do sada uglavnom pristojno šutio jer je tek danas obavio sve formalnosti pred Ustavnim sudom, položio prisegu i potpisao se. Njegov mandat počinje od sutra, a time i njegovo puno pravo da konzumira svoju funkciju. Što će s njome činiti kad sjedne u predsjedničku fotelju sigurno bi želio unaprijed znati Plenković kome su živci ionako napeti od silnih naganjanja oko vlasti u HDZ-u. A ni Milanović ne može biti siguran jesu li premijerovi otresiti komentari doista upućeni baš njemu ili su ugođeni da se svide biračkom tijelu HDZ-a za čiju se podršku Plenković bori na već otvorenim stranačkim izborima.
Nova metla starta tek od sutra
Dakle, sve što znamo jest da ništa još ne znamo. Plenković ne zna što će Milanović. Ne zna Milanović kako će Plenković. Ali jedno je sigurno, a to je da će nova metla na Pantovčaku morati uskoro nešto pokazati svojim biračima i cijeloj hrvatskoj javnosti. Zato je valjda i došao da se s nečim važnim istakne. A čim se s tog brda krene u bilo kakav posao, bit će polako jasnije u kojem će se pravcu i s koliko takta razvijati odnosi premijera i predsjednika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cijelo ovo vrijeme dok su se pripremali predsjednički izbori, već otkako je prošle jeseni počelo pravo zagrijavanje, u javnom se prostoru stalno papagajski ponavljalo kako predsjednik Republike nema skoro nikakve ovlasti, a izvršne pogotovo. No, to je tehnički i štreberski pogled na stvari. Jer mogućnosti šefa države zapravo su ogromne.
Njegov je sav javni prostor, svaki dan, pet punih godina. Za onoga koji umije, to je pozornica s koje može govoriti najširoj javnosti o pitanjima vrline i mudrosti. Pa sve da odluči pozvati kamere i usred noći, psovat će mu sve po spisku, ali nacrtat će se redakcije sve do jedne i ući će Milanović, kad god mu se prohtije, u svaki dnevni boravak.
Citira Hararija, je li to smjer?
To je taj prodorni predsjednički laser o kome, istina, ništa ne piše u Ustavu, ali koji je jači od svih paragrafa zajedno u kojima se popisuju njegova prava i dužnosti. Ako Milanović krene u romsko selo da pošalje javnosti i Vladi važne poruke o politikama zaštite depriviranog stanovništva, za njim će se voziti po gudurama 27 novinarskih ekipa. Ako naumi održati pedagoški i motivacijski govor ispred nekog važnog spomenika ili pred kućom žrtve obiteljskog nasilja, neće biti tog medija koji će tog dana imati važnijeg posla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stvar, naravno, ne hoda ako predsjednik Republike nema poruka i ne želi ništa popravljati. Ali to vjerojatno nije ovaj slučaj. A što će Milanovića posebno zanimati navijestio je u svom inauguracijskom govoru koga je započeo s citatima iz teksta ”jednog od najvažnijih mislilaca današnjeg vremena”.
Kako ga nije spomenuo imenom, recimo da je to Yuval Noah Harari, povjesničar i filozof, autor prijelomne knjige ”Sapiens – Kratka povijest čovječanstva” i dvaju njenih nastavaka. U njegovoj kolumni koju je nedavno objavio New York Times, Harari kaže da građani imaju puno pravo na izborima birati kako god žele, ali istina ne može biti podložna njihovim odlukama. Istina nije nešto oko čega se narod može pogađati.
Sloboda znanosti, pravosuđu i medijima
Američki Kongres može donijeti zakon da je Darwinova teorija evolucije pogrešna, ali to neće promijeniti znanstvene činjenice, kaže Harari. Smiješno bi bilo organizirati referendum o prihvaćanju Einsteinove teorije relativnosti jer samo znanstvenicima pripada pravo da kažu je li ona istinita. I onda ide najvažnije gdje Harari naglašava kako je jedna od doista ključnih stvari u društvu osigurati potpunu nezavisnost znanosti, pravosuđa i medija jer su to tri poluge zadužene za utvrđivanje istine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako Milanović posveti javnom zagovaranju reformi koje će pravosuđe u Hrvatskoj, akademske institucije i javne medije osloboditi jarma politike i mreža njezinih poslušničkih kadrova, bit će to dosta i previše za jedan predsjednički mandat. Moguće da inicijative tog tipa Plenković ne bi dočekao s oduševljenjem. Ali možda i bi. A za sve je građane jako važno da saznaju kako tko stoji jer idu i parlamentarni izbori.
Kako će izgledati kohabitacija između Plenkovića i Milanovića i treba li se tu doista netko nekoga bojati?
Počinje opipavanje između šefa Vlade i novog hrvatskog predsjednika
Kod nas se stalno papagajski ponavlja kako šef države nema skoro nikakve ovlasti. No, to je tehnički i štreberski pogled na stvari. Jer mogućnosti šefa države zapravo su ogromne. Njegov je sav javni prostor, svaki dan, pet punih godina. Za onoga koji umije i ima što reći, to je pozornica s koje može govoriti najširoj javnosti o pitanjima vrline i mudrosti i ući, kad god mu se prohtije, u svaki dnevni boravak. Moguće da aktivnosti tog tipa Plenković ne bi dočekao s oduševljenjem. Ali možda i bi. A to je važno da znamo
One siječanjske nedjelje u kojoj smo saznali da je kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović izgubila izbore i da je novi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, premijer Andrej Plenković izjavio je kako će, što se njega tiče, suradnja s novim šefom države biti ”tvrda kohabitacija”. Jučer, prije Milanovićeve inauguracije, novinari su pitali Plenkovića što očekuje. ”Inauguraciju”, suho je odvratio premijer čak uz mrvu podrugljivog prizvuka.
Kao što vidimo, u eliptičnim porukama koje je predsjednik Vlade dosad poslao u pravcu Zorana Milanovića nije se dalo osjetiti ništa prijateljsko. Plenkovićev gard je ovakav: Milanović je, na žalost, tu. Što možemo. Držat ću ga na uzdi.
Što će tko?
S druge strane, Milanović je već nekoliko puta rekao kako ne misli bacati klipove pod noge Vladi, zabadati nos u njen rad i skakati iznad svojih ovlasti. Njegove su riječi proteklih tjedana bile daleko pitomije nego Plenkovićeve.
Iz tog materijala, jedinog koga u ovom trenutku imamo, dalo bi se zaključiti da će Plenković igrati tvrdu igru prema svim stavovima, idejama i prijedlozima novog predsjednika Republike, a da će Milanović prema šefu izvršne vlasti biti popustljiv i mek. No zapravo ne možemo uistinu znati i nemamo pojma kako će kohabitacija između njih dvojice doista izgledati i treba li se netko od njih bojati onoga drugoga. Jer tek sada svaka strana počinje opipavati onu drugu, slušati gdje je šušnula i o čemu i koga se tiče to što govori.
Milanović je do sada uglavnom pristojno šutio jer je tek danas obavio sve formalnosti pred Ustavnim sudom, položio prisegu i potpisao se. Njegov mandat počinje od sutra, a time i njegovo puno pravo da konzumira svoju funkciju. Što će s njome činiti kad sjedne u predsjedničku fotelju sigurno bi želio unaprijed znati Plenković kome su živci ionako napeti od silnih naganjanja oko vlasti u HDZ-u. A ni Milanović ne može biti siguran jesu li premijerovi otresiti komentari doista upućeni baš njemu ili su ugođeni da se svide biračkom tijelu HDZ-a za čiju se podršku Plenković bori na već otvorenim stranačkim izborima.
Nova metla starta tek od sutra
Dakle, sve što znamo jest da ništa još ne znamo. Plenković ne zna što će Milanović. Ne zna Milanović kako će Plenković. Ali jedno je sigurno, a to je da će nova metla na Pantovčaku morati uskoro nešto pokazati svojim biračima i cijeloj hrvatskoj javnosti. Zato je valjda i došao da se s nečim važnim istakne. A čim se s tog brda krene u bilo kakav posao, bit će polako jasnije u kojem će se pravcu i s koliko takta razvijati odnosi premijera i predsjednika.
Cijelo ovo vrijeme dok su se pripremali predsjednički izbori, već otkako je prošle jeseni počelo pravo zagrijavanje, u javnom se prostoru stalno papagajski ponavljalo kako predsjednik Republike nema skoro nikakve ovlasti, a izvršne pogotovo. No, to je tehnički i štreberski pogled na stvari. Jer mogućnosti šefa države zapravo su ogromne.
Njegov je sav javni prostor, svaki dan, pet punih godina. Za onoga koji umije, to je pozornica s koje može govoriti najširoj javnosti o pitanjima vrline i mudrosti. Pa sve da odluči pozvati kamere i usred noći, psovat će mu sve po spisku, ali nacrtat će se redakcije sve do jedne i ući će Milanović, kad god mu se prohtije, u svaki dnevni boravak.
Citira Hararija, je li to smjer?
To je taj prodorni predsjednički laser o kome, istina, ništa ne piše u Ustavu, ali koji je jači od svih paragrafa zajedno u kojima se popisuju njegova prava i dužnosti. Ako Milanović krene u romsko selo da pošalje javnosti i Vladi važne poruke o politikama zaštite depriviranog stanovništva, za njim će se voziti po gudurama 27 novinarskih ekipa. Ako naumi održati pedagoški i motivacijski govor ispred nekog važnog spomenika ili pred kućom žrtve obiteljskog nasilja, neće biti tog medija koji će tog dana imati važnijeg posla.
Stvar, naravno, ne hoda ako predsjednik Republike nema poruka i ne želi ništa popravljati. Ali to vjerojatno nije ovaj slučaj. A što će Milanovića posebno zanimati navijestio je u svom inauguracijskom govoru koga je započeo s citatima iz teksta ”jednog od najvažnijih mislilaca današnjeg vremena”.
Kako ga nije spomenuo imenom, recimo da je to Yuval Noah Harari, povjesničar i filozof, autor prijelomne knjige ”Sapiens – Kratka povijest čovječanstva” i dvaju njenih nastavaka. U njegovoj kolumni koju je nedavno objavio New York Times, Harari kaže da građani imaju puno pravo na izborima birati kako god žele, ali istina ne može biti podložna njihovim odlukama. Istina nije nešto oko čega se narod može pogađati.
Sloboda znanosti, pravosuđu i medijima
Američki Kongres može donijeti zakon da je Darwinova teorija evolucije pogrešna, ali to neće promijeniti znanstvene činjenice, kaže Harari. Smiješno bi bilo organizirati referendum o prihvaćanju Einsteinove teorije relativnosti jer samo znanstvenicima pripada pravo da kažu je li ona istinita. I onda ide najvažnije gdje Harari naglašava kako je jedna od doista ključnih stvari u društvu osigurati potpunu nezavisnost znanosti, pravosuđa i medija jer su to tri poluge zadužene za utvrđivanje istine.
Ako Milanović posveti javnom zagovaranju reformi koje će pravosuđe u Hrvatskoj, akademske institucije i javne medije osloboditi jarma politike i mreža njezinih poslušničkih kadrova, bit će to dosta i previše za jedan predsjednički mandat. Moguće da inicijative tog tipa Plenković ne bi dočekao s oduševljenjem. Ali možda i bi. A za sve je građane jako važno da saznaju kako tko stoji jer idu i parlamentarni izbori.