Trebali su ovo biti prijelomni izbori za opoziciju u Srbiji. Konačno se posložilo nekoliko faktora iz kojih je bilo jasno kako će se apsolutna vlast Aleksandra Vučića na ovim izborima načeti, da bi proces bio okončan na prvim sljedećim, na koje bi opozicija izašla financijski osnažena i s nekim konkretnim rezultatima svog djelovanja u onim sredinama koje bi sada osvojila.
Društvo se, nakon desetljeća ove vlasti, pomalo i umorilo od nje, svi su medijski trikovi i piarovska magla, u kojima je Vučić nenadmašan, bili već odavno viđeni i prožvakani, opozicija se konačno uozbiljila i odlučila izaći na izbore, složivši usput logične ideološke koalicije, među kojima je stranka Moramo, izrasla iz pokreta ‘Ne davimo Beograd’, donijela nove ljude, svježe ideje i lijevo-zelene teme u javni prostor.
Ljudi od integriteta
Čak su i kandidati koji su odabrani kao nosioci promjena, bez obzira na to što su mnogi od njih odavno na sceni i što god tko o njima mislio, ljudi od integriteta, što im nitko ne dovodi u pitanje. Na koncu, konačno je došlo i do općenarodne pobune na temi iskapanja litija i suradnje s Rio Tintom, koja je uspjela ujediniti sve ekološke protestne pokrete, natjerati Vučića na reteriranje i dovesti ga na teren na kojem on jednostavno ne zna igrati.
Ukratko, vlast je bila zbunjena, nazirala se čak i lagana panika, a relevantne procjene su ukazivale na to da će SNS, zajedno s koalicijskim partnerima, ipak glatko osvojiti većinu u parlamentu, ali da će izvjesno izgubiti Beograd te da bi Vučić mogao biti natjeran na drugi krug protiv Zdravka Ponoša, u kojem bi bio favorit, ali u čiji ishod nije mogao biti sto posto siguran. Ukratko, Srbija se dubinski polarizirala na one koji podržavaju Vučića i one koji su iz raznih razloga protiv njega.
Nenadmašan osjećaj za populizam
No, onda je Rusija napala Ukrajinu, a Aleksandar Vučić je, unatoč patetičnim nastupima i realno teškoj vanjskopolitičkoj situaciji u kojoj se našao, pokazao da ima nenadmašan osjećaj za populizam. Prvo se predstavio kao zaštitnik Srbije koja je glasala za deklaraciju UN-a kojom je osuđena agresija Rusije, pozivajući se na to da ne može podržati ideju otimanja nečijeg teritorija, ali je istovremeno odlučio ne uvesti sankcije Rusiji, savršeno razumijevajući koje bi bile energetske i društveno-političke posljedice da se za tako nešto odlučio.
I bez obzira na to što iz Europske unije stižu glasovi da bi trebalo suspendirati pregovore sa Srbijom, dok se jasno ne opredijeli na čijoj je strani u ovom sukobu i ne uskladi s vanjskom politikom EU-a, još jednom mu je pošlo za rukom da sa svima ostane dobar bez posljedica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spasilac od gladi
Ovo će svakako trajati do izbora, a kasnije ćemo vidjeti. Nakon toga se postavio kao spasilac od gladi, nabrojivši koliko ulja, brašna i konzervi sardina ima u robnim rezervama i usput najavivši zabranu izvoza hrane, da bi sve skupa okrunio povratkom na Miloševićev slogan s prvih izbora, koji poručuje kako s njim nema neizvjesnosti. Pustimo sada to što svatko u Europi, a samim tim i u Srbiji, zna da ima svega, osim izvjesnosti, jednako kao što su to znali i 1990. godine. Radi se o tome da ljudi u kriznim vremenima ne vole ništa mijenjati i vole čvrstu ruku.
Dakle, Vučić je napravio sve udžbenički, dok je s druge strane opozicija napravila sve diletantski, odnosno nije napravila ništa. Opozicija u Srbiji se, naime, dva tjedna uoči izbora, ponaša kao da se trenutačno ne događa agresija na Ukrajinu koju čitav svijet prati sa strahom i kao da sada nemamo potpuno drugu kampanju koja je sve teme i okolnosti koje su im išle na ruku potisnula u drugi plan. Odgovor na pitanje zašto je to tako povezan je s dvije stvari.
Prva je samo društvo u Srbiji koje jednostavno u ogromnoj većini odbija prihvatiti odgovornost za ratove devedesetih godina i suočiti se s posljedicama nacionalističke euforije i ratnim zločinima koji su u ime te euforije napravljeni. Odatle i silne simpatije za Putina, kojima nije odmogla ni tradicionalna emocionalna vezanost za Rusiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ekstremisti postali pacifisti
Koliko god netko želio praviti se naivan pa reći kako navijači nisu vjerni reprezentanti društvene klime, nego samo izdanci ekstremističke desnice, činjenica jeste da je poruka Delija na utakmici Crvene Zvezde protiv Glasgow Rangersa, u kojoj su pobrojali sve američke ratove i napade NATO-a na međunarodno priznate zemlje, od Drugog svjetskog rata do danas, s porukom ‘Give peace a chance’, naišla na val općeg prihvaćanja.
I sad je odjednom ekstremno nacionalistička navijačka skupina čiji je jedan od vođa osnovao paravojne postrojbe koje su činile ratne zločine po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koja glorificira Radovana Karadžića i Ratka Mladića, a o Draži Mihailoviću da ne govorim i koja je nedavno otjerala Mirka Vičevića s klupe vaterpolskog kluba, samo zato što je Hrvat, postala skupina pacifista koja ukazuje na cinizam imperijalizma i relativizira agresiju Rusije.
Odnosno, iskazuje stav prema ratovima iz devedesetih i prema aktualnom užasu u Ukrajini kakvog s jedva malim odmakom iskazuje i najveći dio opozicije, uključujući Ponoša koji je pun razumijevanja za Mladićevu tragiku u ratu. I nitko od istinske opozicije u zemlji, uključujući Moramo koji je sročio činjenično utemeljeno, ali mlako i eutanazirajuće priopćenje, nije jasno rekao da je riječ o agresiji Rusije na Ukrajinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koji je glavni problem opozicije
Ako ne računamo Nenada Čanka i Čedu Jovanovića koji su odavno postali dio sistema, jedini čovjek koji je jasno imenovao stvari jeste bivši premijer i predsjednik Boris Tadić. Čovjek koji je i omogućio dolazak Vučića na vlast i koji sada uz pomoć legendarnog trenera Duška Vujoševića, pokušava svoju partiju prebaciti preko izbornog praga od 3 %, oko kojeg mu se vrti rejting.
Drugim riječima, problem opozicije je i personalan i strukturalan.
Personalan zato što čak i oni koji ne dijele stavove većine nemaju hrabrosti to jasno reći, a strukturalan zato što je nemoguće demontirati nacionalističku vlast s nacionalističkom ideologijom. Dok god to ne shvate, stvari se neće bitno promijeniti. Što, naravno me znači da Vučić ne može izgubiti Beograd 3. travnja, jer se to može realno desiti. Ali je daleko od prave promjene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je diktator Putin, invazijom na Ukrajinu, zapravo spasio kampanju Aleksandra Vučića
Ovi izbori u Srbiiji trebali su načeti apsolutno vlast Aleksandra Vučića. A onda se Putin umiješao
Aleksandar Vučić je, unatoč patetičnim nastupima i realno teškoj vanjskopolitičkoj situaciji u kojoj se našao, pokazao da ima nenadmašan osjećaj za populizam. Prvo se predstavio kao zaštitnik Srbije, a zatim se postavio kao spasilac od gladi
Trebali su ovo biti prijelomni izbori za opoziciju u Srbiji. Konačno se posložilo nekoliko faktora iz kojih je bilo jasno kako će se apsolutna vlast Aleksandra Vučića na ovim izborima načeti, da bi proces bio okončan na prvim sljedećim, na koje bi opozicija izašla financijski osnažena i s nekim konkretnim rezultatima svog djelovanja u onim sredinama koje bi sada osvojila.
Društvo se, nakon desetljeća ove vlasti, pomalo i umorilo od nje, svi su medijski trikovi i piarovska magla, u kojima je Vučić nenadmašan, bili već odavno viđeni i prožvakani, opozicija se konačno uozbiljila i odlučila izaći na izbore, složivši usput logične ideološke koalicije, među kojima je stranka Moramo, izrasla iz pokreta ‘Ne davimo Beograd’, donijela nove ljude, svježe ideje i lijevo-zelene teme u javni prostor.
Ljudi od integriteta
Čak su i kandidati koji su odabrani kao nosioci promjena, bez obzira na to što su mnogi od njih odavno na sceni i što god tko o njima mislio, ljudi od integriteta, što im nitko ne dovodi u pitanje. Na koncu, konačno je došlo i do općenarodne pobune na temi iskapanja litija i suradnje s Rio Tintom, koja je uspjela ujediniti sve ekološke protestne pokrete, natjerati Vučića na reteriranje i dovesti ga na teren na kojem on jednostavno ne zna igrati.
Ukratko, vlast je bila zbunjena, nazirala se čak i lagana panika, a relevantne procjene su ukazivale na to da će SNS, zajedno s koalicijskim partnerima, ipak glatko osvojiti većinu u parlamentu, ali da će izvjesno izgubiti Beograd te da bi Vučić mogao biti natjeran na drugi krug protiv Zdravka Ponoša, u kojem bi bio favorit, ali u čiji ishod nije mogao biti sto posto siguran. Ukratko, Srbija se dubinski polarizirala na one koji podržavaju Vučića i one koji su iz raznih razloga protiv njega.
Nenadmašan osjećaj za populizam
No, onda je Rusija napala Ukrajinu, a Aleksandar Vučić je, unatoč patetičnim nastupima i realno teškoj vanjskopolitičkoj situaciji u kojoj se našao, pokazao da ima nenadmašan osjećaj za populizam. Prvo se predstavio kao zaštitnik Srbije koja je glasala za deklaraciju UN-a kojom je osuđena agresija Rusije, pozivajući se na to da ne može podržati ideju otimanja nečijeg teritorija, ali je istovremeno odlučio ne uvesti sankcije Rusiji, savršeno razumijevajući koje bi bile energetske i društveno-političke posljedice da se za tako nešto odlučio.
I bez obzira na to što iz Europske unije stižu glasovi da bi trebalo suspendirati pregovore sa Srbijom, dok se jasno ne opredijeli na čijoj je strani u ovom sukobu i ne uskladi s vanjskom politikom EU-a, još jednom mu je pošlo za rukom da sa svima ostane dobar bez posljedica.
Spasilac od gladi
Ovo će svakako trajati do izbora, a kasnije ćemo vidjeti. Nakon toga se postavio kao spasilac od gladi, nabrojivši koliko ulja, brašna i konzervi sardina ima u robnim rezervama i usput najavivši zabranu izvoza hrane, da bi sve skupa okrunio povratkom na Miloševićev slogan s prvih izbora, koji poručuje kako s njim nema neizvjesnosti. Pustimo sada to što svatko u Europi, a samim tim i u Srbiji, zna da ima svega, osim izvjesnosti, jednako kao što su to znali i 1990. godine. Radi se o tome da ljudi u kriznim vremenima ne vole ništa mijenjati i vole čvrstu ruku.
Dakle, Vučić je napravio sve udžbenički, dok je s druge strane opozicija napravila sve diletantski, odnosno nije napravila ništa. Opozicija u Srbiji se, naime, dva tjedna uoči izbora, ponaša kao da se trenutačno ne događa agresija na Ukrajinu koju čitav svijet prati sa strahom i kao da sada nemamo potpuno drugu kampanju koja je sve teme i okolnosti koje su im išle na ruku potisnula u drugi plan. Odgovor na pitanje zašto je to tako povezan je s dvije stvari.
Prva je samo društvo u Srbiji koje jednostavno u ogromnoj većini odbija prihvatiti odgovornost za ratove devedesetih godina i suočiti se s posljedicama nacionalističke euforije i ratnim zločinima koji su u ime te euforije napravljeni. Odatle i silne simpatije za Putina, kojima nije odmogla ni tradicionalna emocionalna vezanost za Rusiju.
Ekstremisti postali pacifisti
Koliko god netko želio praviti se naivan pa reći kako navijači nisu vjerni reprezentanti društvene klime, nego samo izdanci ekstremističke desnice, činjenica jeste da je poruka Delija na utakmici Crvene Zvezde protiv Glasgow Rangersa, u kojoj su pobrojali sve američke ratove i napade NATO-a na međunarodno priznate zemlje, od Drugog svjetskog rata do danas, s porukom ‘Give peace a chance’, naišla na val općeg prihvaćanja.
I sad je odjednom ekstremno nacionalistička navijačka skupina čiji je jedan od vođa osnovao paravojne postrojbe koje su činile ratne zločine po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koja glorificira Radovana Karadžića i Ratka Mladića, a o Draži Mihailoviću da ne govorim i koja je nedavno otjerala Mirka Vičevića s klupe vaterpolskog kluba, samo zato što je Hrvat, postala skupina pacifista koja ukazuje na cinizam imperijalizma i relativizira agresiju Rusije.
Odnosno, iskazuje stav prema ratovima iz devedesetih i prema aktualnom užasu u Ukrajini kakvog s jedva malim odmakom iskazuje i najveći dio opozicije, uključujući Ponoša koji je pun razumijevanja za Mladićevu tragiku u ratu. I nitko od istinske opozicije u zemlji, uključujući Moramo koji je sročio činjenično utemeljeno, ali mlako i eutanazirajuće priopćenje, nije jasno rekao da je riječ o agresiji Rusije na Ukrajinu.
Koji je glavni problem opozicije
Ako ne računamo Nenada Čanka i Čedu Jovanovića koji su odavno postali dio sistema, jedini čovjek koji je jasno imenovao stvari jeste bivši premijer i predsjednik Boris Tadić. Čovjek koji je i omogućio dolazak Vučića na vlast i koji sada uz pomoć legendarnog trenera Duška Vujoševića, pokušava svoju partiju prebaciti preko izbornog praga od 3 %, oko kojeg mu se vrti rejting.
Drugim riječima, problem opozicije je i personalan i strukturalan.
Personalan zato što čak i oni koji ne dijele stavove većine nemaju hrabrosti to jasno reći, a strukturalan zato što je nemoguće demontirati nacionalističku vlast s nacionalističkom ideologijom. Dok god to ne shvate, stvari se neće bitno promijeniti. Što, naravno me znači da Vučić ne može izgubiti Beograd 3. travnja, jer se to može realno desiti. Ali je daleko od prave promjene.