Koliko je ono godina prošlo od 1996. do danas? Dvadeset i četiri, je li tako? E pa toliko nam je trebalo da dođemo točno na ono što je svatko minimalno inteligentan shvaćao od starta.
Dakle, Sabor kao zakonodavac – u svojim brojnim i raznovrsnim dosadašnjim sazivima – ili nije znao ili nije želio donijeti obranjiv zakon kojim će pravično urediti odnose između vlasnika kojima su vraćeni stanovi oduzeti za vrijeme socijalizma i stanara koji su u te stanove uselili na temelju tadašnjeg instituta stanarskog prava. I tako smo, nakon tragičnog gubitka vremena od dva i pol desetljeća, s istim neriješenim i konstantno dodatno zapetljavanim problemom, opet u 1996. godini.
U ponedjeljak je takvu odluku donio Ustavni sud zauzevši logično stanovište oko izvorišta sukoba. Konačno je razbucan Zakon o najmu stanova, više puta mijenjan, ali konstantno u krivom smjeru, i cijela priča vraća se na početak, u pretpovijest. Što će reći da je ova Država još jednom pokazala nedoraslost svojoj funkciji i svome smislu.
Jednako kao i s ostalim stanarskim pravima
Odmah da kažem: ne pripadam ni jednoj od skupina koje su jednu drugu nahuškale vlasti odgovorne za uređivanje odnosa među društvenim antagonizmima i cijelu ih vječnost drže u krvničkom neprijateljstvu. Nisam vlasnica stana u kome žive zaštićeni stanari. Nisam zaštićeni stanar. Ni ja, ni nitko moj. Ovo, prema tome, ni u kojem smislu ne dira u moje interese.
No, potpuno je jasno da je zaštićenim stanarima, kao građanima sa stanarskim pravom, trebalo odmah devedesetih osigurati jednake uvjete otkupa stanova kao i svima drugima sa stanarskim pravom u društvenom vlasništvu kojih je bilo oko 300.000. To je napokon ispravno konstatirao Ustavni sud, iako malo kasno.
U međuvremenu je hrvatski zakon odlučio da je najprobitačnije jednostavno zametnuti kavgu između vlasnika kojima su stanovi legitimno vraćeni i stanara koji su se, također legitimno, pozivali na stanarsko pravo. Država je tim trikom sama sebe oslobodila bilo kakve odgovornosti, djelovanja i troška. Umjesto da ona po tržišnoj vrijednosti obešteti vlasnike ili da zaštićene stanare namiri odgovarajućim stambenim prostorom, sjetila se perfektnog rješenja po kome ona sa svim tim nema ništa. Neka se kolju međusobno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kandžama i zubima kad ne radi država
Posljedica je da vlasnici stanova mrze zaštićene stanare jer ne mogu do svoje imovine koja im je cinično vraćena samo na papiru, optužuju ih da su komunjare koje i dalje sisaju tuđu sisu i stanuju na tuđi račun za 200 kuna mjesečno. Udruge vlasnika zgražaju se što se njihovi zaštićeni stanari ne daju van iako mnogi navodno imaju i druge nekretnine u koje bi se odmah mogli preseliti, no argument ne drži vodu. Vikendice ili nekretnine imali su devedesetih i drugi korisnici stanarskog prava pa im je svejedno omogućen otkup.
A stanari jednako mrze vlasnike jer ih tjeraju iz stanova u kojima žive decenijama i koje nisu oteli na prepad nego im ih je dao bivši sustav kao i svima drugima koji su dobili stanarska prava.
Tu nepodnošljivu situaciju stvorila je hrvatska država. Sve druge bivše socijalističke zemlje bile su svjesne istovjetnih problema sa stanovima i riješile su ih odavno, u miru i redu.
Naše vlasti prebacile su ih na građane da se sami bore i otimaju za svoje pravo kao divlji psi u preriji. Samo životinje nemaju državu da ih organizira pa se nadmeću kandžama i zubima. Mi, ljudi, je imamo, imamo Hrvatsku, koja, međutim, u ovom slučaju nije služila ničemu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I vlasnici su izigrani
No sada je tako kako jest i sve se vraća na početak jer su odgovorni tako maestralno napravili budale i od vlasnika, i od zaštićenih stanara. Puno štete i nepravde nakupilo se zbog te meštrije sustava u ovih 26 godina na objema stranama, a i mnogi su se životi s vremenom ugasili. I sad ajmo, sve nanovo, pišem jedan, pamtim dva, jer je Ustavni sud konačno podvukao crtu i stao na stranu stanara. Razumije se da to užasava vlasnike koji smatraju da su izigrani. I stvarno jesu. Ali kad se stvari rade preko koljena, ili s nepoštenom zadnjom namjerom, jednom se kotač mora okrenuti natrag iako žrtve pritom samo padaju naokolo.
Još nismo vidjeli odluku Ustavnog suda integralno pa ne znamo kakve se instrukcije daju vlastima u vezi s novim zakonom koji se mora donijeti umjesto ovoga koji ništa ne valja. No nadajmo se da je Ustavni sud odredio rok u kome novi zakon mora stupiti na snagu. Šest mjeseci, na primjer. Možda i godinu dana. Jer ako nema roka nego samo pričam ti priču, onda možemo biti skoro posve sigurni da će se stvar i dalje razvlačiti u nedogled. Razvlači se već četvrt stoljeća. Pa možda će Država ocijeniti da joj se više isplati otezati i tjerati mak na konac ne bi li dočekala da i vlasnici i stanari naprosto pomru i skinu joj se s vrata. Da opet ne mora ni prstom mrdnuti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je država 26 godina puštala vlasnike i zaštićene stanare da se sami bore i otimaju za svoja prava
Konačno je razbucan Zakon o najmu stanova
Potpuno je jasno da je i zaštićenim stanarima odmah devedesetih trebalo osigurati jednake uvjete otkupa stanova kao i svima drugima sa stanarskim pravom. To je napokon ispravno konstatirao Ustavni sud, iako malo kasno. No hrvatski je zakon odlučio da je najprobitačnije zametnuti kavgu između vlasnika kojima su stanovi legitimno vraćeni i stanara koji su se, također legitimno, pozivali na stanarsko pravo. Država je tim trikom sama sebe oslobodila bilo kakve odgovornosti, djelovanja i troška. Ostavila je ljude da se kolju međusobno.
Koliko je ono godina prošlo od 1996. do danas? Dvadeset i četiri, je li tako? E pa toliko nam je trebalo da dođemo točno na ono što je svatko minimalno inteligentan shvaćao od starta.
Dakle, Sabor kao zakonodavac – u svojim brojnim i raznovrsnim dosadašnjim sazivima – ili nije znao ili nije želio donijeti obranjiv zakon kojim će pravično urediti odnose između vlasnika kojima su vraćeni stanovi oduzeti za vrijeme socijalizma i stanara koji su u te stanove uselili na temelju tadašnjeg instituta stanarskog prava. I tako smo, nakon tragičnog gubitka vremena od dva i pol desetljeća, s istim neriješenim i konstantno dodatno zapetljavanim problemom, opet u 1996. godini.
U ponedjeljak je takvu odluku donio Ustavni sud zauzevši logično stanovište oko izvorišta sukoba. Konačno je razbucan Zakon o najmu stanova, više puta mijenjan, ali konstantno u krivom smjeru, i cijela priča vraća se na početak, u pretpovijest. Što će reći da je ova Država još jednom pokazala nedoraslost svojoj funkciji i svome smislu.
Jednako kao i s ostalim stanarskim pravima
Odmah da kažem: ne pripadam ni jednoj od skupina koje su jednu drugu nahuškale vlasti odgovorne za uređivanje odnosa među društvenim antagonizmima i cijelu ih vječnost drže u krvničkom neprijateljstvu. Nisam vlasnica stana u kome žive zaštićeni stanari. Nisam zaštićeni stanar. Ni ja, ni nitko moj. Ovo, prema tome, ni u kojem smislu ne dira u moje interese.
No, potpuno je jasno da je zaštićenim stanarima, kao građanima sa stanarskim pravom, trebalo odmah devedesetih osigurati jednake uvjete otkupa stanova kao i svima drugima sa stanarskim pravom u društvenom vlasništvu kojih je bilo oko 300.000. To je napokon ispravno konstatirao Ustavni sud, iako malo kasno.
U međuvremenu je hrvatski zakon odlučio da je najprobitačnije jednostavno zametnuti kavgu između vlasnika kojima su stanovi legitimno vraćeni i stanara koji su se, također legitimno, pozivali na stanarsko pravo. Država je tim trikom sama sebe oslobodila bilo kakve odgovornosti, djelovanja i troška. Umjesto da ona po tržišnoj vrijednosti obešteti vlasnike ili da zaštićene stanare namiri odgovarajućim stambenim prostorom, sjetila se perfektnog rješenja po kome ona sa svim tim nema ništa. Neka se kolju međusobno.
Kandžama i zubima kad ne radi država
Posljedica je da vlasnici stanova mrze zaštićene stanare jer ne mogu do svoje imovine koja im je cinično vraćena samo na papiru, optužuju ih da su komunjare koje i dalje sisaju tuđu sisu i stanuju na tuđi račun za 200 kuna mjesečno. Udruge vlasnika zgražaju se što se njihovi zaštićeni stanari ne daju van iako mnogi navodno imaju i druge nekretnine u koje bi se odmah mogli preseliti, no argument ne drži vodu. Vikendice ili nekretnine imali su devedesetih i drugi korisnici stanarskog prava pa im je svejedno omogućen otkup.
A stanari jednako mrze vlasnike jer ih tjeraju iz stanova u kojima žive decenijama i koje nisu oteli na prepad nego im ih je dao bivši sustav kao i svima drugima koji su dobili stanarska prava.
Tu nepodnošljivu situaciju stvorila je hrvatska država. Sve druge bivše socijalističke zemlje bile su svjesne istovjetnih problema sa stanovima i riješile su ih odavno, u miru i redu.
Naše vlasti prebacile su ih na građane da se sami bore i otimaju za svoje pravo kao divlji psi u preriji. Samo životinje nemaju državu da ih organizira pa se nadmeću kandžama i zubima. Mi, ljudi, je imamo, imamo Hrvatsku, koja, međutim, u ovom slučaju nije služila ničemu.
I vlasnici su izigrani
No sada je tako kako jest i sve se vraća na početak jer su odgovorni tako maestralno napravili budale i od vlasnika, i od zaštićenih stanara. Puno štete i nepravde nakupilo se zbog te meštrije sustava u ovih 26 godina na objema stranama, a i mnogi su se životi s vremenom ugasili. I sad ajmo, sve nanovo, pišem jedan, pamtim dva, jer je Ustavni sud konačno podvukao crtu i stao na stranu stanara. Razumije se da to užasava vlasnike koji smatraju da su izigrani. I stvarno jesu. Ali kad se stvari rade preko koljena, ili s nepoštenom zadnjom namjerom, jednom se kotač mora okrenuti natrag iako žrtve pritom samo padaju naokolo.
Još nismo vidjeli odluku Ustavnog suda integralno pa ne znamo kakve se instrukcije daju vlastima u vezi s novim zakonom koji se mora donijeti umjesto ovoga koji ništa ne valja. No nadajmo se da je Ustavni sud odredio rok u kome novi zakon mora stupiti na snagu. Šest mjeseci, na primjer. Možda i godinu dana. Jer ako nema roka nego samo pričam ti priču, onda možemo biti skoro posve sigurni da će se stvar i dalje razvlačiti u nedogled. Razvlači se već četvrt stoljeća. Pa možda će Država ocijeniti da joj se više isplati otezati i tjerati mak na konac ne bi li dočekala da i vlasnici i stanari naprosto pomru i skinu joj se s vrata. Da opet ne mora ni prstom mrdnuti.