Kako je kineski grad, u kojem je bio i naš reporter, sasvim neočekivano postao izvorište žestokog sukoba Sjeverne i Južne Koreje
Desetomilijunski grad Ningbo u južnoj Kini izvor je prijepora
Desetomilijunski grad Ningbo u Zhejiang provinciji u južnoj Kini postao je početkom travnja, posve neočekivano, izvorište novog, žestokog sukoba između Južne i Sjeverne Koreje, a u taj beskompromisni obračun uvučena je i Kina. Ningbo je prije dvije tisuće godina bio trgovačko središte na Putu svile, danas je pak iznimno jak industrijski i lučki grad u kojemu je zaposleno oko 8.000 stranaca, a u njemu se nalazi više od tisuću restorana.
Za prošlogodišnjeg boravka u Ningbou, saznali smo da se među njima, po mnogo čemu, ističe restoran Ryugyong, smješten blizu samog središta grada. Osim što je u vlasništvu sjevernokorejske države, u njemu dva puta tijekom večere, osoblje prestaje posluživati goste: uzimaju instrumente te se pretvaraju u zabavljače koji posjetitelje uveseljavaju pjesmom i plesom. Na pitanje tko su najčešći gosti restorana, domaćini su odgovarali da je najviše Južnokoreanaca, Japanca, Kineza…
Režimski radnici u inozemstvu
Svaki od tih restorana sa sjevernokorejskim specijalitetima, kojih ima oko 130 u dvadesetak država Azije, godišnje pošalje u Pjongjang između 100.000 i 300.000 dolara. Plus ono što moraju uplatiti radnici od svojih plaća. U tim restoranima, zaposleno je isključivo pomno odabrano i povjereno osoblje iz Sjeverne Koreje: djevojke su konobarice, kuhari i voditelji restorana su muškarci, kao i policajci koji kontroliraju njihov rad.
Režim pomno odabire one koji će na rad u inozemstvo: svi moraju biti visoko obrazovani, moraju imati između 20 i 30 godina, moraju lijepo izgledati, biti iz obitelji koje su kroz generacije iskazivale bespogovornu lojalnost trima generacijama diktatorske obitelji Kim te obvezno moraju imati više članova obitelji koji ostaju kod kuće kao taoci. Ako se ne vrate tada njihovi najbliži završe u logorima smrti iz kojih tek rijetki izlaze živi.
https://www.youtube.com/watch?v=6RwjnygVcio
Suze zbog povratka
No, unatoč tako stroge selekcije, dogodio se gaf zbog kojega će u Pjongjangu mnogi stradati. Početkom travnja Južna Koreja je objavila da je dala politički azil 12 djevojaka i jednom muškarcu koji su radili kao konobarice i kuhar u restoranu u Ningbou. Vlasti u Pjongjangu odmah su optužili južnokorejske tajne službe da su otele njihove građane u Kini te da su taj gnjusni čin izveli uz pomoć kineskih državnih organa.
Režim pomno odabire one koji će na rad u inozemstvo: svi moraju biti visoko obrazovani i lijepo izgledati te obvezno moraju imati više članova obitelji koji ostaju kod kuće kao taoci
U četvrtak 21. travnja CNN je emitirao reportažu snimljenu u Pjongjangu u kojoj je osam djevojaka koje su radile u Ryugyong restoranu, a koje su se vratile kući, grcajući i u suzama, ispričale kako one, za razliku od njihovih kolegica, nikada ne bi izdale svoju obitelj, narod i svog vođu. Peking je odmah odbacio optužbe u umiješanosti u taj bijeg ustvrdivši da je istraga pokazala da su konobarice napustile zemlju s urednim putnim ispravama. Strani analitičari međutim upozoravaju da je time Kina demonstrirala odlučnost da će i na taj način kažnjavati Sjevernu Koreju zbog razvoja oružja za masovno uništenje.
Monumentalni spomenici
Taj bizarni slučaj skrenuo je pozornost svjetske javnosti na još jedan fenomen: na sjevernokorejske radnike koji, kao državno roblje, rade u inozemstvu. Procjenjuje se da je režim u Pjongjangu poslao u dvadesetak država svijeta oko 100.000 svojih radnika koji više od polovice ionako mizerne plaće, moraju slati u državnu blagajnu.
Godišnje se tako u proračun Sjeverne Koreje iz tog izvora slije oko milijarda dolara, što je za jednu od najsiromašnijih država na svijetu, koja je uz to već godinama pod sankcijama međunarodne zajednice, golem novac. No veliki dio zarade u stranoj valuti, oko 350 milijuna dolara godišnje, despot Kim Jong-un potroši na luksuzne automobile, pića, specijalitete, jahte…
Zacijelo su najbizarniji sjevernokorejski izvozni proizvodi monumentalni spomenici koji proizvodi tvrtka Mansudae iz Pjongjanga. Ta kompanija koja ima 4000 zaposlenih, specijalizirala se za gradnju spomenika u socrealističkom stilu. Napravila je tisuće spomenika Kim Il-sunga i Kim Jong-ila, u Namibiji, Beninu, Botsuani, Kongu, Zimbabveu, Etijopiji, Angoli, projektirala je i podigla spomenike nacionalnim vođama, dok je u Senegalu sagradila Statuu Slobode vrijednu 70 milijuna dolara
Radnici po cijelom svijetu
Inače, uvjeti života sjevernokorejskih radnika u inozemstvu, po izvješćima UN-a, više su nego strašni. Nemaju nikakva radna i socijalna prava, na poslu su praktički cijeli dan, nemaju radno vrijeme, imaju tek jedan ili dva dana mjesečno slobodno. Smješteni su u male spavaonice s najmanje dvadesetak kreveta, hrane se u zajedničkoj kuhinji, ne smiju sami izlaziti izvan baraka u kojima su smješteni….
Sjevernokorejski radnici u svijetu nemaju nikakva radna i socijalna prava, na poslu su praktički cijeli dan, nemaju radno vrijeme, imaju tek jedan ili dva dana mjesečno slobodno
Posebno su teški uvjeti života i rada građevinara i zaposlenika u tekstilnoj industriji. U Kataru oko 2000 sjevernokorejskih radnika gradi stadione i objekte za svjetsko prvenstvo u nogometu te sudjeluje na izgradnji Grada budućnosti nedaleko Dohe. Svi oni rade više od 12 sati dnevno po nesnosnoj vručini, a za to su plaćeni oko 300 dolara mjesečno. Poznati su također slučajevi pogibije sjevernokorejskih rudara u Maleziji gdje nemaju ni minimum tehničke zaštite.
Inače, u Rusiji radi oko 25.000 sjevernokorejskih radnika, za prosječnu plaću od oko 300 rubalja mjesečno. U Kini ih je oko 20.000, u Kuvajtu oko 5000, u UAE oko 2000, Mongoliji 5000, Angoli 1000, Maleziji 5000, Omanu 500, Libiji 500, Poljskoj 500, dok se točan broj radnika u Alžiru, Kambodži, Nigeriji, Etiopiji, Ekvatorijalnoj Gvineji, Mijanmaru zapravo ne zna.