Malo je stvari koje tako uspješno mogu prekriti žamor proljetnog jutra kao što to može čitanje odluka Ustavnog suda. Hrpe bučnih srednjoškolaca i srednjoškolki već uniformiranih za norijadu, već ujutro umorni zaposlenici državnih i privatnih firmi koji se jedni s drugima natječu u tome tko ima gore uvjete na poslu, kloparanje vlaka kroz livade Druge i, vrlo brzo, gradske kvartove Druge izborne jedinice, sve to uspješno nestane u pozadinskoj buci ustavno-pravnih formulacija.
Čista koherencija
U samo nekoliko minuta, uvažavajući prirodne granice i podudarajući se s administrativnim granicama upravno-teritorijalnih jedinica, vlak koji je iz Dugog Sela krenuo prema Zagrebu napustio je Drugu izbornu jedinicu i, nakon što je iza sebe ostavio koju stotinu tisuća stanovnika glavnog grada iz Sesveta i Dubrave, ušao u Prvu.
“Nema nikakve nekoherentnosti geografskog karaktera”, u glavi putnika dok škilji prema suncem okupanom centru Zagreba, odjekuju jučerašnje rečenice premijera Andreja Plenkovića, dok je predstavljao izmjene Zakona o izbornim jedinicama koje su trebale poštivati citiranu odluku Ustavnog suda. I stvarno, evo maksimirskog stadiona, nebodera na Radničkoj cesti, Autobusnog kolodvora – sve u Prvoj izbornoj. Čista koherencija geografskog karaktera.
Schrödingerovi putnici
Stvar, međutim, samo nekoliko minuta kasnije, a dvadesetak od polaska, postaje malo složenija. Cibonin toranj, recimo, ne bi trebao biti “nekoherentnost geografskog karaktera”, pa je ipak u Šestoj izbornoj jedinici. Kao i stadion u Kranjčevićevoj. Kao uglavnom i ostatak zapadnog dijela grada.
Sam vlak Hrvatskih željeznica ovaj put ne testira limite relativnosti vremena. Ne, on kao da je, u Plenkovićevom koherentnom i nadasve ustavnom kroju izbornih jedinica, zalutao u čudan eksperiment iz kvantne mehanike. Pruga je, naime, dijelom taman na granici Prve i Šeste izborne jedinice. Znači li to da su i putnici odjednom u obje izborne jedinice? Ili u niti jednoj? Ili su oni na sjedalima sjeverne strane vlaka u Prvoj, a oni na južnima, kojima ne smeta sunce, u Šestoj?
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Šestoj se bolje jede
Čovjek ogladni od ovoliko razmišljanja. Zapadni kolodvor, barem, nije sporan. Silazni peron je sa sjeverne strane pruge. Prva. Konačno koherencija.
Da nije proklete jutarnje gladi koju kao da još dodatno razbukta razmišljanje o mjerilima zemljopisne kartografije. A najbolja pekara u kraju se nalazi nekoliko minuta hoda od stanice. Jugozapadno. Šesta. Dobar tek.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako sam na putu do posla i pekare u pola sata prošao kroz tri izborne jedinice
Uloga peciva u uvažavanju mjerila zemljopisne kartografije
Sam vlak Hrvatskih željeznica ovaj put ne testira limite relativnosti vremena. Ne, on kao da je, u Plenkovićevom koherentnom i nadasve ustavnom kroju izbornih jedinica, zalutao u čudan eksperiment iz kvantne mehanike
Malo je stvari koje tako uspješno mogu prekriti žamor proljetnog jutra kao što to može čitanje odluka Ustavnog suda. Hrpe bučnih srednjoškolaca i srednjoškolki već uniformiranih za norijadu, već ujutro umorni zaposlenici državnih i privatnih firmi koji se jedni s drugima natječu u tome tko ima gore uvjete na poslu, kloparanje vlaka kroz livade Druge i, vrlo brzo, gradske kvartove Druge izborne jedinice, sve to uspješno nestane u pozadinskoj buci ustavno-pravnih formulacija.
I tako, dok čovjek u savršenom miru pročita kako je Ustavni sud primijetio da bi se u predstojećim izmjenama zakona o izbornim jedinicama “trebala uvažavati mjerila tzv. zemljopisne kartografije, koja sadrže zahtjev da se granice izbornih jedinica trebaju, što je više moguće, podudarati s administrativnim granicama upravno-teritorijalnih jedinica, uz uvažavanje prirodnih granica”, s vanjske strane prozora događa se život.
Čista koherencija
U samo nekoliko minuta, uvažavajući prirodne granice i podudarajući se s administrativnim granicama upravno-teritorijalnih jedinica, vlak koji je iz Dugog Sela krenuo prema Zagrebu napustio je Drugu izbornu jedinicu i, nakon što je iza sebe ostavio koju stotinu tisuća stanovnika glavnog grada iz Sesveta i Dubrave, ušao u Prvu.
“Nema nikakve nekoherentnosti geografskog karaktera”, u glavi putnika dok škilji prema suncem okupanom centru Zagreba, odjekuju jučerašnje rečenice premijera Andreja Plenkovića, dok je predstavljao izmjene Zakona o izbornim jedinicama koje su trebale poštivati citiranu odluku Ustavnog suda. I stvarno, evo maksimirskog stadiona, nebodera na Radničkoj cesti, Autobusnog kolodvora – sve u Prvoj izbornoj. Čista koherencija geografskog karaktera.
Schrödingerovi putnici
Stvar, međutim, samo nekoliko minuta kasnije, a dvadesetak od polaska, postaje malo složenija. Cibonin toranj, recimo, ne bi trebao biti “nekoherentnost geografskog karaktera”, pa je ipak u Šestoj izbornoj jedinici. Kao i stadion u Kranjčevićevoj. Kao uglavnom i ostatak zapadnog dijela grada.
Sam vlak Hrvatskih željeznica ovaj put ne testira limite relativnosti vremena. Ne, on kao da je, u Plenkovićevom koherentnom i nadasve ustavnom kroju izbornih jedinica, zalutao u čudan eksperiment iz kvantne mehanike. Pruga je, naime, dijelom taman na granici Prve i Šeste izborne jedinice. Znači li to da su i putnici odjednom u obje izborne jedinice? Ili u niti jednoj? Ili su oni na sjedalima sjeverne strane vlaka u Prvoj, a oni na južnima, kojima ne smeta sunce, u Šestoj?
U Šestoj se bolje jede
Čovjek ogladni od ovoliko razmišljanja. Zapadni kolodvor, barem, nije sporan. Silazni peron je sa sjeverne strane pruge. Prva. Konačno koherencija.
Da nije proklete jutarnje gladi koju kao da još dodatno razbukta razmišljanje o mjerilima zemljopisne kartografije. A najbolja pekara u kraju se nalazi nekoliko minuta hoda od stanice. Jugozapadno. Šesta. Dobar tek.