S obzirom da su o odnosu prema Srbima, posebno nakon upečatljive kampanje SDSS-a na proteklim izborima za Europski parlament i nakon čitavog niza mržnjom motiviranih napada koji se događaju u posljednje vrijeme, ali i o samom Milorada Pupovca i njegovoj ulozi, ispisane desetine tekstova te je toj temi posvećeno i puno informativnih emisija na televiziji, činilo mi se kako nema smisla ispisivati još jedan tekst.
Ionako je sve već bilo rečeno, javnost je mogla čuti, pročitati i vidjeti razne vrste argumenata i donijeti nekakve zaključke, no onda se o čitavom slučaju inzistiranja određenih braniteljskih udruga i koalicijskih partnera, koji su revoltirani tražili da Milorad Pupovac povuče svoje izjave dane nakon napada u okolici Knina, jer će u protivnom napustiti koaliciju ili prestati davati podršku premijeru, očitovao i Branimir Glavaš.
To je bio moment u kojem je kompletna dotadašnja, ionako klimava konstrukcija o tome kako živimo u jednom normalnom društvu koje poštuje manjine, glatko pala u vodu. Bez obzira što se Glavaš, u odnosu na udruge i ostale predstavio kao netko skloniji kompromisu, rekavši kako nema ništa protiv SDSS-a, ali da je vrijeme da se Pupovac makne iz politike i prepusti svoje mjesto nekom mlađem iz stranke, čitava situacija u kojoj je Branimir Glavaš realna politička činjenica i uvažavan autoritet uopće, a posebno u komparaciji s Miloradom Pupovcem, na svaki mogući način je nepodnošljiva.
Odgovor na pitanje zbog čega, vrlo je jednostavan.
Čovjek koji je pobjegao iz Hrvatske u BiH
Ponajprije, za razliku od Milorada Pupovca, čovjeka kojeg se napada posve nesuvislim argumentima vezanim uz njegovo javno djelovanje za vrijeme rata, protiv Branimira Glavaš vodio se dugotrajan i mučan sudski postupak, u kojem je on na kraju osuđen kao ratni zločinac. Istina je da su nakon nekoliko godina Ustavni, a onda i Vrhovni sud poništili sudske presude, vrativši proces na početak, no sasvim je jasno kako je riječ o nekome tko bi u svakoj normalnoj zemlji teško mogao biti moralni i politički autoritet. Pored toga, isti taj čovjek je pobjegao iz Hrvatske u Bosni i Hercegovinu odakle vuče porijeklo, da bi odande uporno govorio kako se radi o montiranom političkom procesu protiv njega, zahvaljujući čemu je odabrao služiti kaznu u Mostaru.
Drugim riječima, pokazao je upravo ono što kompletna desnica zamjera Pupovcu, a to je apsolutno nepoštivanje Republike Hrvatske i njenih institucija. I na koncu, Glavaš je također od prvih dana samostalne Hrvatske prisutan u politici i to na puno višim mjestima nego Pupovac, pa je potpun nejasno zbog čega smatra kako bi Pupovcu bilo vrijeme da se povuče, a njemu ne bi. Sve ovo što sam nabrojao su činjenice, koje nekoga mogu nervirati, ali ih ne može osporiti. I sad kad ih imamo ovako posložene pa pokušamo pretpostaviti tko u javnosti uživa veći ugled, podršku i povjerenje od ove dvojice političara, bojim se da bi odgovor prevagnuo na stranu Branimira Glavaša.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pupovac nije klasični srpski nacionalist
Što nas dovodi do pitanja zašto je to tako, a odgovor nam je prilično jasan. Ponajprije zbog nacionalne pripadnosti jednog i drugog, a potom zbog toga što Pupovac jednostavno nije, niti može biti klasičan srpski nacionalist kojeg bi hrvatski nacionalisti mogli smjestiti u ladicu mitskog neprijatelja. Postoji naravno i treći razlog, koji zapravo i mimo ovog slučaja, predstavlja srž problema hrvatskog društva, a to je činjenica da živimo u strukturalnom nacionalizmu, u kojem ne postoji moralno, pravno i svako drugo inače nedopušteno ponašanje, koje neće biti opravdano u ime parole da se to radilo ‘za našu stvar’.
Razlika je samo u kontekstu, jer je nekad bilo normalno to tako i javno reći tim riječima, a danas je ipak potrebno taj stav zamotati u celofan pristojnosti. Dok god društvo ne izađe iz takvog stanja svijesti, manipulacija s njim će biti jednostavna, jer nema ništa jednostavnije od toga da se izbjegne bavljenje konkretnim ekonomskim, socijalnim, društvenim i političkim problemima, od toga da se posegne za neprijateljima i raspiruje nacionalizam. Kako to izgleda uživo mogli smo vidjeti u skoro svim dosadašnjim predizbornim kampanjama, ali aktualna predsjednička nadilazi čak i to na što smo se navikli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako smo se točno našli u situaciji da Glavaš od Pupovca traži da se povuče iz politike, i da je svima to normalno
Kako je klimava konstrukcija o tome kako živimo u jednom normalnom društvu koje poštuje manjine, glatko pala u vodu
Dok god društvo ne izađe iz takvog stanja svijesti, manipulacija s njim će biti jednostavna, jer nema ništa jednostavnije od toga da se izbjegne bavljenje konkretnim ekonomskim, socijalnim, društvenim i političkim problemima, od toga da se posegne za neprijateljima i raspiruje nacionalizam.
S obzirom da su o odnosu prema Srbima, posebno nakon upečatljive kampanje SDSS-a na proteklim izborima za Europski parlament i nakon čitavog niza mržnjom motiviranih napada koji se događaju u posljednje vrijeme, ali i o samom Milorada Pupovca i njegovoj ulozi, ispisane desetine tekstova te je toj temi posvećeno i puno informativnih emisija na televiziji, činilo mi se kako nema smisla ispisivati još jedan tekst.
Ionako je sve već bilo rečeno, javnost je mogla čuti, pročitati i vidjeti razne vrste argumenata i donijeti nekakve zaključke, no onda se o čitavom slučaju inzistiranja određenih braniteljskih udruga i koalicijskih partnera, koji su revoltirani tražili da Milorad Pupovac povuče svoje izjave dane nakon napada u okolici Knina, jer će u protivnom napustiti koaliciju ili prestati davati podršku premijeru, očitovao i Branimir Glavaš.
To je bio moment u kojem je kompletna dotadašnja, ionako klimava konstrukcija o tome kako živimo u jednom normalnom društvu koje poštuje manjine, glatko pala u vodu. Bez obzira što se Glavaš, u odnosu na udruge i ostale predstavio kao netko skloniji kompromisu, rekavši kako nema ništa protiv SDSS-a, ali da je vrijeme da se Pupovac makne iz politike i prepusti svoje mjesto nekom mlađem iz stranke, čitava situacija u kojoj je Branimir Glavaš realna politička činjenica i uvažavan autoritet uopće, a posebno u komparaciji s Miloradom Pupovcem, na svaki mogući način je nepodnošljiva.
Odgovor na pitanje zbog čega, vrlo je jednostavan.
Čovjek koji je pobjegao iz Hrvatske u BiH
Ponajprije, za razliku od Milorada Pupovca, čovjeka kojeg se napada posve nesuvislim argumentima vezanim uz njegovo javno djelovanje za vrijeme rata, protiv Branimira Glavaš vodio se dugotrajan i mučan sudski postupak, u kojem je on na kraju osuđen kao ratni zločinac. Istina je da su nakon nekoliko godina Ustavni, a onda i Vrhovni sud poništili sudske presude, vrativši proces na početak, no sasvim je jasno kako je riječ o nekome tko bi u svakoj normalnoj zemlji teško mogao biti moralni i politički autoritet. Pored toga, isti taj čovjek je pobjegao iz Hrvatske u Bosni i Hercegovinu odakle vuče porijeklo, da bi odande uporno govorio kako se radi o montiranom političkom procesu protiv njega, zahvaljujući čemu je odabrao služiti kaznu u Mostaru.
Drugim riječima, pokazao je upravo ono što kompletna desnica zamjera Pupovcu, a to je apsolutno nepoštivanje Republike Hrvatske i njenih institucija. I na koncu, Glavaš je također od prvih dana samostalne Hrvatske prisutan u politici i to na puno višim mjestima nego Pupovac, pa je potpun nejasno zbog čega smatra kako bi Pupovcu bilo vrijeme da se povuče, a njemu ne bi. Sve ovo što sam nabrojao su činjenice, koje nekoga mogu nervirati, ali ih ne može osporiti. I sad kad ih imamo ovako posložene pa pokušamo pretpostaviti tko u javnosti uživa veći ugled, podršku i povjerenje od ove dvojice političara, bojim se da bi odgovor prevagnuo na stranu Branimira Glavaša.
Pupovac nije klasični srpski nacionalist
Što nas dovodi do pitanja zašto je to tako, a odgovor nam je prilično jasan. Ponajprije zbog nacionalne pripadnosti jednog i drugog, a potom zbog toga što Pupovac jednostavno nije, niti može biti klasičan srpski nacionalist kojeg bi hrvatski nacionalisti mogli smjestiti u ladicu mitskog neprijatelja. Postoji naravno i treći razlog, koji zapravo i mimo ovog slučaja, predstavlja srž problema hrvatskog društva, a to je činjenica da živimo u strukturalnom nacionalizmu, u kojem ne postoji moralno, pravno i svako drugo inače nedopušteno ponašanje, koje neće biti opravdano u ime parole da se to radilo ‘za našu stvar’.
Razlika je samo u kontekstu, jer je nekad bilo normalno to tako i javno reći tim riječima, a danas je ipak potrebno taj stav zamotati u celofan pristojnosti. Dok god društvo ne izađe iz takvog stanja svijesti, manipulacija s njim će biti jednostavna, jer nema ništa jednostavnije od toga da se izbjegne bavljenje konkretnim ekonomskim, socijalnim, društvenim i političkim problemima, od toga da se posegne za neprijateljima i raspiruje nacionalizam. Kako to izgleda uživo mogli smo vidjeti u skoro svim dosadašnjim predizbornim kampanjama, ali aktualna predsjednička nadilazi čak i to na što smo se navikli.