Prema postavljenim mjerilima unutar takvoga balona svi ostali mediji počesto ne razumiju ili namjerno umanjuju grandiozne uspjehe Vlade i njenih javnih politika te je zbog toga premijer prinuđen svakodnevno koristiti ponuđene mu mikrofone i javnosti dodatno pojašnjavati ono što ta “javnost mora znati”. Kada ta javnost u Davoru Filipoviću nije prepoznala najboljega od svih ponuđenih kandidata, onda za premijera Plenkovića to nije dobra ili loša prosudba javnosti, već posljedica uredničke i novinarske urote i neumjerenih napada ljevičarskih plaćenika.
Golemi ego postao prevelik teret
Upravo je nevjerojatno da jedan inteligentan, obrazovan, vrlo spretan i sposoban karijerni političar bez neke naročite ideološke pripadnosti, što Andrej Plenković sigurno jest, može u različitim zavjerama tražiti razloge za vlastite neuspjehe i promašaje. Njegov golemi ego postao je prevelik teret za našu brojčano sve manju i u odnosu na druge, sve zaostaliju zemlju. Upravo je u tome nesrazmjeru uzrok sada već permanentnoga sukoba s dijelom novinara i cijelih medijskih kuća. Taj sukob mogao bi ostati u granicama političkoga i medijskoga folklora, kada Andrej Plenković ne bi osobno donosio odluke o budućnosti pojedinih medija.
A upravo u njegovome komentaru izrečenom nakon kuckanja po mikrofonu RTL-a može se prepoznati sva njegova malicioznost prema jednome od najvažnijih neovisnih hrvatskih medija, televiziji N1. Najprije je toj kući preporučio da “napiše plakat kakva je ideološka televizija”, da bi dan kasnije u prepirci s Hrvojem Krešićem, reporterom te televizije, TV N1 posprdno nazvao “producentskom kućom iz Luksemburga”. Ta njegova konstrukcija toliko se svidjela uredniku HDZ-ovog Facebook profila da je iste večeri ponovljena i na toj društvenoj mreži, valjda kao službena objave partije svekolikome pučanstvu kako treba gledati na N1 televiziju.
Što to znači za budućnost N1 televizije
Ako je za Andreja Plenkovića i za njegov HDZ televizija N1 samo “producentska kuća iz Luksemburga” koja treba plakat na kojem bi pisalo kakva je to zapravo ideološka televizija onda ćemo u narednim tjednima i mjesecima imati prilike gledati ponavljanje povijesti iz studenoga 1996. Tada je Franji Tuđmanu dozlogrdio Radio 101 te je Vijeće za telekomunikacije odlučilo oduzeti njegovu koncesiju za emitiranje. Radio je spašen zahvaljujući javnome protestu održanome 21. studenoga 1996. na Trgu bana Jelačića što je i do danas najveći protestni skup održan u modernoj Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li Andreju Plenkoviću dozlogrdila N1 televizija saznat ćemo uskoro. Krajem lipnja ističe postojeći ugovor između HT-a, operatera kabelske televizije, i United Medije, vlasnika televizijskih kanala N1 i SportKlub. Ako ne dođe do međusobnog dogovora N1 televizija više neće biti distribuirana na kabelskoj platformi MAXtv, a budući da od 29. ožujka ove godine nije ni u ponudi platforme telekom operatera A1, bez žurne promjene zakonske regulative ili dodjele zemaljske koncesije, N1 televizija bit će dostupna samo putem interneta.
Početkom travnja ove godine TV N1 javno je zatražila raspisivanje natječaja za dodjelu zemaljske koncesije, ali ni Vlada niti HAKOM nisu se do sada potrudili komentirati taj zahtjev, pod uvjetom da se komentarom ne smatra Plenkovićevo i HDZ-ovo nazivanje te televizije “producentskom kućom iz Luksemburga” što bi je valjda već u startu trebalo diskvalificirati i od samog pokušaja traženja zemaljske koncesije. Dodjela takve koncesije dugotrajan je proces tako da i eventualno njeno konačno dobivanje neće učiniti TV N1 dostupnim gledateljima prije drugoga tromjesečja naredne godine. Jedino relativno brzo rješenje je odgovarajuća izmjena Zakona o elektroničkim medijima koji se trenutačno ionako nalazi u drugom čitanju u Saboru.
Odluku će, jasno, donijeti premijer osobno
Sadašnji Zakon svojim 61. člankom zabranjuje operateru kabelske televizije da istovremeno bude i nakladnik televizije. U prijedlogu novoga Zakona zadržano je isto ograničenje (u 68. članku) što je inače regulatorni anakronizam bez ikakvoga javnog interesa i kao takav napušten u drugim državama Europske unije. Formalno nadležna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek obećala je da će razmotriti uklanjanje toga ograničenja što bi omogućilo United Grupi da putem svoga telekom operatera Telemach distribuira i vlastite televizijske kanale N1 i SportKlub. Naravno da ministrica kulture o tome odlučuje po prilici isto toliko koliko i ja, i da je jedina osoba koja će o tome donijeti ovakvu ili onakvu odluku premijer Andrej Plenković.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Otužna je činjenica da je Hrvatska opet zemlja u kojoj kao i 1996. samo jedan čovjek odlučuje o tako banalnoj stvari kao što je koncesija nekome elektroničkome mediju, da su svi ostali u tome navodnome lancu savjetovanja i odlučivanja samo poslušni i prezira vrijedni partijski pijuni i da je još jednom sloboda medija dovedena u pitanje jer se čelniku vladajuće partije ne dopada njegov odraz i odraz te partije u nekome od medija.
Promjena Zakona o elektroničkim medijima koja bi operaterima kabelske televizije dala mogućnost distribuiranja vlastite produkcije dovela bi i do vlasničkoga preslagivanja postojećih televizijskih kanala. HT i A1 nastojali bi zadržati svoje tržišne udjele preuzimanjem postojećih ili stvaranjem novih televizijskih kanala kako bi ograničili tržišni rast Telemacha i United Medije. Takva tržišna utakmica morala bi osim povećanja kvalitete i količine programskoga sadržaja dovesti i do novoga vala pada cijena telekomunikacijskih i internetskih usluga, a to je u ovoj cijeloj priči, nakon obrane slobode medija, jedini stvarni javni interes.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako smo se vratili 25 godina unazad: Kao 1996. s Tuđmanom i radijom 101, Plenković osobno odlučuje što će biti s N1
Pozadina Plenkovićevih napada na kritičare i medije: Premijerov ego postao je prevelik teret za ovu zemlju
Početkom travnja ove godine TV N1 javno je zatražila raspisivanje natječaja za dodjelu zemaljske koncesije, ali ni Vlada niti HAKOM nisu se do sada potrudili komentirati taj zahtjev, pod uvjetom da se komentarom ne smatra Plenkovićevo i HDZ-ovo nazivanje te televizije 'producentskom kućom iz Luksemburga' što bi je valjda već u startu trebalo diskvalificirati i od samog pokušaja traženja zemaljske koncesije
Premijer Andrej Plenković prošloga je tjedna kuckajući prstima po mikrofonu RTL-a optužio tu i njoj konkurentsku Novu TV za urotu protiv Davora Filipovića, HDZ-ovoga kandidata za gradonačelnika Zagreba. Je li predsjednik Vlade i HDZ-a stvarno povjerovao u sumanutu teoriju da su se televizijski urednici i voditelji međusobno dogovorili da Davora u eteru zovu Damirom kako bi ga dodatno zbunili i ponizili ili je premijer tu priču javno iznio da bi „testirao reakcije javnosti i medija“, kako je sam naknadno izjavio, na koncu je potpuno nevažno. Činjenica je da od vremena Franje Tuđmana i njegovih poslovičnih obračuna s neovisnim medijima nitko iz pozicije realne političke moći nije pokušao tim rječnikom i takvim stilom kritizirati ili propitkivati uređivačku politiku bilo kojeg medija.
Premijerov napad na Dražena Lalića, profesora na zagrebačkome Fakultetu političkih znanosti, zbog njegovih predizbornih komentara u programu RTL-a, odnosno dovođenje u pitanje same uređivačke politike RTL-a zbog stavljanja Dražena Lalića u poziciju komentatora, eksces je bez presedana. Andrej Plenković očito živi u svojem „plavom“ balonu u kojem je HRT javni informativni servis neovisan o bilo kakvoj partijskoj kontroli ili utjecaju te je kao takav mjera objektivnosti i prihvatljivoga nivoa vrlo blage i konstruktivne kritičnosti.
Prema postavljenim mjerilima unutar takvoga balona svi ostali mediji počesto ne razumiju ili namjerno umanjuju grandiozne uspjehe Vlade i njenih javnih politika te je zbog toga premijer prinuđen svakodnevno koristiti ponuđene mu mikrofone i javnosti dodatno pojašnjavati ono što ta “javnost mora znati”. Kada ta javnost u Davoru Filipoviću nije prepoznala najboljega od svih ponuđenih kandidata, onda za premijera Plenkovića to nije dobra ili loša prosudba javnosti, već posljedica uredničke i novinarske urote i neumjerenih napada ljevičarskih plaćenika.
Golemi ego postao prevelik teret
Upravo je nevjerojatno da jedan inteligentan, obrazovan, vrlo spretan i sposoban karijerni političar bez neke naročite ideološke pripadnosti, što Andrej Plenković sigurno jest, može u različitim zavjerama tražiti razloge za vlastite neuspjehe i promašaje. Njegov golemi ego postao je prevelik teret za našu brojčano sve manju i u odnosu na druge, sve zaostaliju zemlju. Upravo je u tome nesrazmjeru uzrok sada već permanentnoga sukoba s dijelom novinara i cijelih medijskih kuća. Taj sukob mogao bi ostati u granicama političkoga i medijskoga folklora, kada Andrej Plenković ne bi osobno donosio odluke o budućnosti pojedinih medija.
A upravo u njegovome komentaru izrečenom nakon kuckanja po mikrofonu RTL-a može se prepoznati sva njegova malicioznost prema jednome od najvažnijih neovisnih hrvatskih medija, televiziji N1. Najprije je toj kući preporučio da “napiše plakat kakva je ideološka televizija”, da bi dan kasnije u prepirci s Hrvojem Krešićem, reporterom te televizije, TV N1 posprdno nazvao “producentskom kućom iz Luksemburga”. Ta njegova konstrukcija toliko se svidjela uredniku HDZ-ovog Facebook profila da je iste večeri ponovljena i na toj društvenoj mreži, valjda kao službena objave partije svekolikome pučanstvu kako treba gledati na N1 televiziju.
Što to znači za budućnost N1 televizije
Ako je za Andreja Plenkovića i za njegov HDZ televizija N1 samo “producentska kuća iz Luksemburga” koja treba plakat na kojem bi pisalo kakva je to zapravo ideološka televizija onda ćemo u narednim tjednima i mjesecima imati prilike gledati ponavljanje povijesti iz studenoga 1996. Tada je Franji Tuđmanu dozlogrdio Radio 101 te je Vijeće za telekomunikacije odlučilo oduzeti njegovu koncesiju za emitiranje. Radio je spašen zahvaljujući javnome protestu održanome 21. studenoga 1996. na Trgu bana Jelačića što je i do danas najveći protestni skup održan u modernoj Hrvatskoj.
Je li Andreju Plenkoviću dozlogrdila N1 televizija saznat ćemo uskoro. Krajem lipnja ističe postojeći ugovor između HT-a, operatera kabelske televizije, i United Medije, vlasnika televizijskih kanala N1 i SportKlub. Ako ne dođe do međusobnog dogovora N1 televizija više neće biti distribuirana na kabelskoj platformi MAXtv, a budući da od 29. ožujka ove godine nije ni u ponudi platforme telekom operatera A1, bez žurne promjene zakonske regulative ili dodjele zemaljske koncesije, N1 televizija bit će dostupna samo putem interneta.
Početkom travnja ove godine TV N1 javno je zatražila raspisivanje natječaja za dodjelu zemaljske koncesije, ali ni Vlada niti HAKOM nisu se do sada potrudili komentirati taj zahtjev, pod uvjetom da se komentarom ne smatra Plenkovićevo i HDZ-ovo nazivanje te televizije “producentskom kućom iz Luksemburga” što bi je valjda već u startu trebalo diskvalificirati i od samog pokušaja traženja zemaljske koncesije. Dodjela takve koncesije dugotrajan je proces tako da i eventualno njeno konačno dobivanje neće učiniti TV N1 dostupnim gledateljima prije drugoga tromjesečja naredne godine. Jedino relativno brzo rješenje je odgovarajuća izmjena Zakona o elektroničkim medijima koji se trenutačno ionako nalazi u drugom čitanju u Saboru.
Odluku će, jasno, donijeti premijer osobno
Sadašnji Zakon svojim 61. člankom zabranjuje operateru kabelske televizije da istovremeno bude i nakladnik televizije. U prijedlogu novoga Zakona zadržano je isto ograničenje (u 68. članku) što je inače regulatorni anakronizam bez ikakvoga javnog interesa i kao takav napušten u drugim državama Europske unije. Formalno nadležna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek obećala je da će razmotriti uklanjanje toga ograničenja što bi omogućilo United Grupi da putem svoga telekom operatera Telemach distribuira i vlastite televizijske kanale N1 i SportKlub. Naravno da ministrica kulture o tome odlučuje po prilici isto toliko koliko i ja, i da je jedina osoba koja će o tome donijeti ovakvu ili onakvu odluku premijer Andrej Plenković.
Otužna je činjenica da je Hrvatska opet zemlja u kojoj kao i 1996. samo jedan čovjek odlučuje o tako banalnoj stvari kao što je koncesija nekome elektroničkome mediju, da su svi ostali u tome navodnome lancu savjetovanja i odlučivanja samo poslušni i prezira vrijedni partijski pijuni i da je još jednom sloboda medija dovedena u pitanje jer se čelniku vladajuće partije ne dopada njegov odraz i odraz te partije u nekome od medija.
Promjena Zakona o elektroničkim medijima koja bi operaterima kabelske televizije dala mogućnost distribuiranja vlastite produkcije dovela bi i do vlasničkoga preslagivanja postojećih televizijskih kanala. HT i A1 nastojali bi zadržati svoje tržišne udjele preuzimanjem postojećih ili stvaranjem novih televizijskih kanala kako bi ograničili tržišni rast Telemacha i United Medije. Takva tržišna utakmica morala bi osim povećanja kvalitete i količine programskoga sadržaja dovesti i do novoga vala pada cijena telekomunikacijskih i internetskih usluga, a to je u ovoj cijeloj priči, nakon obrane slobode medija, jedini stvarni javni interes.