Kako su socijalizam i populizam rasturili Venezuelu, državu s većim zalihama nafte od Saudijske Arabije
U Venezueli je konačno eskalirala politička kriza koja se valja godinama; Telegramov analitičar objasnio je dubinske uzroke
U posljednja 24 sata u Venezueli je konačno eskalirala dugoočekivana politička kriza. Šef parlamenta, u kojem većinu drži oporba, jučer se proglasio v.d.-om predsjednika države i Trump ga je odmah priznao. Zatim je režim polemično izabranog predsjednika Madura smjesta prekinuo diplomatske veze s Amerikom, a u priču su se u međuvremenu uključile i ostale veće zemlje u regiji, a zatim i Rusija.
Još u ljeto 2017., kad je postalo jasno je Venezuela na rubu, Telegramov analitičar Đivo Đurović napisao je dubinsku analizu kaosa. Već je tada Caracasom mjesecima vladao kaos. Predsjednik Nicolas Maduro, nasljednik karizmatičnog populista Huga Cháveza, teško se održavao na vlasti nakon što je izbore za Kongres 2015. godine osvojila opozicija.
Unatoč Chávezovim i Madurovim ispadima, Venezuela je zadnjih gotovo pola stoljeća bila demokratska država. No, Maduro je odlučio da je njegova vlast važnija od te tradicije, pa je sazvao izbore za ustavotvornu skupštinu, paralelno svemoćno tijelo, na kojima se natjecala samo njegova stranka. Prosvjedi protiv ovog institucionalnog nasilja prešli su na ulicu. Više od 120 ljudi te 2017. ubijeno je nasred ceste samo zato što su prosvjedovali protiv Madura, oko 500 je uhapšeno iz političkih razloga.
Kako je propala Venezuela i što iz toga možemo naučiti?
Predsjednik Maduro, neškolovani bivši vozač autobusa, nema karizmu niti političko umijeće svoga mentora Huga Cháveza, još manje omiljenost kakvu je uživao prethodnik. Od 2013. do 2017. venezuelanski BDP pao je 35 posto i već je tada život tamo postao nepodnošljiv.
Kako je propala Venezuela i što iz toga možemo naučiti? Dva su je utega odvukla na dno –populizam koji se pretvorio u diktaturu i državni socijalizam koji je uništio njeno bogatstvo. Kad je populist Hugo Chávez, samoproglašeni marksist, došao na vlast na demokratskim izborima 1998. godine, iskoristio je nezapamćeno visoku cijenu nafte da proračun pretvori ne u razvojnu kasu iz koje će država osigurati budućnost, nego u kasu uzajamne pomoći.
U kratkom roku, to je dobro funkcioniralo, Chávez je išao po siromaškim kvartovima i dijelio laptope i veš mašine. Socijalni programi nakratko su podigli milijune iz siromaštva, ali nisu išli dalje od toga. “Venezuela je postala država sretnih siromaha. Nije im popravio prihode, ali im je štošta poklonio. Njegova popularnost rasla je koliko i državna potrošnja”, opisao je osnovu čavizma ekonomist Eduardo Fortuny. Ekonomija se nije razvijala da te ljude prehrani kad dođu crni dani. Vidimo to danas, kad su crni dani došli.
Chávezove brutalne intervencije u tržište, posljedice se još vide
Ohrabren visokim cijenama nafte, Chávez je brutalno intervenirao u tržište i to je bio potez čije se kobne posljedice osjećaju do danas. Vladi je naredio da zamrzne cijene osnovnih potrepština poput kave, kruha ili ulja. Kad je venezuelanskim tvrtkama postalo neisplativo dalje proizvoditi robu koju nisu mogli prodavati po tržišnim cijenama, Chávez je jednostavno iskoristio ogromne prihode od nafte da te proizvode uveze izvana.
Domaće tvrtke propadale su jedna za drugom – čak i ako bi pristale proizvoditi i prodavati po vladinim fiksnim cijenama, svejedno bi ih uništila konkurencija robe koju je vlada masovno uvozila. Chávez je tako uništio cijelu venezuelansku ekonomiju koja se nije bavila naftom. Netom prije nego što je umro 2013. Venezuela gotovo da nije proizvodila ništa osim nafte.
Kad je 2015. cijena nafte naglo pala, Venezuela više nije imala novca kojim bi plaćala uvezenu stranu robu, niti industriju koja bi proizvela domaću. Bizarna ilustracija bio je toaletni papir – u državi koja raspolaže s 18 posto svjetskih zaliha nafte nigdje nije bilo toaletnog papira. Zahvaljujući Chávezu, domaće tvornice papira davno su propale, a strani toaletni papir postao je odjednom preskup i vrlo nisko na listi prioriteta vlade koja je ostala bez petrodolara. Coca-Cola, globalno najpristunija ne-tehnološka tvrtka, koja bi pogon otvorila i vragu u dvorištu, 2016. je zatvorila punionicu u Venezueli. U zemlji koja gotovo da leži na ekvatoru nisu mogli pronaći dovoljno šećera za svoje gazirano piće.
Chávez je pobjesnio i pred kamerama izveo Donalda Trumpa
No, porazni učinci čavizma pogodili su i naftnu industriju, glavnu granu od koje je cijela država živjela sva ova desetljeća. Profiti i porezi koje je donosila državna naftna kompanija Chávezu nisu bili dovoljni, pa je zatražio da ona počne izravno financirati socijalističke programe koje je uveo. Šefovi naftne korporacije su ga odbili. Chávez je pobjesnio. Bio je to početak kraja uspješne Venezuele. U nastupu na državnoj televiziji, u kombinaciji Donalda Trumpa iz Apprenticea i suca Pierluigija Colline s nogometnog terena, predsjednik Venezuele je pred kamerama prozvao sedam šefova naftne kompanije.
Nakon svakog imena viknuo je “Ofsajd!”, puhnuo u zviždaljku i dao im otkaz preko televizije. Šou se svidio mnogima koji danas nemaju što jesti u Venezueli. Ljude koji su znali upravljati glavnim nacionalnim bogatstvom Chávez je zamijenio stranačkim poslušnicima. Kad se naftna kompanija idućeg dana pobunila i stupila u štrajk, otpustio je 19 tisuća (!) njenih zaposlenika, više od polovice. Ugrozio je jedinu ekonomsku granu o kojoj je njegova država ovisila.
Ako je Chávez pokrenuo ekonomsku i političku dinamiku koja je stvorila aktualnu katastrofu u Venezueli, račun je platio njegov nesposobni nasljednik Nicolas Maduro. “Jedini problem sa socijalizmom je da ti novac koji uzimaš drugima prije ili kasnije presuši”, davno je definirala britanska premijerka Margaret Thatcher. Točno to se dogodilo Nicolasu Maduru, zlosretnom Chávezovom nasljedniku. Dok je njegov prethodnik naftu prodavao za 140 dolara za barel, Madura su dopala vremena u kojima je cijena nafte bila 25 dolara po barelu.
Ovo sve za Venezuelu, jednom riječju, znači prokletstvo
Venezueli za kakvo-takvo funkcioniranje treba globalna cijena nafte od barem 80 dolara, po vrlo konzervativnoj procjeni Financial Timesa. Realnije je da joj treba 120 dolara da bi vratila socijalni mir i financirala sve programe koje je pokrenuo Chávez. No, nada da će se cijena nafte u skoroj budućnosti vratiti na tu razinu, čak i na 80 dolara, graniči s ludošću.
Što ovo znači za Venezuelu? Jednom riječju – prokletstvo. Zahvaljujući eksperimentu u socijalističkoj revoluciji, venezuelanska ekonomija danas je gotovo potpuno ovisna o nafti, i treba joj cijena od barem 80 – a realno 120 – dolara da normalno funkcionira. To se neće dogoditi u skoroj budućnosti. Venezuelanski ministar energetike Juan Pablo Pérez Alfonzo rekao je 1976. godine, kad je njegova država bila pojam uspjeha i stabilnosti, da je “nafta đavolji izmet”.
“Za deset godina, za dvadeset godina, vidjet ćete, nafta će nas uništiti.” Stručnjaci su na njegovoj definiciji razvili teoriju o takozvanom “prokletstvu prirodnih resursa” (natural resource curse), koja kaže da države čije ekonomije ovise samo o prirodnim resursima, poput Katara, Rusije ili Saudijske Arabije, unatoč bogatstvu koje na njima zarade, završe kao slabije razvijene i neuspješnije od onih koje ekonomiju razvijaju diversificiranije.
Jedina bogata zemlja koja je u zadnje doba sebe dovela do ruba
Da bi ostvarila prosperitet, ekonomija koja ovisi o nafti angažira vrlo mali broj građana – u venezuelanskoj naftnoj industriji sudjeluje par desetaka tisuća ljudi, od 30 milijuna njenih stanovnika. Za razliku od toga, ekonomije koje ovise o sofisticiranim tehnologijama – poput Amerike i Japana, ili o poljoprivredi – poput nekih europskih i latinoameričkih – ili čak o turizmu – poput Hrvatske – imaju sigurnije ekonomske izglede i mogu izgraditi pravednija i stabilnija društva.
Distribucija bogatstva u zemlji gdje u ekonomskoj aktivnosti sudjeluju mnogi efikasnija je i često pravednija nego u onoj u kojoj ekonomiju nose malobrojni. Pa ipak, ma koliko nepravedni, ni Katar ni Emirati ni Saudijska Arabija neće propasti. Jer za propast treba još jedan sastojak – neodgovorno upravljanje ekonomijom.
Jedina bogata zemlja koja je u zadnje doba uspjela samu sebe dovesti do ruba raspada je socijalistička Venezuela. Jedan latinoamerički diplomat svisoka je dao dosta dobru definiciju te države: “Ako je Chávezova Venezuela bila karikatura Castrove Kube, onda je Madurova Venezuela karikatura te karikature”. Jedini problem je što za trideset milijuna ljudi u Venezueli ta karikatura nije nimalo smiješna.