Kako su srpski tabloidi započeli val potpunog senzacionalizma o Titu
Josip Broz Tito je navodno planirao ubiti Edvarda Kardelja
Nakon što su se u beogradskom tisku posljednjih dana pojavile nove kontroverze uz pitanja političkog djelovanja Josipa Broza Tita i odnosa unutar komunističkog vrha, javnost se iznova počela zabavljati mogućim intrigama i senzacijama. Radi se o navodima dnevnika Blic koji je objavio navodni dokument iz arhiva jednog od najbližih Titovih suradnika, a po kojem je Tito uz pomoć Aleksandra Rankovića planirao ubiti Edvarda Kardelja.
Ključni motiv za takvu odluku pronađen je u idejnom razilaženju između Tita i Kardelja. Preciznije govoreći, Tito je smatrao da Kardelj bojkotira njegove ideje razvoja socijalističkog društva, nakon čega je naredio praćenje svih Kardeljevih javnih istupa tijekom 1961. godine, da bi po okončanju tih uvida u privatnom razgovoru s Rankovićem održanom 1962. godine od njega tražio da pripadnici tajne službe smaknu Kardelja.
Tito odustao od ubojstva
Po daljnjoj konstrukciji priče, Ranković je ovim prijedlogom bio zatečen te je upozorio Tita kako takva reakcija nikako ne bi bila u komunističkom duhu te da bi kroz otvoreni razgovor s Kardeljem mogao lako riješiti sve nedoumice, što je Tito na kraju i prihvatio.
Kako dalje piše Blic, uz ovaj bi se događaj moglo vezati i kasnije Kardeljevo ranjavanje u lovu, koje vjerojatno nije bilo slučajno. Za potvrdu ovih teza Blic se obratio slovenskom povjesničaru Joži Pirjevcu, autoru knjige “Tito i drugovi”, koji je zaključio da je spomenuti dokument pisao Josip Kopinič, što se savršeno uklapa u sadržaj njegovih razgovora s Vladimirom Dedijerom, ali i u razvoj događaja koji je uslijedio.
Problematične teze
Ovakve ocjene dodatno je osnažio srpski povjesničar Srdan Cvetković, koji je zaključio kako je možda upravo ovo Rankovićevo odbijanje da likvidira Kardelja, umnogome odredilo njegovu daljnju sudbinu. Neovisno o tome što ovakva teza zvuči zavodljivo i nudi novu dozu senzacionalizma, kao i novo čitanje odnosa unutar komunističkog i državnog vrha, ona bi mogla biti problematična iz nekoliko razloga.
S jedne strane, činjenica je kako je Kardelj još dugo poživio i bio uz Tita najmoćniji političar Federativne Jugoslavije, koji je k tome reformirao čitavo unutrašnje ekonomsko i političko uređenje zemlje. Pri čemu ne treba gubiti iz vida da je to napravio toliko korjenito, da se Dejan Jović u svojoj knjizi “Jugoslavija: država koja je odumrla” odvažio na zaključak kako je čitava posljednja faza Jugoslavije zapravo bila Kardeljevo doba. To što je on to doba nazvao “četvrtom Jugoslavijom”, suprostavivši ga “trećoj”, Titovoj Jugoslaviji, mogla bi donekle podržati u Blicu iznesenu tezu.
Sukob unutar partije
No to istodobno ne objašnjava zbog čega bi Tito koji je još uvijek predstavljao neupitni autoritet u zemlji pristao da mu zemlju kojom upravlja temeljito rekonstruira čovjek kojeg je upravo zbog njegovih političkih ideja želio smaknuti. Nema naravno nikakve sumnje kako su ljudi koji su dolazili iz različitih miljea, neovisno o tome što su na jednak način bili idejno formirani u krilu Komunističke partije, drukčije gledali na budućnost Jugoslavije.
Blic je objavio dokument za koji navodi da dokazuje kako je Tito, uz pomoć Aleksandra Rankovića, planirao ubiti Edvarda Kardelja zbog ideoloških razlika. Po ovim konstrukcijama, Rankovića je prijedlog malo iznenadio, te je uvjerio Tita kako to nije u duhu komunizma
Što se posebno odnosi na razlike takvih viđenja između slovenskih i srpskih političara i intelektualaca. U prilog ovakvom zaključku dovoljno se poslužiti nedavnom knjigom Latinke Perović o dominantnoj i neželjenoj eliti u Srbiji, koja je upravo u tom ključu iščitala polemiku između Dobrice Ćosića i Dušana Pirjevca. Štoviše, ako bismo slijedili daljnje Latinkine teze koje se odnose jednako na Ćosićevo djelovanje, kao i ono cjelokupnog političkog i intelektualnog vrha Srbije, teško bismo mogli ne uočiti sukob dviju linija unutar partijskog rukovodstva.
Dužna doza opreza
One federalne koju je zastupao Kardelj te centralističke koju je zastupao Ranković, pri čemu su se obje borile za Titovu naklonost. Imajući taj sukob u vidu, doista je teško za povjerovati da bi Ranković odgovarao Tita od eliminacije Kardelja, provocirajući njegovu naklonost i potencijalni gubitak strateške prednosti koju je ta linija u tom trenu imala. Sve navedeno, također ne bi trebalo gubiti iz vida ni činjenicu kako su Kopiničeve teze i vjerodostojnost često bili upitni, zahvaljujući čemu ovakve vrste zaključaka treba promatrati s dužnom dozom opreza.
S jedne strane čitava Kopiničeva partijska i politička egzistencija bila je obilježena ogromnom traumom stradanja lijevih intelektualaca, mahom pisaca (Keršovanija, Adžije, Cesarca i ostalih), stradalih nakon ishitrenog i katastrofalnog pokušaja bijega iz Kerestinca u Kopiničevoj organizaciji, dok je s druge strane zahvaljujući brojnim faktorima Kopinič bio u idejnom sukobu s mnogim ljudima u partijskom vodstvu. Između ostalih i s Edvardom Kardeljem.
Hebrangova i Kardeljeva sudbina
Taj sukob ga je uostalom koštao i pozicije veleposlanika nove jugoslavenske države u SAD-u. Drugim riječima, svaka konstrukcija ovog tipa u pravilu se temelji na stvarima koje imaju određenu logiku i mogu s nekih logičkih pozicija biti branjene, ali su zapravo teško dokazive i u prilog vlastite interpretacije spremne su zaboraviti mnoge bitne činjenice.
Na ovom konkretnom primjeru teško je izbjeći usporedbu Hebrangove i Kardeljeve sudbine. Zar se doista čini logičnim to da je Tito zbog ideoloških razilaženja razmišljao o ubojstvu čovjeka kojem je prepustio da svoje ideje pretoči u praksu?
Marginalizirani Koča Popović
Što nas u konačnici dovodi i do drugog momenta, simbolički važnog, koji nužno uspoređuje šutnju oko stradanja Andrije Hebranga i činjenicu da je, primjerice po Kardelju nazvan jedan grad na jadranskoj obali. Riječ je o Pločama, naravno.
Drugim riječima, prilično je teško za povjerovati u to kako je Tito u jednom trenu ozbiljno želio likvidirati nekoga, tko je nakon toga smatran drugim čovjekom države. Da je tome doista tako, Kardelj bi u najmanju ruku proživljavao sudbinu marginaliziranog Koče Popovića, a nikako ne bi došao u priliku da piše ključne zakone i ustavne norme.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. prosinca 2015.