Rekli su na televiziji da je jučer bio Međunarodni dan prigovora savjesti. Ne znam je li ga kao svoj obilježilo i 60 posto hrvatskih bolničkih liječnika koji su ishodili taj status, ali važno je reći da je taj dan – provjerila sam – utemeljen isključivo kao podrška ljudima diljem svijeta koji iz moralnih ili vjerskih razloga ne žele sudjelovati u oružanim sukobima i služiti u vojsci. To jest, s tim danom u vezi, ni jednom se riječju ne spominju medicinari iako su oni bili prva asocijacija kad smo ovdje u Hrvatskoj čuli da dan postoji.
Jer prigovor savjesti postao je top tema u ovih mjesec dana, dok nas je zaokupljao tragični slučaj Mirele Čavajde, trudnice koju ju hrvatski zdravstveni sustav poslao da u Sloveniji obavi zahvat na koga u svojoj zemlji ima zakonsko pravo. A budući da smo se oko tog slučaja svi skupa zapjenili s totalno različitih pozicija, odlučila sam pogledati kako se o prigovoru savjesti u zdravstvu piše u inozemnim stručnim časopisima i što o toj kontroverzi misle ugledni teoretičari.
Simptom kulturnih ratova
Ispalo je da se u nizu javno dostupnih analiza uglavnom postavljaju slična pitanja i zastupaju slične teze, a koje su to pokazat ćemo predstavljanjem rada kanadskog sveučilišnog profesora bioetike dr. Uda Schüklenka koji je 2018. godine objavljen u britanskom časopisu British Medical Bulletin. Autor koji na sveučilištu Queen’s University u Ontariju predaje bioetiku i praktičnu etiku i potpisnik je deset knjiga iz svog znanstvenog područja, vrlo je kritičan prema preuzimanju prigovora savjesti u medicini i smatra ga simptomom kulturnih ratova 21. stoljeća.
Posljednjih godina, piše dr. Schüklenk, pojavila su se pitanja o moralnom opravdanju za zapošljavanje liječnika koji, pozivajući se na savjest, a protiv zasada vlastite struke, odbijaju pružati određene usluge pacijentima kojima te usluge trebaju. Riječ je o profesionalcima koji rade u zdravstvu, ali traže da ih se izuzme od dijela postupaka koje su propisala državna regulatorna tijela, a koje postupke pacijenti traže i na koje po propisima imaju pravo.
Dva suprotstavljena bloka
Definirajući dva suprotstavljena bloka, od kojih jedan podržava prigovor savjesti u medicinskim strukama, a drugi mu se protivi, dr. Schüklenk kaže kako se prvi pozivaju na tezu da u liberalnom društvu mora postojati respekt prema savjesti te da bi nepriznavanje prava na prigovor “uzrokovalo ozbiljnu prijetnju moralnom integritetu” liječnika koji to traže. S druge strane, protivnici – u koje autor ubraja i sebe – smatraju neobranjivim da se standardni postupci u medicini mogu odbiti zbog razloga koji nisu stručno utemeljeni te da to eskiviranje predstavlja neprofesionalno ponašanje.
Navodeći da su različite zemlje odabrale različite modele pristupa institutu prigovora savjesti u zdravstvu, dr. Schüklenk spominje Italiju i Južnu Afriku gdje je pobačaj legalan, ali je zbog raširenog prigovora savjesti među liječnicima vrlo teško dostupan, te Švedsku gdje liječnici po zakonu uopće nemaju pravo na prigovor savjesti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Limitirano djelovanje
Ekstreman primjer u zapadnom svijetu su neke od saveznih država SAD-a gdje je liječnicima koji su u prizivu savjesti dopušteno odbiti čak i intervencije u hitnim i po život opasnim slučajevima, ako bi morali primijeniti postupke koji su nespojivi s njihovim uvjerenjima. Naravno da u demokratskim društvima, piše prof. Schüklenk, svatko, pa tako i liječnici, ima pravo na slobodu “mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti”, kako to stoji u članku 18. Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima UN-a.
No, u istom se dokumentu propisuju i granice tih prava, koja moraju ustuknuti u pitanjima koja štiti zakon, a tiču se “javne sigurnosti, reda, zdravlja, morala ili fundamentalnih prava i sloboda drugih”. Dakle, pravo na djelovanje u skladu s osobnim stavovima ni za koga nije apsolutno nego je limitirano.
Utoliko, na primjer, nije prošao zahtjev nekih studenata medicine muslimanske vjere u Velikoj Britaniji da ih se oslobodi dijagnostičkih vježbi u kojima moraju doticati osobe suprotnog spola. Odgovoreno im je da na taj način ne mogu steći potrebne vještine, te da, slijedom toga, ne bi mogli pomoći pacijentima u hitnim situacijama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Povučene granice
Granicu je povukao i Europski sud za ljudska prava presudivši da farmaceuti nemaju pravo na prigovor savjesti kad je riječ o prodaji kontracepcijskih sredstava koja su u državi legalna, izdaju se na liječnički recept i ne mogu se nabaviti nigdje drugo osim u apotekama. Imali smo jedan takav slučaj i kod nas u Zagrebu. Jedno od ograničenja postavila je i Europska komisija za ljudska prava, tijelo Vijeća Europe, standardom da se na zaštitu savjesti može pozvati samo liječnik kao pojedinac, a nikad kompletna zdravstvena ustanova.
Mnoga su se pitanja otvarala i na sudovima u raznim zemljama, a jedno od njih je treba li dokazivati da je prigovor savjesti kod pojedinog liječnika iskren i opravdan ili je motiviran komoditetom ili neprihvatljivim rasističkim, seksističkim, ksenofobnim ili financijskim razlozima.
Suspektan prigovor
U drugom dijelu ovog vrlo preglednog rada, prof. Schüklenk objašnjava svoju poziciju prema zdravstvenom prigovoru savjesti naglašavajući da je dijeli s nizom drugih autora. Za njega je prigovor savjesti kod liječnika krajnje suspektan iz više razloga. Prvi je to što se liječnici za određene specijalizacije odlučuju dobrovoljno, pa je utoliko još manje shvatljivo da se, nakon ulaska u odabranu profesiju, odbijaju pridržavati standarda koje su morali usvojiti za vrijeme školovanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Aktivist za prava životinja sigurno se neće zaposliti u mesnici, kaže, a onda tražiti da ga se izuzme od mesarskog posla. I nije li neobično da ni u jednoj drugoj profesiji nema prigovora savjesti? U svima drugima potpuno je nemoguće izbjeći ono što nalaže struka i stavljati osobne stavove iznad profesionalnih obaveza.
Autor citira i rad jednog kolege u kome se naglašava da je medicinska praksa svojevrstan ugovor s društvom koje liječnicima daje monopol na pružanje palete specijalističkih usluga po suvremenim standardima profesije, a ne prema privatnim uvjerenjima. Pacijenti i društvo to i očekuju. A kako građani ne znaju kakvom liječniku dolaze u ordinaciju i ima li on neke svoje kriterije po kojima liječi, korisnici se stavljaju u vrlo nepovoljan položaj.
Neutralnost sekularne države
Negativan stav prema prigovoru savjesti prevladao je i u nekim sudskim postupcima s argumentom da sekularna država mora biti i ostati neutralna prema svim ideologijama i individualnim uvjerenjima. Utoliko je osoba koja je postala liječnikom dužna prihvatiti obavezu da prioritet nad njegovim osobnim uvjerenjima imaju etički standardi struke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nadalje, obrazlaže prof. Schüklenk, korisnici instituta prigovora savjesti mogu misliti da recimo abortus ili eutanazija predstavljaju čin ubojstva. To ih obavezuje da pacijente koji traže takvu uslugu bez odlaganja pošalju drugom liječniku koji će im je pružiti. No, teško je razumjeti kako – iz pozicije prigovarača savjesti koji ne želi sudjelovati u “ubojstvu” – može biti moralno slati pacijenta kolegi “ubojici”?
Ne vjeruje u to da se problemi koji nastaju zbog primjene prigovora savjesti mogu prevladati tako da se pacijentima osiguraju sve usluge na koje imaju pravo, a koje dio liječnika ne obavlja. “I oko toga imam velike sumnje”, kaže, jer je to možda moguće postići u urbanim sredinama, ali u seoskima sigurno ne.
Slobodan izbor profesije
Budući da se zagovornici prigovora savjesti u medicini rado pozivaju na slična prava pacifista, dr. Schüklenk kaže da su te dvije stvari neusporedive. Jer liječnici biraju profesiju i specijalizaciju svojom slobodnom voljom. Nitko ih ne prisiljava da idu u zanimanje koje podrazumijeva određene uobičajene i ozakonjene postupke koje oni ne odobravaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pritom posebno treba biti svjestan činjenice da nitko ne zna kako će se medicina razvijati i koje će promjene u liječenju donijeti znanost tako da nitko iz struke ne može računati na to da će se tijekom cijele njegove karijere prakticirati isti postupci kao i kad je on stupio u profesiju.
Zdravstveni autoriteti u državama stoga moraju dobro razmisliti, kaže dr. Schüklenk, kako će pacijentima – zbog kojih uostalom i postoje javno zdravstvo i zdravstvene profesije – omogućiti pouzdanu uslugu na koju imaju pravo, ako se prihvati da se svaki liječnik u određenom trenutku može usprotiviti svakoj novoj usluzi i medicinskom proizvodu koji se pojavi na tržištu kao rezultat razvoja znanosti. To je pitanje i za liječnička udruženja, koja (uključujući i hrvatsko) uglavnom opravdavaju primjenu prigovora savjesti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kanadski znanstveni rad: ‘Liječnik i priziv savjesti? Pa neće se aktivist za životinje zaposliti u mesnici i tražiti da ne bude mesar’
Predstavljamo rad profesora bioetike dr. Uda Schüklenka, objavljen 2018. u britanskom časopisu British Medical Bulletin
Granicu je povukao i Europski sud za ljudska prava presudivši da farmaceuti nemaju pravo na prigovor savjesti kad je riječ o prodaji kontracepcijskih sredstava koja su u državi legalna, izdaju se na liječnički recept i ne mogu se nabaviti nigdje drugo osim u apotekama. Imali smo jedan takav slučaj i kod nas u Zagrebu
Rekli su na televiziji da je jučer bio Međunarodni dan prigovora savjesti. Ne znam je li ga kao svoj obilježilo i 60 posto hrvatskih bolničkih liječnika koji su ishodili taj status, ali važno je reći da je taj dan – provjerila sam – utemeljen isključivo kao podrška ljudima diljem svijeta koji iz moralnih ili vjerskih razloga ne žele sudjelovati u oružanim sukobima i služiti u vojsci. To jest, s tim danom u vezi, ni jednom se riječju ne spominju medicinari iako su oni bili prva asocijacija kad smo ovdje u Hrvatskoj čuli da dan postoji.
Jer prigovor savjesti postao je top tema u ovih mjesec dana, dok nas je zaokupljao tragični slučaj Mirele Čavajde, trudnice koju ju hrvatski zdravstveni sustav poslao da u Sloveniji obavi zahvat na koga u svojoj zemlji ima zakonsko pravo. A budući da smo se oko tog slučaja svi skupa zapjenili s totalno različitih pozicija, odlučila sam pogledati kako se o prigovoru savjesti u zdravstvu piše u inozemnim stručnim časopisima i što o toj kontroverzi misle ugledni teoretičari.
Simptom kulturnih ratova
Ispalo je da se u nizu javno dostupnih analiza uglavnom postavljaju slična pitanja i zastupaju slične teze, a koje su to pokazat ćemo predstavljanjem rada kanadskog sveučilišnog profesora bioetike dr. Uda Schüklenka koji je 2018. godine objavljen u britanskom časopisu British Medical Bulletin. Autor koji na sveučilištu Queen’s University u Ontariju predaje bioetiku i praktičnu etiku i potpisnik je deset knjiga iz svog znanstvenog područja, vrlo je kritičan prema preuzimanju prigovora savjesti u medicini i smatra ga simptomom kulturnih ratova 21. stoljeća.
Posljednjih godina, piše dr. Schüklenk, pojavila su se pitanja o moralnom opravdanju za zapošljavanje liječnika koji, pozivajući se na savjest, a protiv zasada vlastite struke, odbijaju pružati određene usluge pacijentima kojima te usluge trebaju. Riječ je o profesionalcima koji rade u zdravstvu, ali traže da ih se izuzme od dijela postupaka koje su propisala državna regulatorna tijela, a koje postupke pacijenti traže i na koje po propisima imaju pravo.
Dva suprotstavljena bloka
Definirajući dva suprotstavljena bloka, od kojih jedan podržava prigovor savjesti u medicinskim strukama, a drugi mu se protivi, dr. Schüklenk kaže kako se prvi pozivaju na tezu da u liberalnom društvu mora postojati respekt prema savjesti te da bi nepriznavanje prava na prigovor “uzrokovalo ozbiljnu prijetnju moralnom integritetu” liječnika koji to traže. S druge strane, protivnici – u koje autor ubraja i sebe – smatraju neobranjivim da se standardni postupci u medicini mogu odbiti zbog razloga koji nisu stručno utemeljeni te da to eskiviranje predstavlja neprofesionalno ponašanje.
Navodeći da su različite zemlje odabrale različite modele pristupa institutu prigovora savjesti u zdravstvu, dr. Schüklenk spominje Italiju i Južnu Afriku gdje je pobačaj legalan, ali je zbog raširenog prigovora savjesti među liječnicima vrlo teško dostupan, te Švedsku gdje liječnici po zakonu uopće nemaju pravo na prigovor savjesti.
Limitirano djelovanje
Ekstreman primjer u zapadnom svijetu su neke od saveznih država SAD-a gdje je liječnicima koji su u prizivu savjesti dopušteno odbiti čak i intervencije u hitnim i po život opasnim slučajevima, ako bi morali primijeniti postupke koji su nespojivi s njihovim uvjerenjima. Naravno da u demokratskim društvima, piše prof. Schüklenk, svatko, pa tako i liječnici, ima pravo na slobodu “mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti”, kako to stoji u članku 18. Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima UN-a.
No, u istom se dokumentu propisuju i granice tih prava, koja moraju ustuknuti u pitanjima koja štiti zakon, a tiču se “javne sigurnosti, reda, zdravlja, morala ili fundamentalnih prava i sloboda drugih”. Dakle, pravo na djelovanje u skladu s osobnim stavovima ni za koga nije apsolutno nego je limitirano.
Utoliko, na primjer, nije prošao zahtjev nekih studenata medicine muslimanske vjere u Velikoj Britaniji da ih se oslobodi dijagnostičkih vježbi u kojima moraju doticati osobe suprotnog spola. Odgovoreno im je da na taj način ne mogu steći potrebne vještine, te da, slijedom toga, ne bi mogli pomoći pacijentima u hitnim situacijama.
Povučene granice
Granicu je povukao i Europski sud za ljudska prava presudivši da farmaceuti nemaju pravo na prigovor savjesti kad je riječ o prodaji kontracepcijskih sredstava koja su u državi legalna, izdaju se na liječnički recept i ne mogu se nabaviti nigdje drugo osim u apotekama. Imali smo jedan takav slučaj i kod nas u Zagrebu. Jedno od ograničenja postavila je i Europska komisija za ljudska prava, tijelo Vijeća Europe, standardom da se na zaštitu savjesti može pozvati samo liječnik kao pojedinac, a nikad kompletna zdravstvena ustanova.
Mnoga su se pitanja otvarala i na sudovima u raznim zemljama, a jedno od njih je treba li dokazivati da je prigovor savjesti kod pojedinog liječnika iskren i opravdan ili je motiviran komoditetom ili neprihvatljivim rasističkim, seksističkim, ksenofobnim ili financijskim razlozima.
Suspektan prigovor
U drugom dijelu ovog vrlo preglednog rada, prof. Schüklenk objašnjava svoju poziciju prema zdravstvenom prigovoru savjesti naglašavajući da je dijeli s nizom drugih autora. Za njega je prigovor savjesti kod liječnika krajnje suspektan iz više razloga. Prvi je to što se liječnici za određene specijalizacije odlučuju dobrovoljno, pa je utoliko još manje shvatljivo da se, nakon ulaska u odabranu profesiju, odbijaju pridržavati standarda koje su morali usvojiti za vrijeme školovanja.
Aktivist za prava životinja sigurno se neće zaposliti u mesnici, kaže, a onda tražiti da ga se izuzme od mesarskog posla. I nije li neobično da ni u jednoj drugoj profesiji nema prigovora savjesti? U svima drugima potpuno je nemoguće izbjeći ono što nalaže struka i stavljati osobne stavove iznad profesionalnih obaveza.
Autor citira i rad jednog kolege u kome se naglašava da je medicinska praksa svojevrstan ugovor s društvom koje liječnicima daje monopol na pružanje palete specijalističkih usluga po suvremenim standardima profesije, a ne prema privatnim uvjerenjima. Pacijenti i društvo to i očekuju. A kako građani ne znaju kakvom liječniku dolaze u ordinaciju i ima li on neke svoje kriterije po kojima liječi, korisnici se stavljaju u vrlo nepovoljan položaj.
Neutralnost sekularne države
Negativan stav prema prigovoru savjesti prevladao je i u nekim sudskim postupcima s argumentom da sekularna država mora biti i ostati neutralna prema svim ideologijama i individualnim uvjerenjima. Utoliko je osoba koja je postala liječnikom dužna prihvatiti obavezu da prioritet nad njegovim osobnim uvjerenjima imaju etički standardi struke.
Nadalje, obrazlaže prof. Schüklenk, korisnici instituta prigovora savjesti mogu misliti da recimo abortus ili eutanazija predstavljaju čin ubojstva. To ih obavezuje da pacijente koji traže takvu uslugu bez odlaganja pošalju drugom liječniku koji će im je pružiti. No, teško je razumjeti kako – iz pozicije prigovarača savjesti koji ne želi sudjelovati u “ubojstvu” – može biti moralno slati pacijenta kolegi “ubojici”?
Ne vjeruje u to da se problemi koji nastaju zbog primjene prigovora savjesti mogu prevladati tako da se pacijentima osiguraju sve usluge na koje imaju pravo, a koje dio liječnika ne obavlja. “I oko toga imam velike sumnje”, kaže, jer je to možda moguće postići u urbanim sredinama, ali u seoskima sigurno ne.
Slobodan izbor profesije
Budući da se zagovornici prigovora savjesti u medicini rado pozivaju na slična prava pacifista, dr. Schüklenk kaže da su te dvije stvari neusporedive. Jer liječnici biraju profesiju i specijalizaciju svojom slobodnom voljom. Nitko ih ne prisiljava da idu u zanimanje koje podrazumijeva određene uobičajene i ozakonjene postupke koje oni ne odobravaju.
Pritom posebno treba biti svjestan činjenice da nitko ne zna kako će se medicina razvijati i koje će promjene u liječenju donijeti znanost tako da nitko iz struke ne može računati na to da će se tijekom cijele njegove karijere prakticirati isti postupci kao i kad je on stupio u profesiju.
Zdravstveni autoriteti u državama stoga moraju dobro razmisliti, kaže dr. Schüklenk, kako će pacijentima – zbog kojih uostalom i postoje javno zdravstvo i zdravstvene profesije – omogućiti pouzdanu uslugu na koju imaju pravo, ako se prihvati da se svaki liječnik u određenom trenutku može usprotiviti svakoj novoj usluzi i medicinskom proizvodu koji se pojavi na tržištu kao rezultat razvoja znanosti. To je pitanje i za liječnička udruženja, koja (uključujući i hrvatsko) uglavnom opravdavaju primjenu prigovora savjesti.