Očekivano, približavanje izbora na političku scenu djeluje poput šake šarenih pilula. Miro Bulj bi naoružavao narod, Ivan Penava brendira grafička rješenja s istaknutim “U”, Gordan Grlić Radman zaskače ministrice savezničkih zemalja, Peđa Grbin mu viče da je seljačina, Nikola Grmoja se boji šetati gradom noću, Andrej Plenković, poput malog djeteta nabusito ponavlja “Lažeš!” oporbenom zastupniku tako da čak i Gordan Jandroković mora prekinuti sjednicu… Situacija je toliko sumanuta da predsjednik Zoran Milanović posljednjih dana djeluje kao pitomi i dobroćudni šaljivdžija iz kvarta.
I bit će, sigurno, još luđe. Unatoč sustavnom, višegodišnjem bombardiranju o ogromnoj prednosti HDZ-a i tobože potpuno nesposobnoj opoziciji, po sve većoj nervozi u redovima vladajućih sva je prilika da nas čeka i iznimno burna kampanja, i vrlo neizvjesni izbori, i još neizvjesnije slaganje nove većine u Saboru.
Rat protiv ‘terorizma’
Međusobno optuživanje za terorizam, međutim, nije i ne može biti dio ove priče. Povišena emotivna nadraženost zbog straha od izbornog poraza ili nadanja u izbornu pobjedu ovdje udara u zid prihvatljivog opravdanja. S pogrešne strane.
Ono što se čulo u saborskom verbalnom ratu Andreja Plenkovića i Domovinskog pokreta, međusobna optuživanja zbog navodne podrške terorizmu ili koalicije s još navodnijim teroristima, najniža je, najneodgovornija i najopasnija vrsta međusobnog političkog etiketiranja. S potencijalno vrlo gadnim posljedicama u stvarnosti – jer kad na nekog nalijepiš oznaku “terorist”, uči nas globalna povijest posljednjih desetljeća, pravila prestaju postojati.
Ivan Penava i tekovine seksualne revolucije
SDSS, tako, sasvim sigurno nije teroristička stranka. Tužno je da u Hrvatskoj na kraju 2023. godine, u vremenskom razmaku u kakvom su se djeca onih koji su ratovali u Drugom svjetskom ratu bavila prednostima (i manama?) koncepta seksualne revolucije, netko može na najveću srpsku stranku u Hrvatskoj zalijepiti etiketu “terorističke”.
“Poštovani predsjedniče Vlade, jako ste promijenili narativ, a pokušavate promijeniti i povijest hrvatskog naroda. Nekad su teroristi bili Vojislav Stanimirović i SDSS i ta ekipa. Vi se ovih dana jako trudite teroristima pokazati heroje, dragovoljce, ljude koji su po triput ranjeni u Domovinskom ratu”, kazao je Penava. Suštinski, nema tu ničeg novog: nepoznavanje povijesti, igranje na šovinizam i udaranje po koaliciji HDZ-SDSS je za Penavu običan dan u uredu. Ali, prozivanje za terorizam je ipak next level ludosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uloga Franje Tuđmana u izbornoj kampanji
Tužno je, dakle, da predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac mora danas na tiskovnoj konferenciji pokazivati požutjele slike Vojislava Stanimirovića na prijemu kod Franje Tuđmana i podsjećati na ulogu koju je SDSS odigrao u mirnoj reintegraciji istoka Hrvatske. Tužno je koliko realno zvuči kad Pupovac kaže da možda neće dočekati da se ostvari njegov san da ljudi u Vukovaru, bili Srbi ili Hrvati, budu zajedno 18. studenog.
Tužno je da se na fonu mržnje pokušavaju skupiti potpisi u Škabrnji kako bi se spriječilo predstavnike SDSS-a da odaju svoje poštovanje žrtvama pokolja iz 1991. godine. Jer se takva gesta ne uklapa u tako isplativu crno-bijelu sliku nacionalnih odnosa u Hrvatskoj, 32 godine kasnije.
Ni SOA, ni policija, ni DORH…
Penava, međutim, sa svojim ogledom o terorizmu nije sletio iz ničega i ničim izazvan. Reakcija je to bila na Plenkovićevo prozivanje njegove stranke, Domovinskog pokreta – za, ni manje ni više nego – podržavanje terorističkog napada. Radi se, dakako, o slučaju Danijela Bezuka koji je prije tri godine iz automatskog oružja pucao na zgradu Vlade i ranio policajca na dužnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tad je Penava uistinu relativizirao napad, kazavši kako je Bezuk, “iskazao bunt”. Ali je i dodao kako je to napravio na pogrešan način. Zaključiti iz ovoga da Domovinski pokret (čiji je, usput, Penava predsjednik postao tek godinu dana kasnije) podržava terorizam nije samo krajnje pretjerano i opasno pojednostavljivanje, nego je jednostavno – pogrešno.
Jer, valja podsjetiti da ni SOA, ni policija, ni DORH u Bezukovom napadu nisu pronašli ništa više od čina usamljenog napadača – nikakve centre za obuku terorista ili ideološke škole za radikalizaciju pučanstva. Zbog čega je Plenković – više puta – kritizirao navedene institucije, jer, dakako, on zna najbolje.
HDZ na ćirilici ili anarhija?
U cijeloj ovoj mučnoj priči, narativi su jasni – DP želi HDZ umotati u ćirilicu, kako bi profitirao na tobožnjoj izdaji tobožnjih nacionalnih interesa. HDZ, pak, želi prepasti birače kompletnom anarhijom i užasom koji bi uslijedio ako bi, kojim slučajem, država ispala iz tako čvrstog i tako sigurnog stiska “stožerne stranke”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radi se o igranju na strah, na najnižu moguću emociju kod birača, onu koja je uspješnija što je niža razina demokratske pismenosti općeg puka. Pritom ni Plenković ni Penava ne haju previše za mogućnost da netko, na svoju ruku, poduzme “antiterorističke” mjere protiv jasno iscrtanih meta. Kao da su potekli iz iste škole političke prakse ili, daleko bilo, iz iste stranke.
Kao da su potekli iz iste stranke. Plenković i Penava su se optužbama za terorizam upustili u nešto najopasnije što postoji u politici
Tužno je da se Pupovac požutjelim slikama mora braniti od sumanutih optužbi protiv njegove stranke
DP želi HDZ umotati u ćirilicu, kako bi profitirao na tobožnjoj izdaji tobožnjih nacionalnih interesa. HDZ, pak, želi prepasti birače kompletnom anarhijom i užasom koji bi uslijedio ako bi, kojim slučajem, država ispala iz tako čvrstog i tako sigurnog stiska “stožerne stranke”
Očekivano, približavanje izbora na političku scenu djeluje poput šake šarenih pilula. Miro Bulj bi naoružavao narod, Ivan Penava brendira grafička rješenja s istaknutim “U”, Gordan Grlić Radman zaskače ministrice savezničkih zemalja, Peđa Grbin mu viče da je seljačina, Nikola Grmoja se boji šetati gradom noću, Andrej Plenković, poput malog djeteta nabusito ponavlja “Lažeš!” oporbenom zastupniku tako da čak i Gordan Jandroković mora prekinuti sjednicu… Situacija je toliko sumanuta da predsjednik Zoran Milanović posljednjih dana djeluje kao pitomi i dobroćudni šaljivdžija iz kvarta.
I bit će, sigurno, još luđe. Unatoč sustavnom, višegodišnjem bombardiranju o ogromnoj prednosti HDZ-a i tobože potpuno nesposobnoj opoziciji, po sve većoj nervozi u redovima vladajućih sva je prilika da nas čeka i iznimno burna kampanja, i vrlo neizvjesni izbori, i još neizvjesnije slaganje nove većine u Saboru.
Rat protiv ‘terorizma’
Međusobno optuživanje za terorizam, međutim, nije i ne može biti dio ove priče. Povišena emotivna nadraženost zbog straha od izbornog poraza ili nadanja u izbornu pobjedu ovdje udara u zid prihvatljivog opravdanja. S pogrešne strane.
Ono što se čulo u saborskom verbalnom ratu Andreja Plenkovića i Domovinskog pokreta, međusobna optuživanja zbog navodne podrške terorizmu ili koalicije s još navodnijim teroristima, najniža je, najneodgovornija i najopasnija vrsta međusobnog političkog etiketiranja. S potencijalno vrlo gadnim posljedicama u stvarnosti – jer kad na nekog nalijepiš oznaku “terorist”, uči nas globalna povijest posljednjih desetljeća, pravila prestaju postojati.
Ivan Penava i tekovine seksualne revolucije
SDSS, tako, sasvim sigurno nije teroristička stranka. Tužno je da u Hrvatskoj na kraju 2023. godine, u vremenskom razmaku u kakvom su se djeca onih koji su ratovali u Drugom svjetskom ratu bavila prednostima (i manama?) koncepta seksualne revolucije, netko može na najveću srpsku stranku u Hrvatskoj zalijepiti etiketu “terorističke”.
“Poštovani predsjedniče Vlade, jako ste promijenili narativ, a pokušavate promijeniti i povijest hrvatskog naroda. Nekad su teroristi bili Vojislav Stanimirović i SDSS i ta ekipa. Vi se ovih dana jako trudite teroristima pokazati heroje, dragovoljce, ljude koji su po triput ranjeni u Domovinskom ratu”, kazao je Penava. Suštinski, nema tu ničeg novog: nepoznavanje povijesti, igranje na šovinizam i udaranje po koaliciji HDZ-SDSS je za Penavu običan dan u uredu. Ali, prozivanje za terorizam je ipak next level ludosti.
Uloga Franje Tuđmana u izbornoj kampanji
Tužno je, dakle, da predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac mora danas na tiskovnoj konferenciji pokazivati požutjele slike Vojislava Stanimirovića na prijemu kod Franje Tuđmana i podsjećati na ulogu koju je SDSS odigrao u mirnoj reintegraciji istoka Hrvatske. Tužno je koliko realno zvuči kad Pupovac kaže da možda neće dočekati da se ostvari njegov san da ljudi u Vukovaru, bili Srbi ili Hrvati, budu zajedno 18. studenog.
Tužno je da se na fonu mržnje pokušavaju skupiti potpisi u Škabrnji kako bi se spriječilo predstavnike SDSS-a da odaju svoje poštovanje žrtvama pokolja iz 1991. godine. Jer se takva gesta ne uklapa u tako isplativu crno-bijelu sliku nacionalnih odnosa u Hrvatskoj, 32 godine kasnije.
Ni SOA, ni policija, ni DORH…
Penava, međutim, sa svojim ogledom o terorizmu nije sletio iz ničega i ničim izazvan. Reakcija je to bila na Plenkovićevo prozivanje njegove stranke, Domovinskog pokreta – za, ni manje ni više nego – podržavanje terorističkog napada. Radi se, dakako, o slučaju Danijela Bezuka koji je prije tri godine iz automatskog oružja pucao na zgradu Vlade i ranio policajca na dužnosti.
Tad je Penava uistinu relativizirao napad, kazavši kako je Bezuk, “iskazao bunt”. Ali je i dodao kako je to napravio na pogrešan način. Zaključiti iz ovoga da Domovinski pokret (čiji je, usput, Penava predsjednik postao tek godinu dana kasnije) podržava terorizam nije samo krajnje pretjerano i opasno pojednostavljivanje, nego je jednostavno – pogrešno.
Jer, valja podsjetiti da ni SOA, ni policija, ni DORH u Bezukovom napadu nisu pronašli ništa više od čina usamljenog napadača – nikakve centre za obuku terorista ili ideološke škole za radikalizaciju pučanstva. Zbog čega je Plenković – više puta – kritizirao navedene institucije, jer, dakako, on zna najbolje.
HDZ na ćirilici ili anarhija?
U cijeloj ovoj mučnoj priči, narativi su jasni – DP želi HDZ umotati u ćirilicu, kako bi profitirao na tobožnjoj izdaji tobožnjih nacionalnih interesa. HDZ, pak, želi prepasti birače kompletnom anarhijom i užasom koji bi uslijedio ako bi, kojim slučajem, država ispala iz tako čvrstog i tako sigurnog stiska “stožerne stranke”.
Radi se o igranju na strah, na najnižu moguću emociju kod birača, onu koja je uspješnija što je niža razina demokratske pismenosti općeg puka. Pritom ni Plenković ni Penava ne haju previše za mogućnost da netko, na svoju ruku, poduzme “antiterorističke” mjere protiv jasno iscrtanih meta. Kao da su potekli iz iste škole političke prakse ili, daleko bilo, iz iste stranke.