Kardinal Bozanić zapravo se odrekao štrajkaša iz šatora u Savskoj ulici
Josip Bozanić već je skoro dva desetljeća, otkako je naslijedio karizmatičnog Franju Kuharića na mjestu zagrebačkog nadbiskupa, u krajnje delikatnoj političkoj poziciji.
Josipa Bozanića Kaptol je dočekao kao strano tijelo u svom sustavu: skoro svi kanonici, prebendari i drugi utjecajni zagrebački svećenici očekivali su nadbiskupa iz Zagreba, a ne iz Krka (i Vatikana).
Osim što nije pripadao kaptolskom miljeu, Bozanić se dijelu zagrebačkog klera zamjerio svojim snažnim istupom protiv Hrvatske demokratske zajednice.
Bozanić i liberalna ljevica
Radi se o famoznoj sintagmi Grijeh struktura, koju je dr. Bozanić bio izrekao u suton Tuđmanove vlasti. Premda su se mnogi potrudili protumačiti Grijeh struktura kao teološku, a ne političku kvalifikaciju, građani su tu Bozanićevu ocjenu razumjeli kao poziv da se na predstojećim parlamentarnim izborima glasuje protiv Hrvatske demokratske zajednice.
I nove, prve post-hadezeovske vlasti podjednako su razumjele Bozanićeve postupke, pa je tako dr. Goran Granić, zamjenik premijera Račana, neposredno poslije uspostave socijaldemokratsko-liberalne Vlade, sa zagrebačkim kardinalom bio održao čak trosatni sastanak.
Račan se, pak, ponašao toliko popustljivo prema Bozaniću da je dopustio da njegova, socijaldemorkatsko-liberalna većina u Saboru izglasa zakon o zabrani rada nedjeljom (u današnjoj ekonomskoj situaciji nikome odgovornom takvo što ne bi palo napamet).
Žestoki oporbeni stav
Iz svih je ovih činjenica jasno da dr. Josip Bozanić nije nikakav pregrijani hrvatski nacionalist, niti zakleti navijač Hrvatske demokratske zajednice. Neprijeporno je, međutim, da je Katolička Crkva još prije tri godine zauzela žestoki oporbeni stav prema Milanovićevoj Vladi i Josipovićevom mandatu na Pantovčaku, proglašavajući, u jednom trenutku, samu sebe glavnom opozicijskom snagom u zemlji.
Nadbiskup Bozanić bio je prisiljen da pristane na takvu, “protucrvenu” politiku zbog više razloga. Jedan od najvažnijih jest njegova nehadezeovska i nenacionalistička prošlost u devedesetim i ranim dvijetisućitim godinama, čiji smo sažetak upravo iznijeli. Zatim, na Kaptolu je, smrću korifeja intelektualističkog i tolerantnog katoličanstva, poput Živka Kustića i Adalberta Rebića (sjetimo se Rebićeve izjave uoči izbora 2011: ”Crkva nema razloga da se boji “Crvenih”), narušena ravnoteža između “radikala”, poput biskupa Pozaića I Košića, i politički i ideološki umjerenih svećenika.
Pročitamo li pažljivo izvještaj Infomativne katoličke agencije o kardinalovu susretu s izaslanicima braniteljskih udruga koje podržavaju prosvjed, lako je vidljivo da dr.Bozanić za njih nije pripremio ništa osim načelnih utješnih riječi.
Ovdje treba dodati i modernizaciju političkog i javnog crkvenog života u Hrvatskoj, kroz konzervativne inicijative poput U ime obitelji, što je naprosto natjeralo zagrebačkog nadbiskupa da se snažnije angažira protiv vlasti, kao i sveobuhvatnu akciju HDZ-a prema kleru, gdje Hrvatska demokratska zajednica pokušava angažirati Crkvu u novom pokušaju osvajanja potpune vlasti u zemlji, baš kao što je to Franjo Tuđman bio učinio početkom devedesetih godina.
Kardinalna pogreška s Bandićem
Naposljetku, sam je Bozanić napravio kardinalnu političku pogrešku na predsjedničim izborima 2009./10., kada je neoprezno podržao Milana Bandića, koji je doživio relativni izborni debakl. Još od tog poraza Bozanić je naprosto morao osjećati prirodnu, osobnu nelagodu prema Ivi Josipoviću i Zoranu Milanoviću.
No, usprkos svemu tome, zagrebački kardinal Josip Bozanić nije ni žestoki nacionalist, ni politički ekstremist. Što je pokazao i ovoga tjedna, poslije susreta s predstavnicima prosvjednika iz Savske ulice.
Bozanić je, naravno, morao iskazati razumijevanje i solidarnost sa štrajkašima iz šatora, kako iz političkih razloga, koje smo već opisali, tako i iz načelnih, društveno-vjerskih razloga: Crkva želi biti na strani onih koji trpe jer je to imanentni dio njezina poslanja.
Neodređena potpora konkretnim akcijama
Međutim, pročitamo li pažljivo izvještaj Infomativne katoličke agencije o kardinalovu susretu s izaslanicima braniteljskih udruga koje podržavaju prosvjed, lako je vidljivo da dr. Bozanić za njih nije pripremio ništa osim načelnih utješnih riječi.
Zagrebački je nadbiskup tako kazao da problemi o kojima se govori nisu samo braniteljski, nego problem cijele Hrvatske, pa je dodao kako je uvijek potrebno tražiti mir i ne miriti se s nepravdom, pa je dao neodređenu potporu konkretnim akcijama, da bi zaključio kako će se Crkva, shodno svom poslanju, uključiti u dijalog.
Dakle, Josip Bozanić nije ni jednom riječju , prema IKI-nu priopćenju, osudio Vladu koju prosvjednici iz Savske žele srušiti, niti je podržao njihov zahtjev za smjenom Freda Matića i Bojana Glavaševića, niti je kazao kako Klemm i Glogoški trebaju ustrajati u prosvjedu, sve dok njihovi uvjeti ne budu ispunjeni.
Ne baš osobito relevantni zahtjevi
Donekle grubo rečeno, zagrebački je kardinal kazao prosvjednicima da ih poštuje i razumije, ali da njihove zahtjeve ne smatra osobito relevantnim.
Želimo li biti posve brutalni i zanemariti višeslojni jezik crkvene diplomacije, možemo zaključiti (što će se, naravno, zbog općeg političkog dojma i odnosa snaga na Kaptolu, pokušati demantirati u idućem broju Glasa Koncila), da je nadbiskup Bozanić odlučio ignorirati političke zahtjeve grupe branitelja koja štrajka u šatoru u Savskoj, i koja, sigurno, ne predstavlja većinu veterana Domovinskog rata.
Kako će Šator u Savskoj, i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, reagirati na zahtjev predsjednice Republike, da se u Vukovaru postave ćirilićni natpisi. A s obzirom na nedavni izvještaj UN-a o stanju u Vukovaru, takav bi predsjedničin potez mogao biti tek pitanje vremena.
Takav je Bozanićev stav sasvim racionalan. Prosvjednici iz Savske pretvorili su se, što se moglo predvidjeti prije nekoliko mjeseci, u sve iritantnije opterećenje većem dijelu hrvatske javnosti. Danas je već svima razvidno da oni ne reprezentiraju borce, nego šefove veteranskih udruga, koji pak imaju svoje specifične političke i materijalne interese. Od samog je početka štrajka jasno kako se radi o HDZ-ovoj akciji, kojom se, prilično nemoralno, da ne kažemo bestidno, zlorabi tragedija teško stradalih ljudi, u samo jednu političku svrhu, povratak HDZ-a na vlast.
Otakako su te dvije činjenice postale potpuno , ali baš potpuno nesporne, počela se mijenjati i šira javna uloga šatorskih prosvjednika. Oni danas sve više štete HDZ-u, jer tjeraju birače centra od Hrvatske demokratske zajednice, a sve više koriste Zoranu Milanoviću, jer oko SDP-a okupljaju one glasače, koji ne žele da o Hrvatskoj odlučuje subnorski nacionalizam.
Stav Šatora prema ćirilici
Jedini čovjek, kojem je u strateškom interesu da se štrajk u Savskoj nastavi, zapravo je premijer Milanović. Josip Klemm, Đuro Glogoški, i momci iz Vukovarskog stožera postali su opterećenje i za HDZ i za Crkvu, a osobito za predsjednicu Republike (koju su, jednim dijelom, bili doveli na vlast).
Na kraju, ovog, i na početku jednog drugog, još neispisanog teksta, valja postaviti pitanje: kako će Šator u Savskoj, i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, reagirati na zahtjev predsjednice Republike, da se u Vukovaru postave ćirilićni natpisi.
A s obzirom na nedavni izvještaj UN-a o stanju u Vukovaru, takav bi predsjedničin potez mogao biti tek pitanje vremena.