Komentar: Čista Hrvatska ne može imati rast BDP-a od 5 posto
Evo zašto Karamarko bez barem 100.000 useljenika ne može dosegnuti obećani rast
Potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća moj tadašnji susjed, vlasnik dobro uhodanog proizvodnog obrta, svakog je utorka odlazio automobilom u Graz kako bi u tamošnjem Metrou obavio tjednu nabavku potrebnih namirnica i drugih kućnih potrepština. Jednom prigodom mi je objasnio da je utorak najbolji dan u tjednu jer nema gužve ni na jednoj granici, a police u Metrou su dobro popunjene nakon pustošenja istih koje svake subote učine hrvatski kupci.
Prema podacima HNB-a, u razdoblju od 1997. do 1999. građani Hrvatske su u prekograničnoj kupnji godišnje trošili gotovo milijardu američkih dolara, zahvaljujući tzv. pakerskoj carinskoj tarifi koja je pod izlikom zaštite domaće proizvodnje opterećivala uvoznu cijenu jestivog ulja, šećera, brašna, čokolade, mlijeka i mliječnih proizvoda, voćnih sokova, mesnih prerađevina i gotovo svih ostalih prehrambenih proizvoda carinskim davanjima između 70 i 90 posto.
Ukidanje potrebe
Te 1999., kada je četvrtina osobne potrošnje ostvarivana na drugoj strani državne granice, u Hrvatskoj nije bilo ni jednog trgovačkog središta, kamate na kredite s valutnom klauzulom bile su dvoznamenkaste, a kuna je u dvije godine izgubila 12 posto svoje vrijednosti u odnosu na njemačku marku.
Stvarajući gospodarski predizborni program SDP-HSLS koalicije za siječanjske izbore 2000., na kojima je do tada vladajući HDZ pretrpio svoj najveći poraz, trebalo je pronaći model koji će osigurati snažan i održivi rast. Uklanjanje svih prije navedenih anomalija nudilo se kao osnovna poluga kreiranja brzog rasta utemeljenog na prebacivanju osobne potrošnje u hrvatske granice odnosno ukidanju potrebe za prekograničnim šopingom.
Nova carinska tarifa koja je stupila na snagu 1. srpnja 2000. za industrijske, a 1. siječnja 2001. za prehrambene i poljoprivredne proizvode kao posljedica ekspresnog ulaska u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju) stvorila je tržišne uvjete za godine najvećeg rasta osobne potrošnje i posljedično gospodarstva u cjelini.
Rekordni rast
Izlazak iz recesije bio je strelovit – već 2000. ostvaren je rast BDP-a od 3,8 posto, 2001. 3,4 posto, 2002. 5,2 posto i 2003. godine dosad rekordnih 5,6 posto, sve prema podacima Svjetske banke. Maloprodaja i građevinarstvo rasli su po dvoznamenkastim stopama uz nestvarnih 21,7 posto godišnjeg porasta maloprodaje u 2002. godini. Za vrijeme mandata Račanove Vlade BDP je povećan za više od 50 posto, kamate na kredite građanima i gospodarstvu su gotovo prepolovljene, broj nezaposlenih smanjen je za četvrtinu dok je prosječna neto plaća povećana za petinu. Sve navedeno nije dovoljno impresioniralo hrvatske građane pa je izbore potkraj 2003. dobio HDZ na čelu sa Sanaderom.
Ovaj kratki pregled morao sam napisati kako bih odgovorio na pitanje o mogućim stopama rasta hrvatskog gospodarstva u sljedeće četiri godine. Domoljubna koalicija je u svom Programu 5+ obećala petpostotni rast ako pobijedi na izborima. Hrvatska je prema stopama rasta koje je ostvarivala 2000. i 2001. bila deveta, 2002. peta, a 2003. godine četvrta među svim sadašnjim članicama EU, dok je prošle godine samo Cipar bio iza nas. Znači, startna pozicija gledajući ljestvicu država je ista kao i 1999., ali sve ostalo je različito.
Postoji li neki tako lagani zadatak kao što je bilo eliminiranje prekograničnog šopinga koji će u kratkom roku omogućiti novo zapošljavanje, povećati porezne prihode i posljedično osigurati gospodarski rast? Odgovor je pozitivan i gledamo ga mjesecima kako prolazi pokraj nas. Zove se izbjeglička kriza.
Izlaz iz recesije
Hrvatska je 1991. godine imala gotovo 4,8 milijuna stanovnika, dok danas ima 600.000 stanovnika manje. Bez promjene imigrantske politike do izbora 2019. broj stanovnika će biti manji za daljnjih 100.000. U takvim demografskim uvjetima, s postojećom strukturom gospodarstva te veličinom javnog duga nije moguće kreirati rast BDP-a koji je Hrvatska imala od 2000. do 2007. godine. Bez obzira na moguće ozbiljne reformske zahvate koji će uravnotežiti javne prihode i potrošnju, smanjenje i racionalizaciju državne i lokalne uprave, privatizaciju preostale državne imovine, bolje upravljanje javnim poduzećima te napredak na ljestvici ekonomskih sloboda, BDP će i dalje imati rast na nivou statističke pogreške.
Smanjenje broja aktivnog stanovništva te mlađih od 15 godina negativno će djelovati na ukupnu osobnu potrošnju te poništavati pozitivne učinke mogućeg daljnjeg rasta izvoza i turističke potrošnje.
Iskoristiti promjene
Ako želimo ozbiljan gospodarski rast, trebamo iskoristiti sve promjene nastale izbjegličkom krizom, koristeći naše mogućnosti i potrebe te snagu i potporu EU. U Hrvatskoj je trenutačno na tržištu najmanje 15.000 neprodanih stanova vrijednih milijardu eura. Vjerojatno dva puta više stambenih jedinica je izvan upotrebe. Hrvatska Vlada treba predložiti Uniji preuzimanje 25.000 izbjegličkih obitelji s djecom u predškolskoj i školskoj dobi, koje će sukcesivno primiti u drugom i trećem kvartalu 2016. godine.
To je dovoljno vremena za odgovarajuće zakonske, tehničke i logističke pripreme te stvaranje odgovarajuće političke klime za prijem i integraciju od 100.000 do 120.000 izbjeglica. Prijem, smještaj i integraciju izbjeglica organizirala bi posebna Vladina agencija čije će financiranje u cijelosti preuzeti EU. Agencija bi otkupila ili iznajmila 25.000 potrebnih stanova, organizirala učenje hrvatskog jezika te uključenje izbjeglica u tržište rada odnosno školski sustav.
Na temelju ovako zamišljenog programa Hrvatska bi mogla u sljedeće četiri godine povući iz europskih fondova minimalno tri milijarde eura koje bi izravno završile u potrošnji. Ako se uzmu u obzir i svi dodatni efekti, Hrvatska bi vjerojatno postala najbrže rastuće europsko gospodarstvo te bi Program 5+ u dijelu obećanog rasta gospodarstva bio i ostvaren.
Potrebna je samo hrabra politička volja
Za navedene mjere potrebna je na početku samo odlučna i hrabra politička volja. Politika će lako dobiti saveznike u onom dijelu javnosti koji lako može percipirati ostvarivu materijalnu dobit od naglog porasta broja aktivnog stanovništva. Posljedično oživljavanje građevinskog sektora traži novu radnu snagu koju Hrvatska trenutačno nema, ali je dobiva kroz dio izbjeglica. U prošle tri godine broj djece mlađe od 15 godina smanjen je za 22.000, a ovim planom dobiva novih 60.000 polaznika predškolskog i školskog sustava.
Cijeli niz trenutačno deficitarnih zanimanja u zdravstvu, njezi starijih osoba, transportu, turizmu i IT-u bio bi popunjen. Izravno povećanje osobne potrošnje iznosilo bi barem pola milijarde eura godišnje.
Koja politička kombinacija ima volje, želje i hrabrosti provesti ovaj plan? Oni koji izbjeglice uporno zovu migrantima iako ih 93 posto prema službenim podacima UNHCR-a dolazi iz tri ratom zahvaćene države – Sirije, Iraka i Afganistana, te po svim konvencijama imaju pravo na status izbjeglica? Oni koji sanjaju žice i vojsku na granicama uz savezništvo s onima koji brane “europske i kršćanske vrijednosti od muslimanskih hordi”? Oni kojima Hrvatska ni do jučer nije bila dovoljno “čista” mogu svoju mržnju prema drukčijima prevladati praktičnom željom za boljim društvom bogatijih, sretnijih i zadovoljnih pojedinaca?
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 24. listopada 2015.