Je li Grabar-Kitarović u posjetu Bosni i Hercegovini najavila da se odmiče od Tuđmanove politike?
Izgovara rečenice u kojima podržava suverenost i cjelovitost BiH
Kada je 15. veljače Kolinda Grabar-Kitarović držala svoj nastupni govor, zabilježio sam kako je nova predsjednica Hrvatske Bosnu i Hercegovinu spomenula izrijekom, obećavši joj svoju svesrdnu pomoć u učvršćenju „državnosti na temelju pune ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda“, kao i „zaštitu hrvatskoga naroda“ u njoj. Iako bosanskohercegovačke Hrvate nije baš izričito proglasila hrvatskom dijasporom, mjesto koje im je u govoru posvetila dospjelo je u pasus gdje se govori o hrvatskom iseljeništvu, pa je to djelovalo indikativno. Hrvatska televizija, međutim, bila je odrešita: i voditeljica prijenosa inauguracije i njezin kolega koji je pravio prilog iz Sarajeva, ni ne trepnuvši, Hrvatima u BiH pripisali su status dijaspore.
Spomenuti reporter otišao je i dalje. Kaže on kako iz Sarajeva nema što da javi o dojmovima u vezi s inauguracijom, ne zato što ne bi bilo dojmova, nego zato što ovdje nema Hrvata, pa će o dojmovima moći izvijestiti kolega iz Hercegovine. I još dodaje: u Sarajevu je prije živjelo 80 tisuća Hrvata, na prilazima Sarajevu bilo je nekad naselje koje se zvalo Rimski Stup zato što je tamo bilo mnogo Hrvata, a danas ih ukupno ima oko 10 tisuća. Takve budalaštine i takvo neznanje nisu se na Hrvatskoj televiziji mogli čuti ni za živa Tuđmana i S. Šagolja, jer su, valjda, u svojemu naci-fanatizmu bili ozbiljniji od ovog podgrijanog i ignorantskog tuđmanizma i šagoljizma na HTV-u.
Predsjednica bi mogla pokazati inicijativu za promjenu stava RH
A predsjednica? Hrvatice i Hrvati dobili su u njoj idealtipsku predstavnicu: kršna i naočita, poletna i domoljubna, navlas onako kako je Krleža još prije skoro cijeloga stoljeća formulirao taj tip katolički bogobojaznog, nereflektiranog malograđanskog nacionalizma: „sentimentalna ljubav spram hrvatstva“, a u isti mah moderna, svjetska osoba, obrazovana, polilingvalna, s iskustvom iz glavnih svjetskih političkih i vojnih jazbina (Washington, Bruxelles, NATO) – sve je pri njoj što Hrvatice i Hrvati vole i čemu se klanjaju.
Ako u njezinoj brizi za Bosnu i Hercegovinu i za tamošnje Hrvate bude bilo išta više od inauguralne kurtoazije, predsjednica bi to mogla pokazati inicijativom za promjenu službenoga stava Republike Hrvatske – da Hrvati u Bosni i Hercegovini više ne budu tretirani kao dijaspora, ni Hrvatska kao njihova matična država, te da se u skladu s time revidira i stara tuđmanovska farsa s njihovim glasanjem na izborima u Hrvatskoj. Famozna lista za dijasporu je ono u što se nisu usudili taknuti ni Račan, ni Mesić pored svega svoga izvikanog a ispraznog bosnoljublja, ni Josipović. Ruku na srce, ni vlasti u Sarajevu, još od onih vremena kad su SDA i HDZ vezale zastave pa sve do danas, nikad nisu ozbiljno namjeravale prilagoditi taj bizarni model pristojnim uzusima u demokratskom svijetu, prema kojima se institutom dvojnoga državljanstva obično restriktivno reguliraju građanska prava i obveze (biračko pravo, služenje vojnoga roka, plaćanje poreza i sl.).
Velika razlika u odnosu na tradicionalnu “bosansku politiku”
Kolinda Grabar-Kitarović u svojoj biografiji ima podatak da je i magistrica politoloških znanosti. Možda bi se i s te strane trebala osjetiti obveznom da se malo udubi u problem, kad se stišaju inauguracijske fanfare – tako je nekako doljepotpisani pisao odgledavši ceremoniju s Markova trga u veljači ove godine.
Kada hrvatska predsjednica danas izgovara rečenice u kojima se podržava suverenost i cjelovitost BiH i njen put u Evropu, u kojima se izrijekom afirmira autohtonost Hrvata u BiH i doprinos kulturi, a BiH proglašava “bogatstvom Europe” u kojoj Hrvati žive kao u Hrvatskoj, to je po sadržaju i po porukama u izravnoj suprotnosti s tuđmanovskim političkim naslijeđem
Sada se čini da se malo udubila: za svoje nedavne turneje po Bosni i Hercegovini Kolinda Grabar-Kitarović načinila je jednu krupnu razliku u odnosu spram tradicionalne „bosanske politike“ Zagreba, pa i spram vlastite neopreznosti s početka mandata. To zaslužuje pažnju, jer je to sva četiri dana putujući po BiH radila s očevidnom namjerom. I u Sarajevu, primajući nagradu Isa-beg Ishaković, i u Mostaru, i u Vitezu i Novoj Biloj, i u Banjoj Luci kod Milorada Dodika, a i u Jajcu, produživši putovanje za jedan dan.
Nagrada Isa-beg Ishaković kao jedna od historicističkih fantazma
Bizarnu nagradu Isa-beg Ishaković dodjeljuje privatno udruženje građana Klepsidra koje osim toga nema nikakvu drugu djelatnost ni rezultate, a obrazloženje se sastoji od komično zbrkanog pseudoreligijskog teksta („Onaj koji utemeljuje ovu nagradu svjestan je sljedećeg: Ljudi su slijepi za pravdu i istinu. Čovjek se u svojoj obijesti boji samo noći i svilenog gajtana. Utemeljujući ovo priznanje mi se pouzdajemo u Boga, Gospodara svijetova, jer su čovjek i ovaj svijet prolazni kao šaka pirinča.“) Isa-beg Ishaković bio je vojskovođa sultana Mehmeda Drugoga iz vremena velikih osmanskih osvajanja u 15. stoljeću, zapovjednik Skopskog pa Bosanskog krajišta, kao placdarma za daljnja osvajanja u Evropi. U okviru osmanske strategije prethodnoga slabljenja i pustošenja zemalja koje su ciljevi osvajanja, bio je vrlo uspješan u akindžijskim upadima po prekodinarskim i prekosavskim krajevima, sve do Ljubljane i Italije. Na području srednjovjekovnog naselja Vrhbosna utemeljio je prvu urbanističku jezgru budućega Sarajeva, a pragmatični trgovci Dubrovčani već 1457., šest godina prije pada Bosne, tituliraju ga u jednom pismu kao „pravoga gospodara Bosne“.
Ta je nagrada jedna od mnogih historicističkih fantazma, u ovom slučaju bošnjačka, ali po uzorku tipična i za hrvatski i za srpski nacionalistički način korištenja prošlosti prema sistemu švedskoga stola: ovo hoću, ovo neću.
Turneja je ponudila neke začuđujuće novine
Teško je vjerovati da Kolinda Grabar-Kitarović, odnosno njezini informatori, nisu mogli znati stvarnu, to jest nikakvu društvenu i kulturnu težinu nagrade, kao i njezinu manipulativnu dimenziju. No, ispalo je nevažno jesu li znali ili nisu, jer je predsjednica na izbalansiran način neutralizirala zamke ove vrste, a u programiranju turneje i u cijelom nastupu ponudila neke, sa stanovišta dosadašnjih politika Zagreba prema Bosni i Hercegovini, začuđujuće novine.
Kolinda Grabar-Kitarović je političarka koja po svemu pripada desnoj nacionalnoj i tradicionalističkoj struji, inače snažno obilježenoj kultom Franje Tuđmana. On je, pak, na Bosnu i Hercegovinu gledao kao na provizorij i „kolonijalnu tvorevinu“ koja ima da nestane, a uvažavao ju je samo kad je bio prisiljen slušati diktat jačih. Hrvati i „hrvatski prostori“ u Bosni i Hercegovini za Tuđmana bili su samo gradivni materijal za veću Hrvatsku, ili u gorem slučaju za prekogranično osiguranje hrvatskoga „geostrateškog zaleđa“. Ideološku zamku na kojoj je počivala ta politika, a u koju je snažna Tuđmanova propaganda na početku devedesetih godina prošloga stoljeća uvukla Hrvate u BiH, predstavljalo je nekoliko panetničkih ideologema, među kojima je glavni bio baš onaj o Hrvatskoj kao matičnoj državi i o Hrvatima iz Bosne i Hercegovine kao njezinoj dijaspori. Do danas se ovdje vuku posljedice te pogubne ideologije – u politici HDZ-a BiH, u političkom mnijenju i mentalitetu mase, a ništa manje u crkvenim, prosvjetnim, intelektualnim krugovima.
Eksplicitno afirmiranje državnosti i cjelovitosti BiH
Dva su aspekta u kojima se četverodnevna turneja Kolinde Grabar-Kitarović po Bosni i Hercegovini razlikuje od te tradicionalne politike i prakse službenoga Zagreba.
Jedan je aspekt geografski, koji u specifičnim bosanskohercegovačkim prilikama postaje i eminentno politički. Naime, očevidno je kako su postaje ove turneje birane s jasnom namjerom i porukom: najprije Sarajevo i Isa-beg Ishaković, potom Hercegovina i Mostar, pa Vitez i Nova Bila u srednjoj Bosni, zatim Banja Luka, Dodik i biskup Komarica, te „kraljevski grad“ Jajce i to na dan obilježavanja njegovoga oslobođenja u akciji Maestral 13. rujna 1995. Do sada ni jedan hrvatski političar ni državnik nije imao program posjete Bosni i Hercegovini koji bi ovako eksplicitno afirmirao njezinu državnost i cjelovitost, istovremeno poklanjajući neskrivenu pažnju hrvatskom elementu, i to u svoj njegovoj unutarnjoj raznolikosti i disperziranosti.
Demontaža tuđmanovskog i hadazeovskog gledanja na BiH
Drugi aspekt je ideološki. Kada hrvatska predsjednica danas, inzistentno i opetovano, izgovara rečenice u kojima se podržava suverenost i cjelovitost BiH i njen put u Evropu, u kojima se izrijekom afirmira autohtonost Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihov doprinos kulturi obiju zemalja, u kojima se naglašavaju „raznovrsne veze Hrvatske i Hrvata s Bošnjacima i Srbima u Bosni i Hercegovini“, a Bosna i Hercegovina proglašava „bogatstvom Europe“, te rečenice u kojima se izričito tvrdi: „Hrvati u Bosni i Hercegovini žive kao u svojoj matičnoj državi“ (pa makar i uz malu, ljupku laž u nastavku, da „tu činjenicu hrvatska politika uvijek ističe“) – to je po sadržaju i po porukama u izravnoj suprotnosti s tuđmanovskim političkim naslijeđem.
Treba pričekati ishod sljedećih izbora da se vidi kojim će se smjerom razvijati hrvatska politika, kakav će stav službeni Zagreb zauzimati prema Bosni i Hercegovini i njezinim Hrvatima, i koliku će snagu u tome imati predsjednica države. Tada će se moći procjenjivati i ozbiljnost i trajnost svojevrsne demontaže tuđmanovskog i hadazeovskog gledanja na Bosnu i Hercegovinu koju je Kolinda Grabar-Kitarović obavila barem na verbalnoj i protokalarnoj razini. To nije mnogo, ali ako je znak volje za promjenom, nije nevažno.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. rujna 2015.