Komentar: Što nam prosvjedi na Kosovu kazuju o nacionalizmima?
Niti jedno društvo ne može naprijed bez suočavanja s prošlošću
Malo što tako precizno upućuje na narav ovdašnjih nacionalizama, poput masovnih i jedva zaustavljenih prosvjeda koji su se događali na Kosovu prošlog tjedna.
Iako je konkretan povod za ovako žestoku uličnu reakciju, prilikom koje je ozlijeđeno deset policajaca, troje prosvjednika i dvoje novinara, dok je zgrada parlamenta zasipana kamenjem i Molotovljevim koktelima, pronađen u sporazumu Prištine i Beograda u pogledu uspostave saveza srpskih općina, razlozi za ovakvu vrstu reakcija su naravno mnogo dublji i paradigmatski za cijeli postjugoslavenski prostor.
Agresijom nabijene reakcije
U temelju ovakvih agresijom i emocijama nabijenih reakcija u pravilu leži uvjerenje da većina u ime koje masa nastupa ima ekskluzivno pravo prije svega na teritorij, a potom i na konzumaciju građanskih prava te tumačenje povijesti.
Kad to ne bi bilo tako, preciznije govoreći kada pravo na ekskluzivno raspolaganje teritorijem ne bi bilo primarno pitanje svih ovdašnjih nacionalizama, dobar dio trauma ne bi se ni dogodio. Koliko je prioritet takvog principa, umjesto koncepta pune primjene građanskih prava, besmislen, na čitateljima je da sami zaključe.
No ono što bilo kakva vrsta zaključka neće moći zanijekati su generalna šteta koju taj princip donosi i uporno primjenjivanje dvostrukih standarda, koji isključuju bilo kakvu mogućnost dijaloga. U konkretnom kosovskom slučaju, takva vrsta nepomirljivosti prisutna je praktično već desetljećima, a najbolje ju se mimo ratnih strahota, moglo uočiti prilikom provedbe dvaju popisa stanovništva.
Popisi stanovništva 1991. i 2011.
Onoga iz 1991. bojkotirala je praktično čitava albanska zajednica, motivirana nepovjerenjem prema srpskim vlastima, dok je onoga iz 2011. gotovo u cijelosti bojkotirala srpska zajednica na sjeveru Kosova, ali djelomično i na jugu, motivirana nepriznavanjem činjenice kako je Kosovo nezavisna država.
Ne treba stoga čuditi da ovakva vrsta nepomirljivosti na kraju dovede do toga da pobjednik ne želi pristati na ikakve ustupke pobijeđenom, ne samo iz moralnih, nego i iz krajnje pragmatičnih razloga. To je naravno vrijedilo i u obratnom slučaju, za vrijeme apsolutne srpske dominacije na Kosovu. No ovdje nas prije svega zanima razumijevanje fenomena kratkog pamćenja.
Još je grčki rat za nezavisnost utemeljio ovdašnju logiku razmjene stanovništva: gotovo cijela grčka populacija napustila je Malu Aziju, kao što je gotovo cijela turska populacija napustila Solun. Takav kraj rata prouzročio je nemjerljivu štetu za Mediteran
Drugim riječima govoreći, imajući u vidu ovako ostrašćenu reakciju na nešto što, ne samo što predstavlja demokratske standarde, nego je i bilo preduvjet za priznavanje nezavisnosti Kosova, teško je ne zapitati se zbog čega ovdje izostaje sjećanje na nekadašnju poziciju obespravljene manjine. Jer kad bi to sjećanje zaista bilo prisutno na način potpunog razumijevanja problema, izostala bi želja za sličnim ponašanjem prema drugima.
Suspenzija osnovnih građanskih prava
Odgovor na pitanje zbog čega se na ovim prostorima teško uspostavlja princip istinskog razumijevanja pozicije manjina, zahvaljujući čemu znatan dio građana tako olako nastoji suspendirati osnovna građanska prava svima koji se na bilo koji način ne uklapaju u većinski kod, možemo pronaći još u grčkom ratu za nezavisnost.
Utemeljujući logiku tzv. razmjene stanovništva, zbog čega je gotovo cijela grčka populacija napustila Malu Aziju, jednako kao što je gotovo cijela turska populacija napustila Solun, takav kraj rata za nezavisnost napravio je nemjerljivu civilizacijsku i kulturnu štetu kompletnom prostoru istočnog Mediterana, da pojedinačne ljudske sudbine i ne spominjemo.
No dugoročan utjecaj te ideje ispostavio se kao još pogubniji, s obzirom na to da je ona u cijelosti usvojena u svim ratovima unutar bivše Jugoslavije. Tragika hrvatskog slučaja je još naglašenija, imajući u vidu Tuđmanovu otvorenu fascinaciju idejama tog, kako ga je sam nazivao, humanog preseljenja.
Veza s ćirilicom u Vukovaru
Iako se pitanje Kosova iz hrvatske perspektive može činiti kao posve marginalno i na kraju neprimjereno za bilo kakvo uspoređivanje s problemima unutar Hrvatske, jasno je kako bi takav stav predstavljao isključivo samozavaravanje i ništa više od toga. Posebno u svjetlu činjenice snažnog otpora postavljanju ploča s ćirličnim natpisima u Vukovaru.
S druge pak strane, knjiga Branka Horvata o kosovskom pitanju koja i danas predstavlja jedan od temeljnih tekstova za razumijevanje problema na tom prostoru, svjedoči o dubokoj povezanosti svih društvenih procesa na ovim prostorima. Ono što nam na kraju slučaj nasilnih protesta na Kosovu poručuje je to da niti jedno društvo ne može krenuti prema naprijed, bez suočavanja s prošlošću i uspostavom normalnih odnosa među vlastitim građanima, s posebnim naglaskom na pitanje odnosa prema manjinama.
Da to predstavlja jedini put za napuštanje nacionalističkog narativa više je nego jasno, a o smislenosti samog tog narativa ponajbolje svjedoče teme koje nova vladajuća većina vraća u javni prostor. Od državnog sabora, preko demografske obnove. Teško je uostalom zamisliti išta tužnije od toga da se ideje don Ante Bakovića 2016. godine čine jačim nego ikada.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 16. siječnja