Komentar Telegrama: Ima li šef HDZ-a Karamarko bilo kakav konzekventan vrijednosni sustav?
Karamarkovi stavovi prilagođavaju se s obzirom na oklonosti
Tijekom nedavnoga gostovanja u Kanadi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko izjavio je da u Hrvatskoj nema autentične ljevice jer su hrvatski socijaldemokrati jugofili. Tom je izjavom šef Hrvatske demokratske zajednice prilično precizno i oštro podijelio hrvatsku političku scenu na Hrvate, to su, po Karamarku, valjda oni koji ne podržavaju ljevicu, i Jugoslavene / jugofile, koji podržavaju takvu, nacionalno neautentičnu ljevicu.
Radi se o jednoj od najdubljih, ali i najpreciznije iscrtanih podjela u hrvatskoj politici u novije vrijeme. Samo nekoliko dana poslije na stranačkom Facebooku gospodin Karamarko prvo je optužio Zorana Milanovića da stalno izaziva podjele u društvu, a zatim je konstatirao: nije Mi ili Oni nego i Mi i Oni. Tomislav Karamarko u samo je jednom tjednu uspio denuncirati hrvatske socijaldemokrate kao nepopravljive jugofile, da bi ih zatim pozvao na suradnju, založivši se za načelo i Mi i Oni.
Nacionalist, antikomunist i konzervativac
Budući da šef Hrvatske demokratske zajednice vjerojatno ne želi surađivati s Jugoslavenima, ovaj se primjer snažno nameće kao povod za preispitivanje temeljnog Karamarkova sustava vrijednosti. Tomislav Karamarko, unatrag otprilike dvije godine, nastupa kao žestoki nacionalist, antikomunist i konzervativac. Međutim, i površnim poznavateljima njegove biografije sasvim je jasno da Tomislav Karamarko nije (ili dosad nije bio) ni jedno, ni drugo, ni treće.
Svi pratitelji političke scene u zemlji vrlo dobro znaju da Karamarko tijekom prvog velikog sukoba u HDZ-u 1994. godine nije zauzeo većinsku, Tuđmanovu, nego manjinsku, Manolićevu i Mesićevu stranu.
Svi koji prate hrvatsku politiku također znaju da je Tomislav Karamarko bio šef prve predsjedničke kampanje Stjepana Mesića: tijekom te kampanje Mesić ne samo da se isprofilirao kao najžešći osporavatelj pokojnog predsjednika Tuđmana, nego je katkad, prilično nisko, vrijeđao prvog hrvatskog predsjednika, koji je umro tek mjesec dana prije.
Iznimno poštovanje prema Sanaderu
Nije se vidjelo da je Karamarku smetao Mesićev uvredljiv odnos prema Tuđmanu, dapače, poslije Mesićeve pobjede postao je šef obavještajne službe. Manje je poznato da je Tomislav Karamarko odustao od suradnje s Mesićem na drugoj predsjedničkoj kampanji jer se nije htio konfrontirati s HDZ-om dr. Ive Sanadera, prema Sanaderu je u ono vrijeme osjećao iznimno poštovanje.
Vrijedi još jednom podsjetiti kako sve to vrijeme Tomislav Karamarko nije imao nikakve formalne veze s Hrvatskom demokratskom zajednicom. U Sanaderovoj je vladi zauzeo resor unutarnjih poslova kao nestranački ministar, u HDZ se vratio tek uoči parlamentarnih izbora 2011. godine. Mjesecima prije izbora bilo je jasno da će Jadranka Kosor izgubiti i da će stranka morati izabrati novog predsjednika.
Zašto je, dakle, Tomislav Karamarko, koji je dvadeset godina surađivao s ljevičarima Manolićem i Mesićem te umjerenim liberalom Sanaderom, tek 2012. ili 2013. postao žestoki antikomunist i jastrebovski nastrojen konzervativac? Zato što mu je trebalo.
Jedina stvarna veza s Tuđmanom
Karamarko je prepoznao duh vremena i shvatio da HDZ može prvo oživiti, pa okupiti, pa dovesti do izbornih pobjeda isključivo na vehementnoj nacionalističkoj platformi (baš kao što je to Tuđman činio početkom devedesetih, a to je i jedina stvarna veza između Franje Tuđmana i Tomislava Karamarka) te da je najefikasnije kompromitirati SDP optužujući ih za komunizam (jer se HDZ tako priključuje stavu većine katoličkih biskupa i medija, koji godinama ponavljaju kako Hrvatskom ponovo vlada komunizam).
Tomislav Karamarko danas se ne zalaže za nacionalističko-konzervativni sustav vrijednosti jer je promijenio politička uvjerenja nego zato što je procijenio da će tako najlakše ispuniti svoju sadašnju ambiciju: pobjedu na parlamentarnim izborima i ulazak u Banske dvore.
Tomislav Karamarko sve do ove, posljednje faze svog javnog djelovanja nije se baš često hvalio osobito specifičnim ideološkim uvjerenjima. Stoga je iz njegove vizure sasvim moguće, dapače i logično, da u jednom te istom tjednu prvo optuži hrvatske socijaldemokrate za jugoslavensku orijentaciju (jer to žele čuti fratri u Norvalu i većina drugih Hrvata u Kanadi), a onda je te iste projugoslavenske socijaldemokrate zatim pozvao na suradnju (kako bi uvjerio domaću publiku da on i HDZ nisu baš glavni čimbenik podjela u društvu).
Grljenje s čovjekom koji je nosio kukasti križ
Karamarkova ideološka nekonzekventnost (bolje rečeno, nepostojanje bilo kakva čvrsta vrijednosnog sustava) može imati i jednu dobru značajku: postane li premijer, Tomislav Karamarko naglo će skrenuti prema liberalnoj ljevici jer naše sadašnje okruženje ipak ne voli ekstremni nacionalizam.
Karamarku će taj potez biti prirodan (kao što mu je sada, u vrijeme pohoda na vlast, prirodno da se grli s čovjekom koji je na ruci nosio kukasti križ. Karamarko, naime, redovito zagovara one stavove koje u određenom trenutku treba zagovarati), a “pravi” HDZ-ovci , Crkva i medijski propagatori radikalne desnice iz dana u dan osjećat će sve veću zbunjenost, razočaranost, frustraciju… Baš ono što su morali osjetiti kad je Ivo Sanader svojedobno na televiziji kazao: ”Neću pisati ne ću.”
Redakcijski komentar uredništva Telegrama