Dvije godine nakon što je iz Ukrajine utekao bivši predsjednik Janukovič, jedini pravi pobjednik je Amerika

Igre oko ruskog plina

Juščenko je predsjedničku dužnost preuzeo 23. siječnja 2005. godine i odmah je imenovao vladu na čelu s Julijom Timošenko. No, već 8. rujna iste godine smijenio je premijerku. Nesnošljivost između Juščenka i Timošenko – uvjetovana njihovim suprotstavljenim interesima u kontekstu nadmetanja za kontrolu nad trgovinom ruskim plinom – bila je tolika da je 2006. godine predsjednik Juščenko ušao u koaliciju sa svojim suparnikom na predsjedničkim izborima 2004. godine Janukovičem i imenovao ga premijerom.

Kako vlada na čijem je čelu bio proruski premijer dok su ključni ministri iz Juščenkove kvote zagovarali euroatlantski put Ukrajine nije mogla uspješno funkcionirati, 2007. godine održani su prijevremeni parlamentarni izbori. Dana 18. prosinca 2007. Julija Timošenko je ponovno, na prijedlog predsjednika Juščenka, izabrana za ukrajinsku premijerku.

No, povjerenje u lidere narančaste revolucije bilo je nepovratno izgubljeno. Najočitiji znak toga bio je uvjerljivi poraz Juščenka na predsjedničkim izborima u siječnju 2010. godine kada je ispao u prvom krugu kao petoplasirani kandidat s osvojenih svega 5,45 posto glasova. U drugom krugu, održanom 7. veljače 2010. godine, gubitnik iz 2004. godine Viktor Janukovič pobijedio je ikonu narančaste revolucije Juliju Timošenko i postao predsjednik Ukrajine.

Njegov mandat bio je na vanjskopolitičkom planu obilježen odstupanjem od linije približavanja Ukrajine članstvu u EU-u i NATO-u koju su još devedesetih odredili predsjednici Kravčuk i Kučma, a Juščenko i Timošenko su nastojali konkretizirati te ambicije. Dobivši zauzvrat stanovite popuste u cijeni ruskoga plina Janukovič je ugovor o stacioniranju ruske flote u Sevastopolju na Krimu, koji je trebao isteći 2017. godine, produljio sve do 2042. godine.

Neprestano je nastojao igrati između EU-a i Rusije tako da i s jedne i s druge strane isposluje rezultat povoljan za sebe. No, ukrajinska je javnost u sve većoj mjeri očekivala približavanje Europi, ukidanje viza i omogućavanje pristupa europskom tržištu rada. Ne zatvarajući vrata prema Rusiji i prema carinskoj uniji s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom, Janukovič je istodobno od EU-a pokušavao isposlovati financijsku pomoć za kompenzaciju štete koja bi nastala istupanjem iz te carinske unije.

No Europska je unija inzistirala na bezuvjetnom istupanju Ukrajine iz carinske unije u kojoj Rusija vodi glavnu riječ kao i na poštivanju kriterija koji su se ticali ekonomije i socijalne politike, međunarodnih odnosa i sigurnosti te pravosuđa i unutrašnje politike. Ukrajina ni na jednom od tih područja nije zadovoljavala ni minimalne zahtjeve, a njene političke elite nisu bile spremne za ozbiljne reforme koje bi mogle ugroziti funkcioniranje uhodanog mehanizma korumpirane vlasti.

Zauzvrat, Rusija je pred kraj 2013. godine Ukrajini ponudila kredit od 15 milijardi dolara. Jedan je poznavatelja europskih i ukrajinskih prilika napisao da su za rukovodeću elitu Ukrajine europski prijedlozi bili takvi da ih se nije moglo razumjeti, a ruski takvi da ih se nije moglo odbiti.

Ukratko, Janukovič je prihvatio rusku ponudu i odbio potpisati sporazum o pridruživanu i suradnji s EU-om na samitu koji je održan u Vilniusu 28. i 29. studenoga 2013. To je bio izravan povod za prosvjede i pobunu naroda na Trgu nezavisnosti, središnjem kijevskom trgu poznatom i pod nazivom Majdan.

Janukovič bi, vjerojatno, primjenom brutalne sile izašao na kraj s prosvjednicima da nije bio narušen prešutni dogovor sa skupinom ukrajinskih oligarha čiji je eksponent godinama bio kao gubernator Donjecke oblasti i koji su mu omogućili da 2010. godine osvoji vlast. Umjesto podržavanja uhodanog mehanizma zloupotrebe državnih resursa i podjele plijena između pripadnika skupine milijardera koji su se obogatili devedesetih godina, Janukovič je predsjednički položaj u sve većoj mjeri koristio za bogaćenje pripadnika svoje obitelji i najužeg kruga svojih suradnika.

Nezadovoljni oligarsi su proeuropski građanski bunt, čije je središte bio Majdan, ali su se nemiri pojavili na zapadu zemlje i ubrzo zahvatili cijelu Ukrajinu, iskoristili za svrgavanje Janukoviča. Njegovi dojučerašnji suradnici postali su suorganizatori i financijeri tih nemira.

Tijekom sve intenzivnijih diplomatskih obračuna predstavnika Rusije i SAD-a, glavnih međunarodnih igrača koji su povlačili konce iza javne političke scene, postalo je jasno da je Rusija spremna odreći se Janukoviča ako dobije jamstva da nova ukrajinska vlast neće zemlju odvesti u NATO. Bez ključnih uporišta o kojima je ovisila struktura cjelokupne vlasti, uključujući i lojalnost snaga sigurnosti, i sa slikom strašnog kraja libijskog diktatora Gadafija pred očima Janukovič je bio primoran u bijegu potražiti spas.

Nade i očekivanja većine Ukrajinaca ticali su se europske perspektive daljnjeg razvitka zemlje. No, pokazalo se da EU ni izdaleka nije najvažniji međunarodni igrač čak ni na teritoriju Europe. U oružanom sukobu policijskih snaga režima i tada već dobro organiziranih i naoružanih pobunjeničkih snaga pristiglih ponajprije iz zapadne Ukrajine 20. siječnja 2014. godine poginulo je više od stotinu ljudi.

Juščenkova taktika

U tom trenutku EU pokušava posredovati između sukobljenih strana. Uz jamstvo njemačkog i poljskog ministra vanjskih poslova i predstavnika francuskog Ministarstva vanjskih poslova 21. siječnja potpisan je sporazum između predsjednika Janukoviča i predstavnika parlamentarne opozicije Jacenjuka, Klička i Tjagniboka. Tim je sporazumom dogovoren prestanak sukoba i nereda, razoružanje opozicijskih skupina, amnestija za sve sudionika prosvjeda, uspostava Ustava iz 2004. godine koji je utvrđivao podjelu vlasti između parlamenta, vlade i predsjednika te raspisivanje predsjedničkih izbora najkasnije do prosinca 2014. godine. Bilo je to faktično razvlaštenje Janukoviča.

Kako Rusija nije potpisala sporazum premda je njen predstavnik bio prisutan i kako SAD nisu sudjelovale u njegovu donošenju, Janukovič je imao dobre razloge pretpostaviti da nema pouzdanog jamstva za njegovu provedbu. Da je bio u pravu, potvrdili su događaji na Majdanu.

Premda je većina ondje okupljenih građana prihvatila sporazum koji su im predstavili opozicijski lideri, tri najorganiziranije skupine pobunjenika – one koje su uživale podršku Amerike – nisu se složile s tim. Pripadnici Desnog sektora, Automajdana i Samoobrane Majdana otpočeli su s oružanim zauzimanjem vladinih zgrada i ureda predsjedničke administracije. Za Janukoviča je to bio znak da treba pobjeći dok još može.

Danas se može samo spekulirati o tome bi li Ukrajina ostala teritorijalno neokrnjena da je potpisani sporazum bio proveden u djelo.

Moglo se pretpostaviti da će ruski odgovor na odbacivanje sporazuma biti žestok. S obzirom na dobro poznate odrednice ruskih strategija nacionalne sigurnosti o tome da je za Rusiju neprihvatljivo daljnje širenje NATO pakta na istok, bilo je realno pretpostaviti da će Putin – pod izlikom ugroženosti etničkih Rusa i svih onih koji govore ruski jezik – zaprijetiti destabilizacijom istočnih dijelova Ukrajine kako bi onemogućio vladu u Kijevu u ostvarivanju euroatlantske politike. No, čini se da munjevitu aneksiju Krima nitko nije očekivao.

Ukrajina je danas zemlja u kojoj se na istoku zemlje vodi rat protiv pobunjenika koje organizira, naoružava i financira Rusija. Ni dva sporazuma iz Minska nisu dovela do normalizacije uvjeta na terenu. U interesu postizanja primirja i trajnog prekida vatre, europski posrednici više i ne spominju Krim.

Današnja ukrajinska vlast – ništa manje korumpirana negoli prethodna, a i sastavljena ponajviše od pripadnika istih ekonomskih i političkih klanova koji su izravno ili neizravno kreirali politiku od devedesetih godina – ne uspijeva kontrolirati naoružane plaćeničke odrede koji su postali sve aktivniji sudionici političkih, nacionalističkih i rasističkih ekscesa u Kijevu i na zapadu zemlje. Europska perspektiva Ukrajine i dalje ostaje neizvjesna.

Rusija se kompromitirala kao zemlja spremna na kršenje odredba međunarodnog prava i kao sponzor nelegalnih oružanih formacija koje se ne sustežu od terorističkih akata kakav je bio rušenje malezijskog putničkog zrakoplova 17. srpnja 2014. godine.

Ratne operacije protiv Ukrajine u potpunosti su eliminirale uvjerljivost svakog budućeg ruskog instrumentaliziranja vjekovne bliskosti i prijateljstva između ruskog i ukrajinskog naroda. Gubitak članstva u G8, prekid uhodane suradnje NATO-Rusija i sve učinkovitije ekonomske sankcije posljedice su s kojima se suočava Putinova vlast. Učinkovite ekonomske sankcije povezane s trajno niskim cijenama nafte i plina mogu ozbiljno ugroziti ekonomsku i političku stabilnost Rusije.

Europska unija se, po tko zna koji put, pokazala kao nesposobna za rješavanje ozbiljnijih sigurnosnih i političkih problema na europskom tlu. Prekid uhodanih trgovinskih odnosa s Rusijom donio je probleme za mnoge članice EU-a. Novo žarište nestabilnosti istaknulo je ovisnost Europe o američkim sigurnosnim jamstvima. Ionako uspavana europska ekonomija mora podnijeti teret povećanih izdvajanja za obranu zbog rastuće prijetnje s istoka.

Jedini dobitnik ukrajinskog gambita su Sjedinjene Američke Države. Bez ikakva ozbiljnijeg rizika potaknule su političku krizu koja je Rusiju primorala da se pokaže kao revizionistički igrač koji ugrožava europsku sigurnosnu arhitekturu.

Problem teritorije

Godinama ponavljani američki apeli da europske zemlje moraju povećati izdatke za obranu u novim okolnostima nailaze na plodno tlo. Uz to, za sigurnosno uzdrmanu Europu sve je manje dopustivo da bude ovisna o uvozu ruskog plina. Tako se pod političkim imperativima otvara mogućnost plasmana skupljeg američkog ukapljenog plina na europsko tržište.

Nacionalna samosvijest i probuđene demokratske snage koje dovode u pitanje održivost oligarhijskog upravljanja Ukrajinom glavni su pozitivni rezultati druge ukrajinske demokratske revolucije. No, problemi ukorijenjene korupcije i zloupotrebe vlasti i dalje su neriješeni. Kao što je zasad neriješen i najteži problem Ukrajine – njena teritorijalna cjelovitost.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 27. veljače 2016.