Legendarni spin doktor Tonyja Blaira piše o krahu koji prijeti laburistima ako za novog šefa izaberu socijalista

No baš kao što bih, da za vrijeme te vožnje biciklom vidim nadolazeći sudar, učinio sve da na to upozorim vozače, mislim da moram nešto reći i o onome što bi se laburistima vrlo brzo moglo dogoditi. Prometna nesreća, i više.

Unaprijed se ispričavam na dužini ovog teksta, ali mislim da ću učiniti ono što je Marilyn Monroe zvala “razmišljanjem u tinti”, ono o čemu razmišljam stavit ću na papir i nadam se da će oni koji još nisu zahvaćeni tzv. corbynmanijom, a misle da bi im se to moglo dogoditi, pročitati ovo do kraja i razmisliti zajedno sa mnom.
Zadnji put kad sam vidio Jeremyja Corbyna, obojica smo ostali iznenađeni jer smo se oko nečega uspjeli i složiti. Bilo je to dan nakon općih izbora kada smo u improviziranom studiju BBC-ja na sveučilištu Green u Westminsteru dijelili razočaranje što su Britanci Davida Camerona ponovno odlučili poslati u Downing Street. Isto tako, tom prilikom smo Peteru Allenu, voditelju emisije Five Live, obojica naglasili da bi za laburiste bilo bolje da su proveli pravu raspravu o budućnosti stranke, da su doista sve analizirali i izvukli pouke iz tog strašnog poraza, a ne da su odmah krenuli s izborima za vodstvo stranke koji će se kasnije pretvoriti u natjecanje istaknutih članova laburista.

U tom trenutku čak ni sam Corbyn nije razmišljao o kandidaturi, a isto tako nitko od nas nije mogao ni zamisliti da će u roku od nekoliko mjeseci on postati i ozbiljan kandidat, s realnim šansama za pobjedu. Bilo je i dosta stvari oko kojih se nismo slagali, što ne čudi s obzirom da ste u isti studio pozvali “kontrol frika” Novih laburista, koji se boji da zemlja nikada neće izabrati meko ljevičarstvo Eda Milibanda, i višestrukog “buntovnika”, koji se bori protiv terora dugogodišnjih vođa laburista. No naša najveća neslaganja bila su u vezi s Corbynovim stavom da su laburisti izgubili jer nisu bili dovoljno lijevi. Taj su argument neki u stranci iznosili tijekom cijelog mog političkog života, no na kraju bi od toga profitirali torijevci, a ne laburisti.

Simpatičan i iskren

Ono što mogu reći o tom kao i o nekoliko drugih susreta s Jeremyjem Corbynom jest da je on simpatičan, iskren i dobar lokalni zastupnik, i da je miljama daleko od odbojnosti Georgea Gallowaya i drugih manje poznatih likova s krajnje ljevice koji su laburistima nanijeli puno više štete nego koristi.

Također, dobro je što je Corbyn inspiracija razočaranim mladim ljudima da se uključe u politiku i što ih nastoji trgnuti i potaknuti njihovu strast pozitivnim porukama o promjenama. No, važno je i da oni koji ga vide kao neku vrstu spoja Russella Branda, Nicole Sturgeon i njihova najdražeg ujaka na trenutak zastanu i pogledaju noviju povijest stranke kojoj se pridružuju, tako da mu mogu pomoći da postane vođa i održi sve u ravnoteži.

Ta se povijest, međutim, sastoji od premalo trenutaka na vlasti – iako su tada često poticane najvažnije promjene u državi, od sustava zdravstvene zaštite do škotskog parlamenta, od socijalne države do minimalne plaće i sl. – i dugih perioda provedenih u oporbi. Tony Blair, kojeg je danas na ljevici moderno prezirati, bio je prvi premijer laburista u dva puna mandata, a tri je osvojio. Alan Johnson prošlog je tjedna napravio jako dobar potez podsjećajući sindikalnog vođu Davea Warda, koji podupire Corbyna, a koji je govorio o Blairu kao o “virusu” i o Novim laburistima kao previše opsjednutima pobjeđivanjem, da su Blairove vlade učinile puno više za radničku klasu od Cameronove vlade, koju su laburisti propustili poraziti 7. svibnja.

Mogu razumjeti zašto naši politički protivnici, uključujući i one iz različitih krajnje lijevih frakcija koji su još prije 35 godina u našu stranku pokušali uvesti netoleranciju, sada pljuju po Blairu i o njemu govore kao o “virusu”. No, zbunjen sam što to dolazi i od sindikalnih čelnika, čiji su članovi tijekom zadnje vlade laburista dobili niz pogodnosti.
Pustimo na stranu transformaciju zdravstva i obrazovanja (plus dodatna radna mjesta i povećanje primanja za medicinske sestre i učitelje), 3000 obiteljskih centara, zakon o suzbijanju diskriminacije osoba s invaliditetom, zakon o ljudskim pravima, građanska partnerstva, spašavanje 1,2 milijuna djece iz apsolutnog siromaštva i 1,8 milijuna iz relativnog siromaštva, mirovinski kredit (koji je najviše pridonio tome da prvi put u pisanoj povijesti starost više nije povezana sa siromaštvom), fond za zaštitu mirovina, oživljavanje pripravničkog staža i prvi svjetski pravno obvezujući dokument kojemu je svrha smanjenje emisije ugljika. Je li ispravno sugerirati da su sindikalisti prošli loše tijekom Blairovih godina?

Hardiejevu viziju nacionalne minimalne plaće nisu donijeli MacDonald ili Attlee, Wilson ili Callaghan, uvela ju je Blairova vlada, zajedno s pravom na plaćeni godišnji odmor (koji je poslije proširen i na blagdane). Svaki radnik je dobio pravo da ga na disciplinskom ili žalbenom postupku prati sindikalni dužnosnik, bez obzira je li sindikat priznat u njegovoj tvrtki i je li on uopće član. Tijekom vladavine “virusa”, plaćeni rodiljni dopust povećan je sa 16 tjedana na devet mjeseci, a prvi je put uveden i dopust za očeve.

Politika njihala

Ukratko: vlade laburista čine više dobra za radnike nego vlade torijevaca. Ali prvo morate osvojiti vlast. Mnogima koji su se nedavno pridružili Corbynovoj kampanji od premijera je poznat samo Blair, nakratko je to bio i Gordon Brown, a uslijedio je David Cameron, koji ranije nije ni imao većinu u vladi. Laburisti su bili dominantni tijekom njihova djetinjstva i mladosti pa im se može oprostiti što o našoj politici razmišljaju kao o vrsti njihala koje ide od laburista (Blair/Brown ere) do torijevaca (Cameron/Osborne doba) i potom bi se trebali vratiti laburisti i iskoračiti s Jeremyjem, koji izgledom nije nalik na političare, iskazuje protiv establišmenta i privlači ljude koji u redovima čekaju da ga čuju.
Ovdje treba spomenuti i zanimljivu povijesnu činjenicu. Sa sveučilišta Eton, koje je alma mater našeg trenutnog premijera, kao i aktualnoga gradonačelnika Londona, izašlo je više premijera iz redova laburista. Moja reakcija – a pretpostavljam da mi je i to zajedničko s Corbynom – jest da to pokazuje u kojoj je mjeri i koliko dugo naš klasni sustav dominirao Britanijom, i u politici i u društvu, a laburisti bi to trebali promijeniti. No to je također i razmišljanje kojem se ljevica protivi, čak i kad je u pitanju osvajanje vlasti na najvišoj razini.

Napoleonov test

Strahujem da je Cameron, zasigurno zadnji strateški važan premijer za našeg života, prošao Napoleonov test za generale kao onaj koji je imao najviše sreće. Ujutro nakon izbora 2010. godine rekao je svojoj supruzi da se bojao kako se nakon svega neće useliti u Downing Street. Pet dana poslije, uz pomoć Nicka Clegga, bio je ondje. Pet godina poslije, osoblje Downing Streeta nije mnogo sumnjalo u to da će nakon izbora imati novog šefa. No strah onih neopredijeljenih, koji u konačnici odlučuju izbore, da Milibandova manjinska koalicija poduprta Škotskom nacionalnom strankom neće moći sastaviti stabilnu ni učinkovitu vladu, u kombinaciji s dobitnom gospodarskom politikom torijevaca, zbog koje se, kako je rekao Guardianov Larry Elliot, dogodila “katastrofalno loša procjena”, bili su dovoljni da gurnu Camerona preko ciljne linije.

Kinnockov poučak

Ne znam koliko je Corbynovih novih pristaša upoznato s Derekom Hattonom i Tonyjem Mulhearnom, koji je vodio i gotovo propali Liverpool (usput budi rečeno, to je grad koji su upropastili torijevci, a bio je u dobrom stanju tijekom laburističke vlade), no to su bili članovi laburista koji su pomogli zadržati Neila Kinnocka izvan Downing Streeta i Margaret Thatcher u Downing Streetu. Tada, iako su sindikati često bili uzrok problema vodstvu laburista, bilo je dovoljno zdravog razuma među sindikalnim vođama i izvršnim odborima da znaju kako bi krajnje lijeve pozicije, ako ih usvoji stranka u cjelini, značile korak preko ruba litice.

Za Corbyna kao vođu laburista danas se ne zalažu samo oni koji bi htjeli biti novi hattoni i mulhearni, već i najveći sindikati te njihovi vođe. Bez obzira na uljudnost i trenutnu toplinu, Corbyn će biti vođa krajnje ljevice i bit će za tvrdu ljevicu, a slijedom trenutnih općih i specifičnih pozicija javnost to u mnogim mjestima, s kojih bi trebao krenuti pohod laburista za povratak na vlast, jednostavno neće prihvatiti.

Neke od njegovih teza koje mu osiguravaju najveći pljesak tijekom sastanaka u isto su vrijeme i one zbog kojih će kod neodlučnih birača u vrijeme izbora nastupiti zaglušujuća tišina. Njegova mu je duga karijera postavila bogato minsko polje pa su torijevski analitičari i aktivisti zasad mirni. Prošlost, kao što će otkriti, nije druga zemlja.

Glasovi onih koji su se u nedavnim izborima borili i izgubili ta rubna mjesta, kao i onih koji su se borili i pobijedili, te stoga imaju pravo stati iza Eda Milibanda, jednako su važni kao i glasovi onih koji sada dominiraju u raspravi. Dapače, ako ozbiljno mislimo o laburistima kao o stranci koja ima moć, radije nego kao o stranci koja protestira, maršira, ima kampanje, podupire štrajkove, poziva na ostavke ministara, traži više novca za svaku stvar, viče i upire prstom, ali je u konačnici nemoćna pred promjenama koje vlada sada provodi, oslobođena od ograničenja koje inače nameće koalicija, voljet ćemo kaos koji su oslobodili izbori Laburističke stranke.

I dok prihvaćam da ne mogu sagledati postizbornu scenu i sa sigurnošću reći da će laburisti predvođeni Andyjem Burnhamom, Yvette Cooper ili Liz Kendall pobijediti na sljedećim izborima, mislim da mogu s potpunom sigurnošću reći da, ako stranku budu vodili Corbyn i Tom Watson – neće. Samo zbog tog razloga slažem se s Alanom Johnsonom, koji je ideju Corbyna kao vođe nazvao ludilom koje mora prestati. Ne postoji netko tko mi je na prvome mjestu, ni na drugom, ni na bilo kojem. Jednostavno – bilo tko osim Corbyna.

I nitko ne bi trebao misliti da će ga, ako jednom dođe do svog cilja, biti lako zamijeniti, bez obzira koliko nisko padnemo u anketama. Ako on ne uspije pobijediti, mnogi od onih koji su mu pomogli da dođe blizu tome osjetit će da trebaju nastaviti politiku suprotstavljanja onom tko ga pobijedi, i koristit će svoj novostečeni utjecaj u stranci da tu osobu izguraju van. Ako Corbyn pobijedi, bez obzira na to koliko inkluzivan i blag pokušao biti, uz podršku svojih pristaša vratit će politiku protiv koje su Kinnock i drugi vodili teške bitke. Sumnjam da će procesi selekcije poštedjeti one zastupnike koji su ga nominirali pa potom požalili.

Stanje kaosa

Ukratko, spreman sam za kaos, kako u Laburističkoj stranci u parlamentu, tako i diljem zemlje. Onim njegovim pristašama koji će reći da je ovo lažna uzbuna, kazat ću samo da se osvrnu i pogledaju kako su se stvari prije odvijale.

Ja i dalje smatram da je za laburiste bolje da se prvo održe rasprave pa potom izbori, ali to je sada već prošla priča. Već sam rekao da ne namjeravam javno podržati nijednog kandidata zato što moramo postati puno okrutniji u vezi promjene lidera u srednjoročnom razdoblju ako stranka prije općih izbora osjeća kako ima male šanse za pobjedu. Iza toga i dalje stojim. Rekao sam tada, prije gotovo dva mjeseca: “Snažno vjerujem u jedinstvo, ali ne u kolektivno poricanje prerušeno u jedinstvo.”

Naravno, Corbynu neće biti lako postići ili potaknuti jedinstvo s obzirom na njegovu prošlost i morat će se osloniti na druge da pokazuju disciplinu koju on nikada nije pokazao. Ali već postoji opasnost od pojave kolektivnog poricanja, i to među onima koji se zavaravaju da će zemlja koja je odlučila protiv izbora Gordona Browna, Neila Kinnocka, Eda Milibanda ili Michaela Foota izabrati nekoga kome su u različitim točkama sva četvorica bila previše desni. Žao mi je, ali to se jednostavno neće dogoditi. Ne vjerujem da će se stranka podijeliti. Ja samo mislim da ćemo onda trebati reći naciji da smo odlučili stvoriti još veći jaz od onog koji je postao jasan 7. svibnja te da smo odustali od toga da budemo ozbiljna stranka vlasti.

Corbyn je doista u redu, dobar je zastupnik i njegov stav očito se podudara s pogledima mnogih ljudi o tek djelomičnoj strogosti. Također, uspješno je iskoristio razočaranje nekih u Nove laburiste, Irak, školarine ili jednostavno u to što se zemlja ne mijenja onoliko koliko su htjeli da se promijeni, kao i zbog toga što Ed Miliband nije uspio spriječiti vladu da napravi niz loših poteza, posebno u odnosu prema najsiromašnijima, koji su morali platiti cijenu za globalni gospodarski pad koji su uzrokovali uglavnom oni vrlo bogati.
Ali sve što sam vidio, i što se tiče vodstva i vezano uz same laburiste, kazuje mi da će Corbynova sposobnost da vodi i drži stranku na okupu vjerojatno biti niska. Njegova sposobnost da vrati dijelove zemlje koje smo izgubili, bilo da su nam ih uzeli torijevci, UKIP ili Škotska nacionalna stranka, bit će još manja. Ovo će zvučati kao ludost onima koji hrle slušati njegove govore i nesumnjivo će to odbaciti kao blebetanje još jednog starog pripadnika Novih laburista o slavnim danima triju pobjeda u nizu. Volim njihov idealizam u jednakoj mjeri kao što oni vjerojatno ismijavaju moj pragmatizam i opsjednutost pobjedom. Ali, podsjećaju me na Michaela Foota i zastupnika Johna Goldinga, koji je pokušao upozoriti tadašnjeg vođu laburista da kreće prema velikom porazu protiv Margaret Thatcher. Foot je to odbio, rekavši da ga tisuće ljudi dolaze svake noći slušati kako govori. Podsjeća to i na mnogo recentnije razgovore na Twitteru kad smo uspjeli sami sebe uvjeriti da Ed Miliband vodi u utrci za premijera.

Ako on pobijedi, corbynmanija će nestati još brže od cleggmanije, nakon što pritisnu prave, teške odluke i pritisci svakodnevnog vođenja glavne oporbene stranke. Bojim se da će se aktivisti koji trenutno unovčuju percipiranu “izdaju” prošlog vodstva laburista na koncu osjećati vrlo iznevjerenima.

Strašno za gledati

Jedan od najgorih aspekata tzv. corbynmanije jest što zamagljuje inače sasvim pristojne sposobnosti ostalih kandidata, koji su svaki ponaosob bolji no što većina medija priznaje i daleko bolje opremljeni za tvrdo i detaljno kreiranje politike koja ima šanse da se doista dogodi, tako da možemo učiniti više vrsta promjena o kojima je pisao Alan Johnson. Desni mediji imaju predložak iz snova za ovo natjecanje, “šašavi ljevičar” (sic!) protiv osrednjih karijerista (sic!).

Taj je portret Corbyna možda nepravedan prema njemu (iako razumijem da se mediji zapravo nisu ni počeli baviti njime jer mu većina naših neprijatelja želi da pobijedi, s obzirom da znaju da će tada uslijediti kaos). Ali prikaz ostalo troje jednako je nepravedan prema njima. U ovo sam siguran: ako će torijevci ikada moći biti poraženi progresivnim snagama koje imamo u sustavu, onda će trud koji treba učiniti morati usmjeriti na središnju ljevicu koju zastupa ovaj trojac, a ne na politike koje imaju recepte iz prošlosti i naglu privlačnost prema nekomu tko se zalaže za takve recepte, a istodobno duboko u sebi zna da se oni neće moći ostvariti.

Burnham, Cooper i Kendall trebaju sada pokazati da razumiju kako se bore ne samo da budu vođe laburista, nego i za spas stranke. To je velik izazov i netko od njih mora pokazati da može iskoračiti prema tomu i predstaviti se kao bitan igrač u kampanji. I svatko tko jednog dana želi vidjeti još vlada laburista, trebao bi učiniti ono što rade ljudi koji žele da Corbyn pobijedi – prijaviti se kao registrirani pristaša za tri funte u idućih nekoliko dana, ali tada će, nadam se, glasati za bilo koga osim za Corbyna. S ovo troje mogu vidjeti vjerojatne pravce prema porazu ili pobjedi u zemlji. No s Corbynom, bojim se, mogu vidjeti samo put do poraza i još mnogo, mnogo gore. Volio bih da nije tako. Ali jest. I to je strašno gledati, osim ako ste David Cameron ili George Osborne, koji je, kako stvari stoje, njegov najvjerojatniji nasljednik u Downing Streetu.

---

 

Autor je ovaj tekst objavio i na svom blogu, a redakciji je dao dozvolu za objavu u broju Telegrama od 14. kolovoza