U ovoj izbornoj utrci raspravlja se samo o tri nametnute teme skromnog opsega i lokalnog dosega. Govori se o HDZ-ovoj mafijaškoj korupciji, koja je zarobila zemlju. Licitira se obećanjima stranaka o poreznim politikama i socijalnim transferima. Špekulira se o eventualnim postizbornim stranačkim savezima i političkoj stabilnosti ili nestabilnosti koje bi iz toga mogle proizaći.
Sve je to naravno pragmatički opravdano i nužno, ali je istodobno nedovoljno. Te su teme zapravo siromašne sadržajem te potpuno izvan širih uvjetujućih društveno-političkih konteksta. Mi Mediteranci bismo rekli da je pozicija ovih političkih rasprava kampanilistička – političke stranke nude nam samo svijet koji vide sa svog zvonika; ili ombilistički, kako kažu Francuzi, svijet viđen do svog pupka.
Kao da smo sami usred pustinje
Što su ti uvjetujući društveno-politički konteksti koji svima, i HDZ-u i oporbi – a jednako političarima kao i medijima – nedostaju kao podloga za ozbiljnije inicijative i stavove? Koji je to uvid u svijet zbog kojeg nemamo kapaciteta da objasnimo glasačima i građanima što nam se zapravo događa? Čega to naše stranke nisu uopće svjesne?
Svi akteri ove izborne utrke zapostavljaju velike svjetske probleme u koje smo nužno utopljeni i koji određuju sve ono što neumorno i svakodnevno ponavljamo. U ovoj predizbornoj kampanji porazno je vidljivo odsustvo međunarodne subjektivnosti Hrvatske; kao da smo usred pustinje i kao da sami odlučujemo o svojoj sudbini. To nikako nije točno. Ali, to je svojstveno strankama i u drugim državama u Europi i Sjedinjenim Državama u ovom trenutku; svugdje se stranke ponašaju više-manje kampanilistički.
Što se sve ignorira? Prvo, integralni državno-korporativno strukturirani svjetski ekonomsko-politički odnosi, s njihovim strahovitim izvorima nejednakosti, konfliktnosti, seoba naroda, itd. Hrvatska je, kao i mnoge druge zemlje – a da to njihovo stanovništvo nije svjesno – u vazalskom odnosu prema toj državno-korporativnoj strukturi svjetskih odnosa.
Prešućene ekološke kataklizme
Navest ću samo jedan primjer. Uspjesi kojima se HDZ neprestano hvali duguju se velikim dijelom darovima Europske unije koji su zapravo plod golemog zajma koje je Unija uzela za takozvani Plan razvoja i oporavka. Sve je to na teret budućih generacija. Dakle, naši su ekonomski pozitivni pomaci utemeljeni ne na sredstvima koja su zarađena u Hrvatskoj, nego na dugu Europske unije. Koja stranka u ovom trenutku na to upozorava?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugo, prešućuju se ekološke kataklizme koje će idućih godina uzdrmati svijet, kontinent i Hrvatsku. U glasnim predizbornim ćakulama ništa od toga ne spominjemo niti se pripremamo za obranu od njih.
Treće, prešućuje se europski parazitski aparat s nevjerojatnim troškovima birokracije. Ignoriramo da o našoj sudbini odlučuju mediokriteti poput Ursule von der Leyen, Michela, Stoltenberga, Macrona i Sunaka. Da je imalo talenata u europskom vrhu, onih koji bi dosezali veličine Charlesa de Gaullea ili Franklina Roosevelta, u velikoj europskoj krizi mogli bismo vrlo lako doći do rješenja, naprimjer, palestinske krize i rata u Ukrajini. Ali imperijalnoj strukturi i mediokritetima to nije u interesu, jer iza kriza i ratova stoje neki neispovjedivi i za naše izborno tijelo sasvim nepoznati interesi.
Tabu crkvenog parazitizma
U ovom trenutku briselski parazitizam izlučuje nevjerojatnu količinu militarizma, pa političari počinju slušati vojničine, koji ih sve više zamjenjuju. Prvenstveni zadatak NATO-aparata, tiho diktiranog od imperijalne strukture, je naoružavanje, a ne mir. Sve se države Europe luđački naoružavaju umjesto da milijarde koje daju za avione, topove i brodove upotrijebe za kulturu, zdravstvo, opremu za ekološke nevolje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Četvrto, a to vrijedi posebno za istočnu Europu i Hrvatsku, imamo crkveni parazitizam kao tabu-temu nedodirljive zaostalosti i privilegija.
Nijedna stranka o svemu ovome danas ne zbori, a i ovo je geostrateška determinacija onih pragmatičkih brbljanja od kojih se izborna utrka nažalost sastoji.
Odgoj važniji od fotelja
HDZ i Plenković su trbuhozborci briselske birokracije i prema njima naši nevoljni suverenisti i Orbán – ma koliko bili ideološki zaostali u poljima ljudskih prava – u ovoj točki imaju ponešto pametniju poziciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
SDP – blago njima i rijekama pravde! – nema pojma što se događa u Europi i svijetu. Bez vidljive kritične mase i znanja, njegovi predstavnici u Bruxellesu primaju prostačke sinekure već desetak godina i od njih nikakve koristi.
Stranka Možemo! je programski najnapredniji politički subjekt Hrvatske jer je barem imenom i intencijama zelena i socijalna. I Možemo! čudnovato prešućuje sve ključne probleme svijeta i ono što određuje položaj Hrvatske u tom svijetu te se u ovom vremenu dade povući u političko-izbornu kakofoniju kampanilizma i strateške neosviještenosti.
To me najviše žalosti jer ću za tu stranku glasati. Kao prvi hrvatski zeleni u Saboru 1990. smatram i danas da zadatak političkog ekologizma nije prvenstveno i pod svaku cijenu dobivanje saborskih sjedišta, nego političko-ekološki odgoj biračkog tijela i novih generacija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nikola Visković je professor emeritus Sveučilišta u Splitu
Ljevica treba govoriti o privilegijama Crkve, EU parazitima, korporativnom vazalstvu i ekološkoj kataklizmi. Glasajte protiv kampanilizma!
Svi akteri izborne utrke zapostavljaju svjetske probleme u koje smo utopljeni
Kao prvi hrvatski zeleni u Saboru 1990. smatram i danas da zadatak političkog ekologizma nije prvenstveno i pod svaku cijenu dobivanje saborskih sjedišta, nego političko-ekološki odgoj biračkog tijela i novih generacija
U ovoj izbornoj utrci raspravlja se samo o tri nametnute teme skromnog opsega i lokalnog dosega. Govori se o HDZ-ovoj mafijaškoj korupciji, koja je zarobila zemlju. Licitira se obećanjima stranaka o poreznim politikama i socijalnim transferima. Špekulira se o eventualnim postizbornim stranačkim savezima i političkoj stabilnosti ili nestabilnosti koje bi iz toga mogle proizaći.
Sve je to naravno pragmatički opravdano i nužno, ali je istodobno nedovoljno. Te su teme zapravo siromašne sadržajem te potpuno izvan širih uvjetujućih društveno-političkih konteksta. Mi Mediteranci bismo rekli da je pozicija ovih političkih rasprava kampanilistička – političke stranke nude nam samo svijet koji vide sa svog zvonika; ili ombilistički, kako kažu Francuzi, svijet viđen do svog pupka.
Kao da smo sami usred pustinje
Što su ti uvjetujući društveno-politički konteksti koji svima, i HDZ-u i oporbi – a jednako političarima kao i medijima – nedostaju kao podloga za ozbiljnije inicijative i stavove? Koji je to uvid u svijet zbog kojeg nemamo kapaciteta da objasnimo glasačima i građanima što nam se zapravo događa? Čega to naše stranke nisu uopće svjesne?
Svi akteri ove izborne utrke zapostavljaju velike svjetske probleme u koje smo nužno utopljeni i koji određuju sve ono što neumorno i svakodnevno ponavljamo. U ovoj predizbornoj kampanji porazno je vidljivo odsustvo međunarodne subjektivnosti Hrvatske; kao da smo usred pustinje i kao da sami odlučujemo o svojoj sudbini. To nikako nije točno. Ali, to je svojstveno strankama i u drugim državama u Europi i Sjedinjenim Državama u ovom trenutku; svugdje se stranke ponašaju više-manje kampanilistički.
Što se sve ignorira? Prvo, integralni državno-korporativno strukturirani svjetski ekonomsko-politički odnosi, s njihovim strahovitim izvorima nejednakosti, konfliktnosti, seoba naroda, itd. Hrvatska je, kao i mnoge druge zemlje – a da to njihovo stanovništvo nije svjesno – u vazalskom odnosu prema toj državno-korporativnoj strukturi svjetskih odnosa.
Prešućene ekološke kataklizme
Navest ću samo jedan primjer. Uspjesi kojima se HDZ neprestano hvali duguju se velikim dijelom darovima Europske unije koji su zapravo plod golemog zajma koje je Unija uzela za takozvani Plan razvoja i oporavka. Sve je to na teret budućih generacija. Dakle, naši su ekonomski pozitivni pomaci utemeljeni ne na sredstvima koja su zarađena u Hrvatskoj, nego na dugu Europske unije. Koja stranka u ovom trenutku na to upozorava?
Drugo, prešućuju se ekološke kataklizme koje će idućih godina uzdrmati svijet, kontinent i Hrvatsku. U glasnim predizbornim ćakulama ništa od toga ne spominjemo niti se pripremamo za obranu od njih.
Treće, prešućuje se europski parazitski aparat s nevjerojatnim troškovima birokracije. Ignoriramo da o našoj sudbini odlučuju mediokriteti poput Ursule von der Leyen, Michela, Stoltenberga, Macrona i Sunaka. Da je imalo talenata u europskom vrhu, onih koji bi dosezali veličine Charlesa de Gaullea ili Franklina Roosevelta, u velikoj europskoj krizi mogli bismo vrlo lako doći do rješenja, naprimjer, palestinske krize i rata u Ukrajini. Ali imperijalnoj strukturi i mediokritetima to nije u interesu, jer iza kriza i ratova stoje neki neispovjedivi i za naše izborno tijelo sasvim nepoznati interesi.
Tabu crkvenog parazitizma
U ovom trenutku briselski parazitizam izlučuje nevjerojatnu količinu militarizma, pa političari počinju slušati vojničine, koji ih sve više zamjenjuju. Prvenstveni zadatak NATO-aparata, tiho diktiranog od imperijalne strukture, je naoružavanje, a ne mir. Sve se države Europe luđački naoružavaju umjesto da milijarde koje daju za avione, topove i brodove upotrijebe za kulturu, zdravstvo, opremu za ekološke nevolje.
Četvrto, a to vrijedi posebno za istočnu Europu i Hrvatsku, imamo crkveni parazitizam kao tabu-temu nedodirljive zaostalosti i privilegija.
Nijedna stranka o svemu ovome danas ne zbori, a i ovo je geostrateška determinacija onih pragmatičkih brbljanja od kojih se izborna utrka nažalost sastoji.
Odgoj važniji od fotelja
HDZ i Plenković su trbuhozborci briselske birokracije i prema njima naši nevoljni suverenisti i Orbán – ma koliko bili ideološki zaostali u poljima ljudskih prava – u ovoj točki imaju ponešto pametniju poziciju.
SDP – blago njima i rijekama pravde! – nema pojma što se događa u Europi i svijetu. Bez vidljive kritične mase i znanja, njegovi predstavnici u Bruxellesu primaju prostačke sinekure već desetak godina i od njih nikakve koristi.
Stranka Možemo! je programski najnapredniji politički subjekt Hrvatske jer je barem imenom i intencijama zelena i socijalna. I Možemo! čudnovato prešućuje sve ključne probleme svijeta i ono što određuje položaj Hrvatske u tom svijetu te se u ovom vremenu dade povući u političko-izbornu kakofoniju kampanilizma i strateške neosviještenosti.
To me najviše žalosti jer ću za tu stranku glasati. Kao prvi hrvatski zeleni u Saboru 1990. smatram i danas da zadatak političkog ekologizma nije prvenstveno i pod svaku cijenu dobivanje saborskih sjedišta, nego političko-ekološki odgoj biračkog tijela i novih generacija.
Nikola Visković je professor emeritus Sveučilišta u Splitu