Markovina: Autorska impotencija i nevažnost Ivice Šole, koji me napao da sam komunistički tužitelj

Ishinjena intelektualna limitiranost?

Hini li autor intelektualnu limitiranost ili su to doista njegovi krajnji dometi? Kakav god bio odgovor na ovo pitanje, duboko je problematičan za Šolu. Ukoliko se doista radi o krajnjim dometima, to bi trebalo brinuti jednako autora, kao i javnost za koju piše svoje tekstove. S druge pak strane, ako je riječ o planskom zaobilaženju logike i boljih običaja nužno će stradati njegova savjest, kao i katoličke vrijednosti koje zastupa.

Jer s kojim god ciljem je ovo pisano, Šola se ispod teksta na kraju ipak morao potpisati.

S obzirom da za razliku od Šole redovno argumentiram svaku tezu koju iznesem, možemo krenuti redom. Zašto mislim da je tekst proziran? U prvom redu zato što trenutačni isljednik Kaptola i onih koji su ga ciljano postavili na mjesto kolumniste Slobodne Dalmacije u izbornoj godini, meni imputira ono što sam radi.

Falsificirana perspektiva mog teksta

Preciznije govoreći, Šola mene kondicionalno zamišlja kao komunističkog tužitelja, čime osim što napušta prostor kolumnistike i prelazi u onostrano, pokušava zamagliti ono što sam radi. On se, slijedeći Bozanićev naputak o zlu koje vlada medijima, s tim imaginarnim zlom obračunava tako što rijetke disonantne tonove etiketira s realnih pozicija moći i u skladu s mogućnostima koje demokratski okvir pruža.

Tekst je zatim logički neodrživ zato jer potpuno falsificira perspektivu iz koje je moj tekst pisan. Dok se on bavi reakcijama komunističkog režima na Euharistijski kongres iz 1984. i pronalazi poveznice između mog teksta o događaju iz 2016. i pravosudnih aktivnosti iz 1986., ja sam se bavio isključivo motivacijom Katoličke crkve pri organizaciji obaju ovih događaja.

Samo izrazito neinteligentan čovjek, naime, može povjerovati da tadašnji kongres, kao i aktualni mimohod kraj Mandićevog tijela nisu imali ujedno i političku poruku, pored one vjerske. Ukoliko postoji neka konstanta djelovanja Katoličke crkve od onda, do danas, to je njezino nastojanje da bude politički faktor u društvu, pri čemu je ključni sadržaj tog nastojanja obračun s komunizmom.

Opasna ideja za sekularno društvo

S tom razlikom što je osamdesetih to moglo imati smisla, jer je protivnik bio realan i jer je Crkva nastupala s inferiorne pozicije, dok je danas to posve promašeno i u krajnjoj liniji opasno po ideju sekularnog društva. Onu istu ideju koju Kaptol planski pokušava razgraditi na sve moguće načine.

Tu dolazimo do tvrdnje kako je riječ o podmuklom tekstu. Rekao bih čak da je to njegovo temeljno obilježje, i to iz nekoliko razloga. Šola prije svega uopće ne navodi gdje je moj tekst objavljen, čime svjesno uskraćuje čitateljima mogućnost da provjere njegove tvrdnje.

Zašto to radi, jasno je iz svega što sam napisao, no možda je najkardinalniji primjer toga u tome što je posve prešutio činjenicu da sam u tekstu naveo kako je Crkva osamdesetih predstavljala oporbu režimu i kao takva se mogla dijelu građana činiti kao nova snaga koja tom režimu oponira.

Savršena simbioza s aktualnom vlasti

Šola je ovu činjenicu posve prešutio samo zato da bi falsificirao današnju poziciju Katoličke crkve, koja je sve samo ne marginalna.

Drugim riječima, Šola danas nastupa s pozicije moći, govoreći u ime institucije koja zahvaljujući Vatikanskim ugovorima ima privilegiranu poziciju u društvu, počevši od vjeronauka u javnim školama, preko zagarantiranih minuta u programima javne televizije i brojnih nacionalnih radijskih koncesija crkvenim radio stanicama, pa sve do savršene simbioze koju je uspostavila s aktualnom vlasti, u čijem je kreiranju odigrala značajnu ulogu.

Stoga bi sva nastojanja da se Crkva i njezine manifestacije proglase ugroženima od pojedinih novinskih komentatora bila krajnje smiješna, da nisu opasna. Šola i njemu slični, naime, jako dobro znaju da su proizveli takvu atmosferu u društvu u kojoj se agresivno pokušava dokinuti sloboda govora i pluralizam mišljenja.

Cinizam klerikalnih politika

To je proces koji počne ovakvim vrstama etiketa prema pojedincima u mainstream medijima, da bi se nastavio čerečenjem na opskurnim desničarskim portalima, a završio prijetećim pismima, dobacivanjima na ulici i provalama u stanove.

U svemu tome najviše iritira taj cinizam klerikalnih politika i njezinih trbuhozboraca. Slijedeći totalitaristički refleks, s kojim se neumorno obračunavaju, oni bi ukinuli sve disonantne glasove, i to upravo u totalitarnom stilu. Baveći se osobama, umjesto argumentima. Sve to nas dovodi do pitanja koje je osnovna motivacija ovog Šolinog teksta?

Pojednostavljeno govoreći, svatko se svrbi tamo gdje ga češe. To znači da je zaključak kojeg sam iznio o motivacijskoj bliskosti Euharistijskog kongresa iz 1984. i aktualne glorifikacije Leopolda Madića posve točan. Malo što mu tako govori u prilog kao nervozna Šolina reakcija. No to nam ne bi smjelo zamagliti i njegove osobne motive. Budući da je ovo već drugi takav slučaj, izvjesno je kako je riječ o sistemu.

Autorska impotencija i društvene pojave

Isti autor je nedavno na istom mjestu, neukusno se osvrćući na novi roman Ivane Simić Bodrožić, zaključio kako je riječ je o netalentiranoj spisateljici koja vlastitu netalentiranost pokušava nadići političkim angažmanom. Sada je pak u meni prepoznao komunističkog tužioca.

To drugim riječima znači da Šola vlastitu autorsku impotenciju pripisuje Ivani Simić Bodrožić, na isti način na koji meni pripisuje vlastite isljedničke sklonosti. No, koliko god se u tim nastojanjima trudio, teško će izbjeći činjenicu da njegovi uratci malo koga zanimaju i da je tek dio jednog šireg fenomena, bitan tek kao pojava, a ne kao ime.