Markovina: Još jednom svjedočimo HDZ-ovu potpunom raskoraku sa stvarnošću. To vide svi osim njih
Paralele s događajima iz 1996. nameću se same po sebi
Iako im to naravno nije bio cilj, delegati većinske vladajuće stranke su na netom održanom izbornom saboru, ni od kog podgovarani, masovno potvrdili koliki je raskorak nastao između HDZ-a i stvarnosti. Nedostatak svijesti o razmjerima tog raskoraka postaje još uočljivi, s obzirom da se i površnim promatračima paralele s događajima od prije dva desetljeća nameću same po sebi.
Govorimo naravno o najvećem prosvjedu održanom protiv hadezeove vlasti iz 1996. godine, kojim su građani odlučili s jedne strane masovno podržati Radio 101, ali što je još važnije, ujedno poručiti vladajućoj partiji da im je dosta bilo njezine vlasti. Nakon toga više nije bilo pitanje hoće li HDZ otići s vlasti, već kada. Istovremeno s ozbiljnom pobunom koja se u društvu događala,Tuđman je odbijao prihvatiti rezultate lokalnih izbora u Zagrebu, proglašavajući oponente i građane stokom sitnog zuba, uz aktivnu opstrukciju potvrđivanja rezultata izbora.
HDZ ne percipira stvarnost koja ih okružuje
Također je oporbene političare optuživao za nekakvo antihrvatsko djelovanje, nazivajući ih zelenim, žutim i crnim vragovima. Kako je ta agonija jedne onemoćale vlasti završila, opće je poznato. Tim više čudi autizam koje stanuje u današnjem HDZ-u. Dok se, naime, dobar dio društva sprema za sveopći prosvjed podrške Kurikularnoj reformi i Borisu Jokiću, pri čemu, jednako kao i u slučaju iz ’96., konkretan povod umnogome služi kao dovoljno mobilizirajući razlog, preko kojeg će prosvjednici poručiti da im je dosta ovakve vlasti, u HDZ-u, jednako kao i krajem devedesetih, kao da ne percipiraju stvarnost koja ih okružuje.
Bodreći se međusobno, uz okupljanje oko predsjednika koji posve izvjesno nema nikakvu političku budućnost te uz masovnu podršku po svemu spornom Hasanbegoviću i uz zapaženu ulogu dokazanih redikula, poput Bilavera, u vladajućoj stranci neumorno rade na vlastitom samoubojstvu.
Radi li se o nekakvoj vrsti iracionalnog ustrajavanja na politici koja antagonizira dobar dio društva ili o iskrenoj ideološkoj fanatiziranosti, na koncu nije bi pretjerano bitno. No ono što svakako izmiče razumu su Hasanbegovićevi samozadovoljni zaključci o jasnoj poruci koju je članstvo poslalo te Karamarkove teorije zavjere i prijetnje MOST-u.
Dvije grupe ljudi koje se ne mogu uopće razumijeti
Obojica spomenutih svojim svjesnim inzistiranjem na dubinskoj polarizaciji društva u tolikoj su mjeri kontraproduktivni spram vlastite stranke, da je teško zaključiti što je tu gore? Da nisu svjesni čime to rezultira ili da su svjesni i namjerno to potiču? Što uopće ne bi bila toliko loša vijest, kad ne bismo bili svjesni agonije koju će se neminovno dogoditi. Stoga, teško da je moguće zamisliti veći ponor između dvaju vodećih događaja ovog tjedna, jednog već održanog i drugog koji tek predstoji.
Te dvije grupe ljudi ne mogu se uopće razumijeti, ponajprije iz razloga što govore potpuno drukčijim jezikom. S jedne strane su članovi HDZ-a koji žive u izmaštanoj stvarnosti, koju nameću kao jedinu priznatu vrijednost, a s druge strane je značajan dio građana ove zemlje koji bi naprosto željeli živjeti u normalnom modernom društvu i koji reformu obrazovanja razumiju kao temeljni preduvjet za ostvarenje tog društva.
Uloga i neaktivnost ministra Šustara, koji uporno i upadljivo izbjegava raditi svoj posao, od primjene Zakona o sportu, do provođenja kurikularne reforme, nepogrešivo idući na ruku najproblematičnijih pojavama u društvu, od Zdravka Mamića do Željke Markić, tako na koncu izravno svjedoče o tome da u ovoj Vladi ima toliko upitnih pojedinaca u vrhovima ministarstava, da je ona generalno nepopravljiva.
Istančan populistički refleks predsjednice
Imajući u vidu jučerašnju reakciju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, u kojoj se otvoreno svrstala na Jokićevu stranu, točnije u pobjednički vlak, iskazujući istančan populistički refleks, jasno je kako će cijela stvar završiti. Tako da kao jedino pravo pitanje ostaje ono o tome kad će u HDZ-u i sami osvijestiti činjenicu da ne možeš zaratiti sa skoro svim društvenim skupinama i očekivati politički trijumf?
Dok do tog logičnog zaključka u vladajućoj stranci dođu, pratit ćemo očajničke pokušaje opstanka na vlasti i javno iskazivanje vjere u vlastitu bezgrešnost, koji eventualno mogu odgoditi, ali nikako i otkloniti neminovno.
No s druge pak strane, neovisno o osudi na koju je naišao govor eurozastupnika Plenkovića, ne bi bilo uputno podcijeniti refleks za samoodržanjem u HDZ-u, zahvaljujući kojemu je ekspresno odricanje od vođe, proporcionalno dotadašnjem zaklinjanju u njega. Dok se to pak ne dogodi, vrijedi nam notirati kako je HDZ nakon dva desetljeća iznova uspio mobilizirati širu društvenu pobunu protiv vlastite politike, a da to ni ovaj put u toj stranci nisu na vrijeme prepoznali.