Ta informacija da je isušeno jezero u Trakošćanu iz nekog mi razloga danima stvara ugodu. Pitala sam se zašto mi se to stalno vrti po glavi. Nemam nikoga iz tog kraja, bila sam davno, sjećam se da je jako lijepo, ali da će se jezero očistiti od desetljećima taloženog mulja koji je ga je progutao za polovinu zapravo je tehnički postupak koji bi trebao spadati u normalni hodogram brige o fizičkim bogatstvima.
Tako je i bilo s Trakošćanom, kažu knjige, do Drugog svjetskog rata. Iz jezera na 17 hektara, na posjedu koji je od 1569. godine pripadao grofovskoj lozi Draškovića, mulj se vadio svake tri godine kako bi se voda razbistrila, a živi svijet u jezeru prodisao.
Nakon toga više ne. Osamdeset godina ništa. E da, to je zapravo to što me zagrijalo. Jer podsjeća na to da se u Hrvatskoj ništa pošteno ne održava, a vrlo često se ne održava uopće. Nevjerojatan novac gubimo na sve strane jer se popravljanja i sanacija prihvatimo kad se sve već raspalo.
Sve ćemo podići, a onda zaboraviti da postoji
Sve ćemo mi ugovoriti i podići, rezat će se vrpce i kuckati čašama, spiskat ćemo milijune, a onda ćemo na to zaboraviti kao da i ne postoji i raubat ćemo ta dobra do besvijesti. Imamo takvih mostova, palača, gradskih naselja, vojarni, šetnica, parkova i koječega još.
Ove naše Hrvatske željeznice su sramotna podrtina, hrpa hrđavog željeza ravno za smetlište. U neke bolnice i domove zdravlja čovjek najradije ne bi ni ušao koliko su odbojni ti neokrečeni zidovi i potrgani zahodi. Bajna Plitvička jezera puna su fekalija od poplave zimmer frei poduzetništva bez ikakve stvarne institucionalne skrbi i kontrole.
Na ove kuće u Ilici, koje su izgrađene prije sto i više godina, a kojima sada nakon potresa drastično pada cijena, uglavnom nikad nitko nije nanio ni kantu boje. A to je glavna ulica Zagreba. Središta naših manjih gradova u unutrašnjosti izgledaju kao češka provincija od prije 50 godina iz filmova Jiříja Menzela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Državne nekretnine dosad su samo loše fingirale
Državna tvrtka Državne nekretnine dosad je samo loše fingirala da se brine o održavanju tih 6300 stanova, poslovnih prostora i cijelih zgrada po Hrvatskoj da bi nam tek zviždačica Maja Đerek otkucala što se i kako tamo stvarno radi, navodno u naše vlasničko ime. Ali nije ni samo država kriva, i mi smo neki takav narod.
U mojoj ulici netko je hitnuo na pločnik dva madraca, valjda noću da ga se ne vidi. A onda će baš taj najglasnije drečati kako je grad neodržavan i zapušten. Ljudima se reklamama inducira da je važno kupiti, a ne održavati i popravljati to što već imaš. Bila sam u jednoj sudnici u manjem mjestu, da samo vidiš te vlage iznad parketa i tog općeg stareža u terminalnoj fazi. U Dalmaciji se žale na vlasti i boga oca, a kad ih pitaš zašto ne pokupe opuške s plaža, kažu ti da je to besmisleno jer svi ionako puše.
Utoliko čovjeka stvarno razveseli ovo u Trakošćanu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Valjda nije netko maznuo pare na ovom projektu
Ovdje je tako rijetko i unikatno pokazati djelom i radom da nam je stalo do nečega što je naše i da na to pazimo. Trebalo je zagrebački Prirodoslovni muzej održavati sve ove godine, ali nije se nikad ništa ni taknulo, prosto te moglo biti sram da kakav turist zađe kroz njihova vrata i vidi prizor naše ”kulture”.
Zato treba pohvaliti državnu tvrtku Hrvatske vode što su se makar sada ozbiljno uhvatile tog muljem zagušenog prelijepog jezera. Valjda u hodu neće ispasti da je netko na ovom projektu maznuo neke pare ili da su natječaji bili namješteni. Daj da se barem jedna lijepa vijest ne pokvari, malo ih sa strane raznih nadležnih vlasti pa strepimo da se i ta ne izvrgne naopako.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Modrić: Država tako loše brine o svom, da čovjeka razveseli nešto tako banalno poput čišćenja Trakošćanskog jezera
Država tako loše brine o svojem, da čovjeka vesele sitnice poput ove. Samo da i na tome netko ne mazne novac
Sve ćemo mi ugovoriti i podići, rezat će se vrpce i kuckati čašama, spiskat ćemo milijune, a onda ćemo na to zaboraviti kao da i ne postoji i raubat ćemo ta dobra do besvijesti. Imamo takvih mostova, palača, gradskih naselja, vojarni, šetnica, parkova i koječega još
Ta informacija da je isušeno jezero u Trakošćanu iz nekog mi razloga danima stvara ugodu. Pitala sam se zašto mi se to stalno vrti po glavi. Nemam nikoga iz tog kraja, bila sam davno, sjećam se da je jako lijepo, ali da će se jezero očistiti od desetljećima taloženog mulja koji je ga je progutao za polovinu zapravo je tehnički postupak koji bi trebao spadati u normalni hodogram brige o fizičkim bogatstvima.
Tako je i bilo s Trakošćanom, kažu knjige, do Drugog svjetskog rata. Iz jezera na 17 hektara, na posjedu koji je od 1569. godine pripadao grofovskoj lozi Draškovića, mulj se vadio svake tri godine kako bi se voda razbistrila, a živi svijet u jezeru prodisao.
Nakon toga više ne. Osamdeset godina ništa. E da, to je zapravo to što me zagrijalo. Jer podsjeća na to da se u Hrvatskoj ništa pošteno ne održava, a vrlo često se ne održava uopće. Nevjerojatan novac gubimo na sve strane jer se popravljanja i sanacija prihvatimo kad se sve već raspalo.
Sve ćemo podići, a onda zaboraviti da postoji
Sve ćemo mi ugovoriti i podići, rezat će se vrpce i kuckati čašama, spiskat ćemo milijune, a onda ćemo na to zaboraviti kao da i ne postoji i raubat ćemo ta dobra do besvijesti. Imamo takvih mostova, palača, gradskih naselja, vojarni, šetnica, parkova i koječega još.
Ove naše Hrvatske željeznice su sramotna podrtina, hrpa hrđavog željeza ravno za smetlište. U neke bolnice i domove zdravlja čovjek najradije ne bi ni ušao koliko su odbojni ti neokrečeni zidovi i potrgani zahodi. Bajna Plitvička jezera puna su fekalija od poplave zimmer frei poduzetništva bez ikakve stvarne institucionalne skrbi i kontrole.
Na ove kuće u Ilici, koje su izgrađene prije sto i više godina, a kojima sada nakon potresa drastično pada cijena, uglavnom nikad nitko nije nanio ni kantu boje. A to je glavna ulica Zagreba. Središta naših manjih gradova u unutrašnjosti izgledaju kao češka provincija od prije 50 godina iz filmova Jiříja Menzela.
Državne nekretnine dosad su samo loše fingirale
Državna tvrtka Državne nekretnine dosad je samo loše fingirala da se brine o održavanju tih 6300 stanova, poslovnih prostora i cijelih zgrada po Hrvatskoj da bi nam tek zviždačica Maja Đerek otkucala što se i kako tamo stvarno radi, navodno u naše vlasničko ime. Ali nije ni samo država kriva, i mi smo neki takav narod.
U mojoj ulici netko je hitnuo na pločnik dva madraca, valjda noću da ga se ne vidi. A onda će baš taj najglasnije drečati kako je grad neodržavan i zapušten. Ljudima se reklamama inducira da je važno kupiti, a ne održavati i popravljati to što već imaš. Bila sam u jednoj sudnici u manjem mjestu, da samo vidiš te vlage iznad parketa i tog općeg stareža u terminalnoj fazi. U Dalmaciji se žale na vlasti i boga oca, a kad ih pitaš zašto ne pokupe opuške s plaža, kažu ti da je to besmisleno jer svi ionako puše.
Utoliko čovjeka stvarno razveseli ovo u Trakošćanu.
Valjda nije netko maznuo pare na ovom projektu
Ovdje je tako rijetko i unikatno pokazati djelom i radom da nam je stalo do nečega što je naše i da na to pazimo. Trebalo je zagrebački Prirodoslovni muzej održavati sve ove godine, ali nije se nikad ništa ni taknulo, prosto te moglo biti sram da kakav turist zađe kroz njihova vrata i vidi prizor naše ”kulture”.
Zato treba pohvaliti državnu tvrtku Hrvatske vode što su se makar sada ozbiljno uhvatile tog muljem zagušenog prelijepog jezera. Valjda u hodu neće ispasti da je netko na ovom projektu maznuo neke pare ili da su natječaji bili namješteni. Daj da se barem jedna lijepa vijest ne pokvari, malo ih sa strane raznih nadležnih vlasti pa strepimo da se i ta ne izvrgne naopako.