Može li treća, mlađa struja okupljena oko SDP-ovih gradonačelnika, izvući stranku iz krize?

Mlađi članovi SDP-a digli svoj glas protiv frakcijskih obračuna

Ta pojava treće struje iznimno je važna: pokazalo se, naime, da u SDP-a ne postoje samo dvije frakcije koje se bore za vlastite interese, već da ima ljudi koji u prvi plan stavljaju interese stranke. Ta skupina mlađih SDP-ovaca vrlo je precizno dijagnosticirala sve probleme te se istodobno ogradila od razarajućeg utjecaja suprotstavljenih frakcija. Svi ti mlađi ljudi koji su se potvrdili u svojim lokalnim sredinama, više ne žele šutke promatrati kako dvije frakcije zbog ostvarenja osobnih interesa uništavaju SDP.

Gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević, koju tu funkciju obavlja volonterski, a plaću zarađuje u KBC Split kao iznimno talentirani liječnik koji će uskoro, unatoč golemih obveza i doktorirati, prvi je smogao hrabrosti javno osuditi međusobne obračune “stranačkih faraona”, koji već 7 ili 8 godina, zarad vlastitih interesa, uništavaju stranku. Krstičević je tako istakao da Davor Bernardić mora odstupiti jer je najodgovorniji za dramatičan pad popularnosti stranke.

Pri tomu je podsjetio da su bivši predsjednici SDP-a Ivica Račan i Zoran Milanović uvijek imali bolji rejting od stranke, dok najnovija istraživanja pokazuju da SDP ima oko 18 posto potpore biračkog tijela, dok je Bernardić na listi političara na sramotnom 17 mjestu s jedva 0,5 potpore glasača. U razgovoru za Telegram Mišo Krstičević otišao je i korak dalje u kritici Bernardića.

Da bi sačuvao vlast Bernardić trguje i s najvećim protivnicima

“Njegov je problem što je, kako bi se održao na čelu stranke, počeo trgovati sa svima, pa i svojim najvećim protivnicima. Tako je, primjerice, obećao i dao Siniši Hajdaš Dončiću mjesto potpredsjednika Sabora, a ovaj je za uzvrat, zajedno sa svojim istomišljenicima, glasovao za izbacivanje Miranda Mrsića iz stranke”. Krstičević je više puta ponovio kako ta Inicijativa mladih nema nikakve veze sa Zlatkom Komadinom i Rajkom Ostojićem, kreatorima projekta Bernardić.

Ustvrdio je također da ni vođa splitskog SDP-a Ranko Ostojić, kojemu nije osporio djelovanje na dobrobit stranke, ne može biti faktor jedinstva jer je predugo upleten u stranačka prepucavanja, a SDP-u je upravo potrebno ujedinjene svih dobronamjernih članova.

Krstičević se jednako jasno ogradio i od članova druge frakcije za koje kazao da se nikako ne mogu pomiriti sa situacijom “da predsjednik stranke nije njihov prijatelj i da ne pripada njihovoj interesnoj skupini. Neki od njih nisu bili klasični intimusi sa Zoranom Milanovićem, čak mislim da su imali i dozu zavisti jer je on bio 10 kopalja kvalitativno iznad njih, što se tiče politike, sadržaja, mogućnosti upravljanja… S druge strane, znali su da ovise o Milanoviću i on se time znao iznimno dobro služiti. Može se danas reći bilo što, ali Milanović je sve njih prestigao kilometrima. Šteta što je postao žrtva svoga karaktera”, zaključio je Mišo Krstičević.

Dvije SDP-ove frakcije bezobzirno uništavaju stranku

Temeljno je pitanje može angažman mlađih članova stranke riješiti krizu u SDP-u i na koji način. Hoće li njihova pojava pružiti priliku većini članova stranke da napokon ne moraju opredjeljivati samo između dvije frakcije, već da postoji i treći put.

Svatko tko pozna život političkih stranaka kroz povijest zna da su uvijek propadale političke grupacije koje su bile razdirane frakcionaštvom. Proces samouništenja ubrzan je u trenutku kad bi se vlasti dokopala jedna od frakcija koja je odmah započela čistkama nepoćudnih. Izbačeni su pak onda, nerijetko osnivali vlastite stranke. I bez iznimke, nikada te dvije nove grupacije nisu dosegnule rejting i utjecaj koje je imala njihova zajednička stranka.

HSLS i HNS su najbolji primjeri raspada zbog frakcijskih borbi

U nas su za to najbolji primjeri HSLS-a i HNS-a, nekoć moćnih stranaka, koje su se raspale u grču frakcijskih borbi. Sada su to dvije potpuno nevažne skupine marginalnih političara, a za utjehu im možda mogu poslužiti nove stranke njihovih protivnika koje također nisu uspjele privući ozbiljniju pozornost biračkog tijela.

Sva ta iskustva pokazuju da će, ostane li na vlasti Davor Bernardić ili se pak nje dokopaju, primjerice, Mihael Zmajlović ili Siniša Hajdaš Dončić, SDP vrlo brzo završiti u povijesnoj ropotarnici. Takvom raspletu ide u prilog i činjenica da su zbog nesposobnosti vodstva i grabežom za moći, u kratkom roku, na sličan način, nestali sa scene socijalistički i socijaldemokratski pokreti u Italiji i Francuskoj, nekoć dominante političke snage u tim zemljama.

Komadina želi preuzeti predsjedničku fotelju od Bernardića

Većina dobrih poznavatelja prilika unutar SDP-a smatra da je urušavanje stranke zapravo nemoguće zaustaviti te da je prekasno za bilo kakav preokret. Takve procjene temelje na činjenici da Davor Bernardić patološki čuva fotelju pa, unatoč toga što je upravo on glavni krivac za strašan rejting stranke te da su mu gotovo svi, osim najužeg kruga pristalica, okrenuli leđa, on niti ne pomišlja odstupiti.

Način na koji Bernardić grozničava čuva svoju fotelju jedinstven je fenomen koji nema presedana u političkom životu Hrvatske. Malobrojna skupina Bernardićevih pristalica pod svaku ga cijenu želi zadržati na predsjedničkoj funkciji jer je on jedino jamstvo da će opstati u vrhu stranke. No, najgore je što većina njih zna da će se Bernardićevim opstankom nastaviti marginalizacija stranke, no njima je jedino važno sačuvati sadašnje pozicije.

Ostojićevo povlačenje dovelo je Bernardića na čelo stranke

U cijeloj toj situaciji najznakovitija šutnja pa i povlačenje profesora dr. Rajka Ostojića, koji je bio začetnik ideje da se Bernardića izabere za predsjednika SDP-a. On se već dugo ne oglašava čime jasno daje do znanja da se potpuno distancirao od svog propalog projekta. Druga je međutim stvar sa Zlatkom Komadinom, potpredsjednikom stranke.

Ni on, kažu dobri poznavatelji prilika u SDP-u, više ne stoji iza Bernardića: svjestan je, naime, koliko je taj čovjek nanio štete stranci, ali ne želi njegovu naglu smjenu Bernardića jer se boji da netko iz suparničke frakcije ne zasjedne u predsjedničku fotelju. Taj strah prisutan je kod puno članova SDP-a: smatraju da bi dolazak na vlast nekog od Milanovićevih sljedbenika bio jednaka katastrofa kao i Bernardić te da bi to također odvelo stranku u sigurnu propast. I upravo se na tim strahovima šlepa Bernardić.

Malo tko je toliko nesposoban koliko je Bernardić

Zlatko Komadina svoje oklijevanje objašnjava činjenicom da se još nitko nije nametnuo kao kandidat za predsjednika stranke što je doista nonsens budući da je malo onih koji bi mogli biti tako nesposobni vođe kao što je Bernardić. Uostalom, i dio skupine koja se sastala u Metkoviću, mirno bi mogla preuzeti u svoje ruke sudbinu SDP-a. Prije će biti da Komadina kalkulira jer se želi nametnutu kao spasilac stranke, odnosno računa da bi ga dio članstva mogao prihvatiti kao privremenog vođu stranke dok se ne organiziraju novi unutarstranački izbori.

No, to ne bi bilo ništa bolje rješenje: SDP-u, ne trebaju stari isluženi partijski aparatčici, koji stalno kalkuliraju i čekaju, koji nisu u stanju donositi strateške odluke niti mogu promišljati budućnost SDP-a. To može učiniti samo netko s potpuno drugačijim političkim senzibilitetom, dakle netko iz nove generacije socijaldemokrata.

Uostalom Zlatko Komadina je pokazao kakvi su mu dometi kad je kao ministar pomorstva, prometa i infrastrukture, izdržao tek tri mjeseci jer nije mogao podnijeti tempo rada u vladi. Župani po objektivnim procjenama nemaju što raditi više od dva ili najviše tri sata dnevno, a Komadina tu funkciju obavlja od 2001.

Žele voditi stranku iako se za njima vuku brojne afere

Jednako tako čudi kako se za najviše funkcije mogu nametati, primjerice, Mihael Zmajlović ili Siniša Hajdaš Dončić koji su bili više nego bezlični i slabi ministri, koji su se sakrivali ispod skuta Zorana Milanovića pa ničim nisu pokazali da mogu obavljati neke ozbiljnije funkcije. Osim toga za njima se iz ministarskih vremena vuku razni repovi. Tako je Mihael Zmajlović pod kraj mandata pokušao preseliti dio svog Ministarstva zaštite okoliša i prirode u privatnu zgradu Zagrebtowera što bi porezne obveznike stajalo 11,2 milijuna kuna.

I sve to unatoč toga što država ima dovoljno zgrada u koje se moglo preseliti bez da se plaća skupa najamnina. Kažu da je Milanović tada shvatio kakvu bi štetu nanijela ta odluka Zmajlovića i njegovih prijatelja pa ju je osobno poništio. A što se tiče Hajdaš Dončića i danas mnogi stručnjaci procjenjuju da je potpisao krajnje nepovoljan ugovor s francuskim koncesionarom za gradnju zagrebačkog aerodroma.

Iako su zbog neutažive žeđi za moći prisilili dio članova stranke da razočarani i frustrirani dignu ruke od političkog angažmana, obje frakcije imaju istu računicu: neka nas bude i manje, neka dobijemo i manje glasova, bitno je da je stranka u našim rukama. Jer takva irelevantna stranka ipak bi u nekom novom preslagivanju vlasti mogla poslužiti HDZ-u da se riješi HNS-a i ostalih nepouzdanih partnera. HDZ bi bilo dovoljno da ponudi uhljebljenje i sinekure za nekoliko istaknutijih članova onoga što je ostalo od SDP-a, pa da mu svi pohrle u naručje.

Paradigma SDP-ove kadrovske politike je Tomislav Saucha

Bilo bi međutim pogrešno kazati da su Bernardić i njegova sljedba kao i Milanovićeva grupacija, glavni uzroci sadašnje nesreće SDP-a. Oni su samo posljedica politike koji je inaugurirao Ivica Račan, a dosljedno i do kraja sproveo Zoran Milanović. Obojica su, naime, oko sebe okupljali osobe po kriteriju poslušnosti i lojalnosti, a ne po sposobnosti, znanju, kreativnosti, energiji… Zbog takve politike u SDP-u su u prvi plan izbijali blijedi, neinventivni, ljudi bez potrebnog znanja i iskustva, a takvi su onda postajali čak i ministri.

Zbog njih je SDP uvijek gubio izbore nakon što su njegove vlade odradile prvi mandat jer su se birači uvjerili da su SDP-ovci bili jednako nesposobni kao i prethodne HDZ-ove vlade. Uostalom paradigma Milanovićeve kadrovske politike je Tomislav Saucha koji je došao na zahtjevnu funkciju šefa kabineta premijera bez ikakvog radnog iskustva i znanja za obavljanje tog posla. Zbog bahatog ponašanja i prijetnji policajcima čak je i prekršajno kažnjen, da bi na kraju još pokazao i nevjerojatnu dozu političke nemoralnosti kad je u Saboru počeo podržavati HDZ.

SDP će možda preživjeti ako stanu frakcijske borbe

SDP može možda preživjeti ako na čelo stranke dođe nova generacija neopterećena frakcijskim borbama i interesima, koja će moći okupiti oko sebe sve članove stranke, pa i one koji su sada simpatizeri neke od zaraćenih frakcija. Osim što bi ta skupima mlađih ljudi osigurala jedinstvo stranke i zasigurno bi vrlo brzo povratila povjerenje birača.

Međutim ne treba podcijeniti upornost, grabežljivost i bezobzirnost zaraćenih SDP-ovih frakcija. U želji da sačuvaju ili osvoje vlast oni će se nastaviti koristiti svim sredstvima Stoga je veliko pitanje mogu li mlađi članovi stranke preživjeti sve ono što su im u stanju prirediti frakcionaši. S njima će pošteni i dobronamjerni SDP-ovci, nevični takvim frakcijskim prljavštinama, teško izaći na kraj. Jedino možda ako se probude i svi ostali obični članovi SDP-a te dignu svoj glas i tako spriječe propast stranke.