Plenković i Bernardić su zapravo, kada je riječ o njihovim strankama, u dosta sličnim problemima

Mladen Pleše analizirao je prilike u HDZ-u i SDP-u i unutarstranačke frakcije

15.09.2017., Zagreb - Nakon dvomjesecne ljetne stanke saborski zastupnici vratili su se u klupe i aktualnim prijepodnevom zapoceli 5. sjednicu Hrvatskog sabora. Andrej Plenkovic, Davor Bernardic. 
Photo: Patrik Macek/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Nakon što je Andrej Plenković ne samo preživio “krvavi tjedan” u kojemu je Sabor s više od dvije trećine prihvatio njegov prijedlog da se ratificira Istanbulska konvencije i nakon što je spasio ne samo svoju potpredsjednicu Marinu Dalić nego i Vladu, potpuno je jasno da je premijer i predsjednik HDZ-a izašao iz svih tih bitaka kao uvjerljivi pobjednik te da je još više učvrstio svoju poziciju unutar stranke. Istodobno, pokazalo se da HDZ i SDP, dvije najveće političke stranke u Hrvatskoj, potresaju gotovo jednako teški frakcijski obračuni.

I dok je predsjednik SDP-a Davor Bernardić donekle uspio neutralizirati svoje stranačke protivnike, Andreja Plenkovića, unatoč toga što je trijumfirao u Saboru, taj posao u HDZ-u tek čeka. Naime, teško da Plenković može samo tako prijeći preko činjenice da su mu neki od najvažnijih članova stranke okrenuli leđa u, za njega, tako važnom trenutku. Uostalom dio njih stoji uz organizatore prosvjeda u Splitu koji je, pokazalo se, bio puno manje protiv Istanbulske konvencije, a puno više protiv premijera Plenkovića. S tim ljudima, jasno je, Plenković neće moći zajedno u nove teške bitke koje ga očekuju.

Nepremostive ideološke i svjetonazorske razlike u HDZ-u

Premda se činilo kako je unutarstranački rat u SDP-u puno žešći i opasniji, posljednjih dana pokazalo se da sukob u HDZ-u nije ni malo bezopasniji po političku karijeru Andreja Plenkovića. Dok se, naime, frakcijski rat u SDP-u vodi isključivo zbog funkcija, vlasti, fotelja, mjesta u europarlamentu i Saboru, dotle su u HDZ-u izbile na površinu, duboke, gotovo nepremostive ideološke i svjetonazorske razlike. U SDP-u tih svjetonazorskih i ideoloških prijepora nema, premda to nikako ne znači da je sukob manjeg intenziteta ili manje opasan po jedinstvo i budućnost stranke.

Konačni raspleti u obje stranke u najvećoj će mjeri ovisiti o političkom umijeću Plenkovića i Bernardića, čime se još jednom potvrđuju koliki je značaj ličnosti u političkim procesima. Plenković je u puno povoljnijem položaju. Predsjednik HDZ-a ima, naime, u svojim rukama oružje o kojemu Davor Bernardić može samo sanjati. Kao premijer i predsjednik HDZ-a Plenković ima na raspolaganju vrlo moćno oružje i vrlo efikasne mehanizme za discipliniranje stranačkih oponenata. On je, naime, osobno podijelio stotinama članova HDZ-a unosne funkcije i položaje pa su svi oni ovisni o njemu što mu daje mogućnost da ih drži pod kontrolom.

Budu li ustrajali na neposluhu, prijeti im, naime, da ostanu bez udobnih sinekura. A to, dakako, nikome od njih ne pada na pamet. Pa se sada svi oni koji su glasovali protiv ratifikacije, kunu kako nisu glasovali protiv vlade što su potvrdili dajući svoj glas za Martinu Dalić. Isključivo o Plenkovićevoj volji ovisi politička pa i egzistencijalna sudbina većine članova Predsjedništva i Glavnog odbora, svi saborski zastupnici HDZ-a te svi oni koji su dobili zaposlenja u državnim i javnim tvrtkama samo zato što su članovi vladajuće stranke.

Prijevremenim izborima protiv pobunjenika u HDZ-u

Ako pa ni to ne bude dovoljno, Plenković ostaje na raspolaganju još moćnije i ubojitije oružje. Može raspisati prijevremene izbore i onda, budući da on sastavlja izborne liste, s popisa kandidata izbisati sve pobunjenike što znači da će svi oni preko noći ostati bez funkcija. Tako će istodobno neutralizirati sve one koji misle da Plenkovića mogu ucjenjivati jer bez njihovih ruku u Saboru ne može sačuvati Vladu.

Ništa od toga Bernardić nema, a na njegovu žalost Plenković ima još jednu bitnu prednost: za razliku od Bernardića on uživa neusporedivo puno veći ugled u javnosti od predsjednika SDP-a, premda će neki njegovi oponenti kazati će da premijera više cijene izvan nego li unutar njegove e stranke.

Iako je bilo za očekivati da će se Andrej Plenković, zbog toga što je predsjednik Vlade, naći na puno većem udaru javnosti i medija zbog brojnih slabosti i promašaja, događa se upravo suprotno. Plenkoviću se s pravom predbacuje puno toga, od nevoljkosti da se na vrijeme ne suprotstavi puzajućoj desničarskoj konzervativnoj revoluciji, pa je bilo samo pitanje vremena kad će se i on naći na njenom udaru, do cijelog niza krivih kadrovskih i poteza u gospodarskoj politici. Ali jedno je nesporno: čak i najveći osporavatelji uzimaju Plenkovića ozbiljno i s uvažavanjem.

Bernardića se ne doživljava kao respektabilnog političara

Bernardiću se međutim događa suprotno, zapravo ono najgore što može zadesiti jednog političara: značajan dio javnosti i medija, i to ne samo desne orijentacije, nego i onih koji zastupaju liberalne ideje i stajališta, predsjednika SDP-a više ne doživljava kao respektabilnog političara. Upravo suprotno: Bernardić je u velikoj mjeri postao predmet ismijavanja, podcjenjivanja, ironičnih komentara, podsmjeha… Rezultat takvog odnosa je stagnacija SDP-a, pa i postupni pad potpore biračkog tijela. Umjesto da SDP raste na valu pogrešaka i promašaja vladajuće koalicije, od toga najviše profitiraju Živi zid, pa i Most.

I dok je Bernardić, kako tvrde njegove pristalice u SDP-u, učvrstio i preuzeo u svoje ruke sve poluge vlasti u stranci, od toga, za socijaldemokrate nema nikakve vajde. Njegov osobni rejting i ugled u javnosti i među biračkim tijelom, unatoč navodnog jačanja u stranci, jednako su jadni. I tu se dolazi do osnovnog problema. Davor Bernardić je, bez sumnje, pristojan, pošten i dobronamjeran čovjek, talentiran i obrazovan fizičar, ali, što mu to kao vrijedi kad ga veći dio medija i javnost, koji mu te stvari i priznaju, doživljavaju kao nesposobnog i krajnje nespretnog političara, bez ikakvog ugleda i karizme.

Mogu se SDP i Bernardić žaliti da se mediji zlonamjerni, neupućeni, sluge vladajućeg HDZ-a, čega bez sumnje ima, ali to ipak to ni izdaleka nije cijela istina. Uostalom, zbog dramatičnog pada tiraže tiskanih medija, ali i sloma gledanosti javne televizije, oni više ni izdaleka nemaju onaj utjecaj na biračko tijelo koji su imali nekada. Sada su se medijska moć i utjecaj preselila na Internet, a zbog brojnosti raznih portala tim novim medijem nije lako manipulirati.

Prekasno je da se percepcija o Bernardiću promijeni

Hrvatska javnost vapi za pametnim, obrazovanim, sposobnim političarima, pa je nevjerojatno da bi tek tako odbacila Bernardića. Stoga krivnja nije na javnosti i medijima već na Bernardiću i SDP-u. Uostalom, u sličnoj se situaciji ne tako davno nalazio nekadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko koji je na kraju morao otići premda je iza sebe imao snažnu HDZ-ovsku stranačku propagandnu mašineriju. Premda je ima dovoljno vremena i prilika Bernardić nije stekao naklonost ni ugled i karizmu neophodnu za političara njegovih ambicija i ambicija SDP-a. Može on reći i nešto pametno, ali više ga nitko ne uzima za ozbiljno.

Mogu svi biti u krivu, pogrešno procjenjivati Bernardića, mogu optužbe protiv njega biti iracionalne i neutemeljene, no sada je prekasno da se ta percepcija javnosti promijeni. To je naprosto jedna od zakonitosti političkog života. Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković pobijedio je u sukobu oko Istanbulske konvencije zaista respektabilne protivnike: Crkvu, radikalnu desnicu, konzervativne udruge te oponente unutar vlastite stranke. Za razliku od njega, Davor Bernardić ni ovoga puta ništa nije dobio, štoviše samo je još jednom pokazao da nije dorastao protivnik Andreju Plenkoviću, niti kao vođa stranke niti kao vođa oporbe.

Zanimljivo da su toga više svjesni javnost i mediji, nego li sami socijaldemokrati. Pravi je fenomen, što će, dakako, socijaldemokrati skupo platiti, da svi, osim članova SDP-a, vide da ta stranka, ponajviše zbog svog lidera, gubi na vjerodostojnosti te da rejting stagnira i nepovratno pada. Za razliku od SDP-a, HDZ se pokazao kao puno zrelije društvo. Oni su bili dovoljno pametni da izaberu za predsjednika stranke Andreja Plenkovića, premda su mnogi bili protiv njega, jer su bili svjesni da će on bolje od bilo koga drugoga promovirati interese stranke.

Do urušavanja u SDP-u je došlo još za vlasti Milanovića

Da bi se razumijelo zašto unutar SDP-a nema kritične mase koja bi promijenila sadašnje negativne trendove, valja podsjetiti da je do urušavanja došlo još za vlasti bivšeg premijera i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Iako je izgubio sve moguće izbore, pa čak i od Tomislava Karamarka, on se održao na vlasti u stranci jer se okružio odanom pretorijanskom gardom uz čiju je pomoć ostvario totalnu vlast u SDP-u. Milanović je uveo strahovladu koja je onemogućavala svaki dijalog i raspravu, nije tolerirao drugačija mišljenja, potisnuo je i ono malo intelektualnih potencijala u stranci.

A kako je ta stranka bila tada percipirana najbolje pokazuje to da joj, osim rijetkih iznimki, čak i kad je bila na vlasti, nije pristupio niti jedan ozbiljni i ugledniji javni i društveni djelatnik. Takvoj Milanovićevoj samovolji pokušala se suprotstaviti jedna skupina političara koja se čak uspjela profilirati kao ozbiljna frakcija. No, ta je frakcija počinila fatalnu pogrešku: Milanovića se oduprijela istom metodom kojom se on služio: na stranačkim izborima svojim su pristalicama dijeliti šalabahtere s popisom za koga moraju glasovati.

Takva šalabahterska demokracija ostavila je krajnje negativne posljedice na unutarstranački život te je mentalno i psihološki deformirala stranku. Uz Milanovića, takvu “demokraciju” legalizirali su šefovi zagrebačke i riječke partijske organizacije Davor Bernardić i Zlatko Komadina. Nakon što je otišao Milanović, a njegova je frakcija poražena, vlast je preuzela pobjednička grupacija s Bernardićem na čelu, što se vrlo brzo pokazalo velikom pogreškom. Danas će neki reći da su oni koji su izgurali Bernardića na čelo stranke postali taoci njegove nesposobnosti.

Strankama je najvažnije uhljebiti pristaše

Kada se unutar neke stranke sukobe dvije relativno jednako jake, odnosno slabe frakcije, onda je najgori scenarij da jedna od tih frakcija pobjedi i preuzme vlast. To je onda siguran put u propast, a to se u Hrvatskoj moglo vidjeti na brojnim primjerima. Podsjetiti ćemo samo na one najvažnije: HSLS, HNS, HSP, nekoć ozbiljne stranke, raspale su se jer su ih uništile unutar stranačke borbe. Stranke se mogu spasiti od propasti jedino ako se sukobljene strane slože da vodstvo stranke prepuste ljudima koji nisu upleteni u frakcijske okršaje i koji su prihvatljivi svim stranama. Takav rasplet u SDP-u nije moguć jer se borba vodi za vlast i fotelje, a ne za interese stranke.

Niti jednu frakciju nije briga koliki će i kakav biti rejting stranke, najvažnije im je da uhljebe tridesetak najglasnijih pristaša te da ostanu na vlasti u stranci, da budu na visokim mjestima na izbornim listama za Sabor i europarlament. Naprosto, logika je frakcijske borbe da se nikome drugome ne smije prepustiti vlast, ma koliko to pogubno bilo za interese vlastite stranke. Što je, dakako, neizmjerna šteta jer u SDP-u, mimo sukobljenih frakcija, postoji puno mladih, pametnih obrazovanih sposobnih i poštenih ljudi koji se ne žele svrstavati i zbog toga su izvan fokusa javnosti i kruga kandidata za najviše funkcije.

Teze koje se čuju da unutar SDP-a nema kapaciteta koji bi zamijenio Bernardića upravo su smiješne. Spomenuti ćemo samo nekolicinu koje ističu njihove stranačke kolege za koje su svi uvjereni da bi mogli neusporedivo bolje voditi stranku od Davora Bernardića: vrhunski tehnološki stručnjak Denis Hrestak, izvenredan liječnik i gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević, saborska zastupnica Sabina Glasovac, pa i Peđa Grbin, koji ostavljaju vrlo dobar dojam u svojim javnim nastupima, a nakon posljednjeg istupa u Saboru kad je govorio o Istanbulskoj konvenciji, na tom popisu svakako bi se zaslužio naći i saborski zastupnik Arsen Bauk.