U Hrvatskoj se naveliko raspravlja o uvođenju osposobljavanja svekolikog pučanstva za rat. Služenje vojnog roka ili samo tečajevi? Obavezno pozivanje ili neobavezno druženje? Samo za muškarce ili treba uključiti i žene? Jedan, tri ili četiri mjeseca u vojničkim čizmama? Novačenje provoditi tijekom srednje škole ili poslije mature? Licitira se i o mogućim neprijateljima i tenkovima, koji, samo što nisu upalili motore da ponovo gaze slavonsku ravnicu.
”To je ono o čemu razgovaramo već neko vrijeme i potpredsjednici Anušić, Medved, Božinović i ja dali smo Anušiću mandat da s Glavnim stožerom Hrvatske vojske i suradnicima u MORH-u u predstojećem razdoblju osmisli određeni koncept”. Ministarstvo obrane pak, u pisanom odgovoru za BBC navodi da se radi „na konceptu kraće osnovne vojne obuke, ali da je za sve ostalo prerano govoriti”.
Koja to ugroza prijeti Hrvatskoj?
Sve bi ovo bilo razumljivo kad bi nam rekli, koja vrsta ugroze zahtijeva uvođenje ”kraće osnovne vojne obuke”. Otkud nova prijetnja dolazi i koliko je ona realna? Koliko imamo vremena da se na to pripremamo? U okviru kojeg plana obrane se razvija novi koncept obuke? Koliko novca imamo na raspolaganju u narednih pet ili deset godina? Hoće li klinci učiti kopanje rovova u ležećem položaju ili će ih se možda učiti kako se zaštititi od napada FPV dronova?
To su samo neka od pitanja na koja bi morali znati odgovore prije uvođenja novog ”koncepta” vojne obuke. Bez takvih odgovora, za vladinu inicijativa moglo bi se slobodno reći: “Vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla noge!”
Uzdrman sigurnosni koncept
Ruska agresija na Ukrajinu iz temelja je uzdrmala sigurnosno-obrambeni koncept kakav su prihvatili zapadna Europa i NATO nakon raspada SSSR-a i prestanka Hladnog rata. Putin je pokazao koliko je značajna količina, a ne samo tehnološka superiornost, tenkova, topova i granata. Također, ruski topovi, u trenu su, kao mjehur od sapunice, razbili naivna vjerovanja da u Europi više neće biti oružanih sukoba visokog intenziteta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I konačno, potreban broj trupa, spremnih i osposobljenih za borbena djelovanja, daleko je nadmašio raspoloživi broj profesionalnih vojnika i dragovoljaca. Ako isključimo nordijske države, NATO članice su, kao i većina zemalja Europske unije nespremno dočekale rusku invaziju na Ukrajinu. U tom kontekstu, niti od Hrvatske nije se moglo očekivati puno više. Posljedično, slijedom razvoja događaja na istoku Europe svaka država samostalno, a i u okviru Saveza, nastoji prepoznati i identificirati nove sigurnosne prijetnje te razviti odgovarajuće obrambene planove.
Njemačka ima obrambeni plan
Kako to rade Nijemci? Prema izjavi general-pukovnika Andrea Bodemanna, zapovjednika teritorijalne obrane Bundsewehra, Njemačka će prvi put od Hladnog rata razviti sveobuhvatan obrambeni plan. Vrlo kratko: Njemačka nije više prva na udara ruskih tenkova. Ne očekuju tenkovske bitke na sjevernonjemačkoj ravnici, a ni, kako se nada, iskrcavanje ruskih padobranaca. Iz tih razloga značajan dio Bundeswehra biti će potreban za zaštitu istočnog krila NATO-a.
General-pukovnik Bodemann definira moguću prijetnju prema ”…kritičnoj infrastrukturi, lukama, mostovima te energetskim tvrtkama kojima prijeti sabotaža.” Kao jednu od opasnosti navodi i “specijalne snage koje pokušavaju poremetiti objekte kritične infrastrukture”. Prema njemu ”jedno od glavnih područja obrane trebao biti kibernetički prostor.” Navodi kako to “uključuje širenje dezinformacija od strane protivnika i pokušaje utjecaja na stanovnike Njemačke i vladu”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tom smjeru se već poduzimaju konkretni koraci. Razotkriven je najveći njemački ”nezavisni” stručnjak za Rusiju, novinar i publicist, Hubert Seipel, koji je od Moskve dobio 600.000 eura. Desničarska politička stranka Alternativa za Njemačku (AfD) dobivala je donacije od ruskih izvora. Između ostalih špijuna, njemački časnik u odjelu za nabavu Thomas H. uhićen je zbog prodaje vojnih tajni Rusima.
Hrvatska je i dalje sigurna
Po službenim dokumentima, Hrvatska je jednako sigurna kao i prije dvije godine. Prema dostupnim informacijama naših sigurnosnih službi, u Hrvatskoj nema ni ruskih špijuna niti političara na platnoj listi Moskve. Ne postoje, barem javnosti poznati, dodatni sigurnosni izazovi i prijetnje kao posljedica ruske agresije na Ukrajinu.
Ipak, mora se prepoznati hrvatska specifičnost. Najodgovornije osobe za sigurnost države sukob na istoku Europe doživljavaju drugačije. Na Pantovčaku ga tumače kao rat koji se nas i baš ne tiče, dok Banski dvori imaju drugačije mišljenje. Ovo se nikako ne smije shvatiti da je Zoran Milanović na strani Moskve. On je samo kontra Andreja Plenkovića. Da je kojim slučajem premijer pokazao simpatije prema Kremlju, vjerujem da bi predsjednik države uzeo tri mjeseca neplaćenog dopusta i prijavio se u Internacionalnu brigadu ukrajinske vojske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog svog položaja, veličine, oblika i gospodarske snage odgovor na međunarodne sigurnosne izazove Hrvatska može tražiti jedino u suradnji sa susjedima, odnosno, unutar asocijacija kojima pripada NATO i EU. Mijenja li se tu išta? Ne. Zagreb je većinu svojih napora usmjerio na promjene izbornog zakona u susjednoj državi umjesto na dogovore o zaštiti vlastitih granica od stalnog nasrtaja ilegalnih migranata. To se sigurno ne rješava obukom klinaca u izvođenju vježbe ”Odijeljenje u obrani”.
Korupcija je stvarna prijetnja
Ključni strateški dokumenti izričito naglašavaju korupciju i depopulaciju stanovništva kao sigurnosne prijetnje inherentne Hrvatskoj u kojoj živimo. Kako se boriti protiv tih sigurnosnih prijetnji? Odgovor sigurno nisu mladići i cure osposobljeni za bacanje ručne bombe M-79 iz ležećeg položaja.
Već godinama pratim profesora Anđelka Akrapa, demografa koji argumentirano, studiozno i uporno upozorava na demografsku katastrofu koja prijeti Hrvatskoj. Njegova znanstvena argumentacija ponekad liči na preklinjanje vladajućih da nešto učine. Prema njemu, u Hrvatskoj se već odvija proces zamjene stanovništva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nemam službene podatke o broju stranih radnika. Međutim, u zadnjih godinu dana, s aerodroma me uvijek vozi taksist iz Azije, poneki iz Afrike. U Istri je primjetan broj ugostiteljskih radnika koji dolaze iz Srbije ili s Kosova. Marljivo rade i pune naše mirovinske i zdravstvene fondove. Većini je Hrvatska samo etapna stanica prema Europi. Ipak, neki će ostati. Dakle, i etnička slika regrutne baze budućih vojnike, brzo se mijenja.
Odgovori u skladu s prijetnjama
Što dalje, njihova integracija ili segregacija? Znači li to da će u dogledno vrijeme u Dublinu biti formirana Hrvatska dragovoljačka pukovnija, a u Hrvatskoj Srpska samostalna bojna Hrvatske vojske ”Јосиф Руњанин”? Možda možemo očekivati u redovima Hrvatske vojske Jurišni odred Kosovara ”general Rahim Ademi”? Ipak, ako se već mora, ja bih dao glas za ”Brdsku laku pješačku bojnu princ Bapu Ravala”, popunjenu Nepalcima.
Umjesto taksiranja za malu nadnicu u sitne sate, Gurke, neustrašivi nepalski ratnici s Himalaja, mogli bi sklopiti ugovore s Ministarstvom obrane. Hrvatska puška o nepalskom ramenu, i krivi ”kurki” nož za pojasom vjerojatan je scenarij, ako se ne promijeni demografska politika, ako ona uopće i postoji. Dakle ni depopulacija, kao sigurnosna prijetnja ne rješava se uvođenjem vojnog roka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što učiniti? Prvo treba znati koje su to nove sigurnosne prijetnje i prema njima dimenzionirati odgovore. Drugo, starost pripadnika Hrvatske vojske iznad je prosjeka NATO članica. To se ne rješava produženjem vremena ostajanja u vojsci, a niti vojnim rokom. Treće, Ministarstvo obrane trebalo bi naručiti neovisno istraživanje ili studiju koja bi dala ključne odgovore na temeljna pitanja odnosa građana i vojske.
Vojska nije odgojno-obrazovna ustanova
Zašto mladi u Hrvatskoj ne žele biti profesionalni vojnici? Zbog čega se na koncertu Marka Perkovića Thompsona, u prosjeku, skupi dvadeset puta više “domoljubno osviještene omladine”, nego što se u cijeloj godini prijavi za dragovoljno služenje vojnog ruka? Je li domoljublje folklor ili je, između ostalog, uredno plaćanje poreza konkretan izraz poštovanja vlastite države?
Zbog čega se gotovo šezdeset posto zdravih i vojno sposobnih mladića izjasnilo za civilno služenje vojnog roka? Koji je razlog zašto su ti mladići, umjesto da budu pomoćnici puškomitraljeza, kao ratni raspored izabrali, između ostalih, jasličku grupu dječjeg vrtića, a kao vojno-evidencijsku specijalnost “pomoćnik tete za izmjenu pelena”? Greška je u njima ili sustavu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
A što se tiče moguće dužine trajanja ”vojnog” osposobljavanja mislim da na to pitanje potpuno kvalificirani odgovor može dati sadašnji ministar obrane. Samo on zna koliko je potrošio vremena, nagutao se prašine i znoja prolio da bi dostigao određene borbene sposobnosti. Vojska nije odgojno-obrazovna ustanova. U vojsku se ide da bi se stekla znanja, vještine i navike s ciljem uništavanja neprijateljske žive sile i borbene tehnike. Vrlo ozbiljan, opasan i često neugodan posao. Gospodo, bez zaj**ancije , molim!
Na Thompsonovom koncertu se skupi 20 puta više mladih nego što ih se prijavi za vojni rok. Je li domoljublje samo folklor?
Vojska nije odgojno-obrazovna ustanova. Tamo se ide da bi se stekla znanja, vještine i navike s ciljem uništavanja neprijateljske žive sile
Sve bi ovo bilo razumljivo kad bi nam rekli, koja vrsta ugroze zahtijeva uvođenje "kraće osnovne vojne obuke". Otkud nova prijetnja dolazi i koliko je ona realna? Koliko imamo vremena da se na to pripremamo? Hoće li klinci učiti kopanje rova u ležećem položaju ili će ih se možda učiti kako se zaštititi od napada FPV dronova?
U Hrvatskoj se naveliko raspravlja o uvođenju osposobljavanja svekolikog pučanstva za rat. Služenje vojnog roka ili samo tečajevi? Obavezno pozivanje ili neobavezno druženje? Samo za muškarce ili treba uključiti i žene? Jedan, tri ili četiri mjeseca u vojničkim čizmama? Novačenje provoditi tijekom srednje škole ili poslije mature? Licitira se i o mogućim neprijateljima i tenkovima, koji, samo što nisu upalili motore da ponovo gaze slavonsku ravnicu.
Najava je došla od same Vlade. Kako je prenio Novi list, ”Plenković je podsjetio kako je u Hrvatskoj davno napušteno obavezno služenje vojnog roka, ali se eventualno razmišlja o vojnom tečaju s obzirom na sigurnosnu situaciju”.
”To je ono o čemu razgovaramo već neko vrijeme i potpredsjednici Anušić, Medved, Božinović i ja dali smo Anušiću mandat da s Glavnim stožerom Hrvatske vojske i suradnicima u MORH-u u predstojećem razdoblju osmisli određeni koncept”. Ministarstvo obrane pak, u pisanom odgovoru za BBC navodi da se radi „na konceptu kraće osnovne vojne obuke, ali da je za sve ostalo prerano govoriti”.
Koja to ugroza prijeti Hrvatskoj?
Sve bi ovo bilo razumljivo kad bi nam rekli, koja vrsta ugroze zahtijeva uvođenje ”kraće osnovne vojne obuke”. Otkud nova prijetnja dolazi i koliko je ona realna? Koliko imamo vremena da se na to pripremamo? U okviru kojeg plana obrane se razvija novi koncept obuke? Koliko novca imamo na raspolaganju u narednih pet ili deset godina? Hoće li klinci učiti kopanje rovova u ležećem položaju ili će ih se možda učiti kako se zaštititi od napada FPV dronova?
To su samo neka od pitanja na koja bi morali znati odgovore prije uvođenja novog ”koncepta” vojne obuke. Bez takvih odgovora, za vladinu inicijativa moglo bi se slobodno reći: “Vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla noge!”
Uzdrman sigurnosni koncept
Ruska agresija na Ukrajinu iz temelja je uzdrmala sigurnosno-obrambeni koncept kakav su prihvatili zapadna Europa i NATO nakon raspada SSSR-a i prestanka Hladnog rata. Putin je pokazao koliko je značajna količina, a ne samo tehnološka superiornost, tenkova, topova i granata. Također, ruski topovi, u trenu su, kao mjehur od sapunice, razbili naivna vjerovanja da u Europi više neće biti oružanih sukoba visokog intenziteta.
I konačno, potreban broj trupa, spremnih i osposobljenih za borbena djelovanja, daleko je nadmašio raspoloživi broj profesionalnih vojnika i dragovoljaca. Ako isključimo nordijske države, NATO članice su, kao i većina zemalja Europske unije nespremno dočekale rusku invaziju na Ukrajinu. U tom kontekstu, niti od Hrvatske nije se moglo očekivati puno više. Posljedično, slijedom razvoja događaja na istoku Europe svaka država samostalno, a i u okviru Saveza, nastoji prepoznati i identificirati nove sigurnosne prijetnje te razviti odgovarajuće obrambene planove.
Njemačka ima obrambeni plan
Kako to rade Nijemci? Prema izjavi general-pukovnika Andrea Bodemanna, zapovjednika teritorijalne obrane Bundsewehra, Njemačka će prvi put od Hladnog rata razviti sveobuhvatan obrambeni plan. Vrlo kratko: Njemačka nije više prva na udara ruskih tenkova. Ne očekuju tenkovske bitke na sjevernonjemačkoj ravnici, a ni, kako se nada, iskrcavanje ruskih padobranaca. Iz tih razloga značajan dio Bundeswehra biti će potreban za zaštitu istočnog krila NATO-a.
General-pukovnik Bodemann definira moguću prijetnju prema ”…kritičnoj infrastrukturi, lukama, mostovima te energetskim tvrtkama kojima prijeti sabotaža.” Kao jednu od opasnosti navodi i “specijalne snage koje pokušavaju poremetiti objekte kritične infrastrukture”. Prema njemu ”jedno od glavnih područja obrane trebao biti kibernetički prostor.” Navodi kako to “uključuje širenje dezinformacija od strane protivnika i pokušaje utjecaja na stanovnike Njemačke i vladu”.
U tom smjeru se već poduzimaju konkretni koraci. Razotkriven je najveći njemački ”nezavisni” stručnjak za Rusiju, novinar i publicist, Hubert Seipel, koji je od Moskve dobio 600.000 eura. Desničarska politička stranka Alternativa za Njemačku (AfD) dobivala je donacije od ruskih izvora. Između ostalih špijuna, njemački časnik u odjelu za nabavu Thomas H. uhićen je zbog prodaje vojnih tajni Rusima.
Hrvatska je i dalje sigurna
Po službenim dokumentima, Hrvatska je jednako sigurna kao i prije dvije godine. Prema dostupnim informacijama naših sigurnosnih službi, u Hrvatskoj nema ni ruskih špijuna niti političara na platnoj listi Moskve. Ne postoje, barem javnosti poznati, dodatni sigurnosni izazovi i prijetnje kao posljedica ruske agresije na Ukrajinu.
Ipak, mora se prepoznati hrvatska specifičnost. Najodgovornije osobe za sigurnost države sukob na istoku Europe doživljavaju drugačije. Na Pantovčaku ga tumače kao rat koji se nas i baš ne tiče, dok Banski dvori imaju drugačije mišljenje. Ovo se nikako ne smije shvatiti da je Zoran Milanović na strani Moskve. On je samo kontra Andreja Plenkovića. Da je kojim slučajem premijer pokazao simpatije prema Kremlju, vjerujem da bi predsjednik države uzeo tri mjeseca neplaćenog dopusta i prijavio se u Internacionalnu brigadu ukrajinske vojske.
Zbog svog položaja, veličine, oblika i gospodarske snage odgovor na međunarodne sigurnosne izazove Hrvatska može tražiti jedino u suradnji sa susjedima, odnosno, unutar asocijacija kojima pripada NATO i EU. Mijenja li se tu išta? Ne. Zagreb je većinu svojih napora usmjerio na promjene izbornog zakona u susjednoj državi umjesto na dogovore o zaštiti vlastitih granica od stalnog nasrtaja ilegalnih migranata. To se sigurno ne rješava obukom klinaca u izvođenju vježbe ”Odijeljenje u obrani”.
Korupcija je stvarna prijetnja
Ključni strateški dokumenti izričito naglašavaju korupciju i depopulaciju stanovništva kao sigurnosne prijetnje inherentne Hrvatskoj u kojoj živimo. Kako se boriti protiv tih sigurnosnih prijetnji? Odgovor sigurno nisu mladići i cure osposobljeni za bacanje ručne bombe M-79 iz ležećeg položaja.
Već godinama pratim profesora Anđelka Akrapa, demografa koji argumentirano, studiozno i uporno upozorava na demografsku katastrofu koja prijeti Hrvatskoj. Njegova znanstvena argumentacija ponekad liči na preklinjanje vladajućih da nešto učine. Prema njemu, u Hrvatskoj se već odvija proces zamjene stanovništva.
Nemam službene podatke o broju stranih radnika. Međutim, u zadnjih godinu dana, s aerodroma me uvijek vozi taksist iz Azije, poneki iz Afrike. U Istri je primjetan broj ugostiteljskih radnika koji dolaze iz Srbije ili s Kosova. Marljivo rade i pune naše mirovinske i zdravstvene fondove. Većini je Hrvatska samo etapna stanica prema Europi. Ipak, neki će ostati. Dakle, i etnička slika regrutne baze budućih vojnike, brzo se mijenja.
Odgovori u skladu s prijetnjama
Što dalje, njihova integracija ili segregacija? Znači li to da će u dogledno vrijeme u Dublinu biti formirana Hrvatska dragovoljačka pukovnija, a u Hrvatskoj Srpska samostalna bojna Hrvatske vojske ”Јосиф Руњанин”? Možda možemo očekivati u redovima Hrvatske vojske Jurišni odred Kosovara ”general Rahim Ademi”? Ipak, ako se već mora, ja bih dao glas za ”Brdsku laku pješačku bojnu princ Bapu Ravala”, popunjenu Nepalcima.
Umjesto taksiranja za malu nadnicu u sitne sate, Gurke, neustrašivi nepalski ratnici s Himalaja, mogli bi sklopiti ugovore s Ministarstvom obrane. Hrvatska puška o nepalskom ramenu, i krivi ”kurki” nož za pojasom vjerojatan je scenarij, ako se ne promijeni demografska politika, ako ona uopće i postoji. Dakle ni depopulacija, kao sigurnosna prijetnja ne rješava se uvođenjem vojnog roka.
Što učiniti? Prvo treba znati koje su to nove sigurnosne prijetnje i prema njima dimenzionirati odgovore. Drugo, starost pripadnika Hrvatske vojske iznad je prosjeka NATO članica. To se ne rješava produženjem vremena ostajanja u vojsci, a niti vojnim rokom. Treće, Ministarstvo obrane trebalo bi naručiti neovisno istraživanje ili studiju koja bi dala ključne odgovore na temeljna pitanja odnosa građana i vojske.
Vojska nije odgojno-obrazovna ustanova
Zašto mladi u Hrvatskoj ne žele biti profesionalni vojnici? Zbog čega se na koncertu Marka Perkovića Thompsona, u prosjeku, skupi dvadeset puta više “domoljubno osviještene omladine”, nego što se u cijeloj godini prijavi za dragovoljno služenje vojnog ruka? Je li domoljublje folklor ili je, između ostalog, uredno plaćanje poreza konkretan izraz poštovanja vlastite države?
Zbog čega se gotovo šezdeset posto zdravih i vojno sposobnih mladića izjasnilo za civilno služenje vojnog roka? Koji je razlog zašto su ti mladići, umjesto da budu pomoćnici puškomitraljeza, kao ratni raspored izabrali, između ostalih, jasličku grupu dječjeg vrtića, a kao vojno-evidencijsku specijalnost “pomoćnik tete za izmjenu pelena”? Greška je u njima ili sustavu?
A što se tiče moguće dužine trajanja ”vojnog” osposobljavanja mislim da na to pitanje potpuno kvalificirani odgovor može dati sadašnji ministar obrane. Samo on zna koliko je potrošio vremena, nagutao se prašine i znoja prolio da bi dostigao određene borbene sposobnosti. Vojska nije odgojno-obrazovna ustanova. U vojsku se ide da bi se stekla znanja, vještine i navike s ciljem uništavanja neprijateljske žive sile i borbene tehnike. Vrlo ozbiljan, opasan i često neugodan posao. Gospodo, bez zaj**ancije , molim!